Bečka pošta
Ovih dana austrijske medije preplavila je službena informacija da je krajem septembra stanovništvo Beča dostiglo prag od dva miliona stanovnika. Time se glavni grad Austrije učvrstio na petom mjestu rang-liste najvećih gradova Evropske unije, nakon Berlina, Madrida, Rima i Pariza.
I dok stopa nataliteta u zemljama Unije stagnira, dotle postoje pojedini gradovi čije stanovništvo natprosječno raste. Da je austrijska prijestolnica mjesto za život koje bira sve više stanovnika Austrije, EU-a, ali i trećih zemalja, govore nam suhi brojevi: od 2009. godine broj stanovnika Beča porastao je za cjelokupno stanovništvo drugog po veličini grada u Austriji Graza. Te godine u Beču je živjelo oko milion i 680 hiljada ljudi. Već 2011. broj stanovnika se povećava na milion i 700 hiljada, 2015. novih 100 hiljada ljudi rađa se ili dolazi živjeti u grad. Cifru od milion i 900 hiljada grad prelazi neposredno pred izbijanje pandemije korona-virusa. Čak ni korona nije mogla spriječiti doseljavanje, a najveći porast stanovništva u posljednjoj godini dogodio se usljed izbijanja ruske agresije na Ukrajinu. Samo 2022. godine stanovništvo Beča poraslo je za čak 50.000 ljudi.
„Hidrocefalus“ Austrije
Time se ovaj grad uz Bruxelles, Stockholm i Madrid svrstava u jednu od evropskih prijestolnica s najbržim rastom stanovništva. U historijskoj perspektivi interesantna je činjenica da je Beč početkom 20. stoljeća imao više stanovnika nego danas. 1870. godine u gradu je živjelo već oko 900.000 ljudi da bi za svega 20 godina taj broj porastao na 1,4 miliona. 1910. u Beču će već živjeti 2,1 milion ljudi, a za vrijeme Prvog svjetskog rata stanovništvo će kratkoročno dosegnuti i prag od 2,5 miliona ljudi – prvenstveno usljed priliva izbjeglica.
Propašću Austro-Ugarske i uspostavljanjem Prve austrijske republike koja je obuhvatala one teritorije nekadašnje monarhije u kojima se većinski govorilo njemačkim jezikom veličina Beča bila je nesrazmjerna malom austrijskom republičkom „ostatku“ velike Dunavske monarhije. S 1,9 miliona stanovnika sada već bivša carska prijestolnica bila je stoga posprdno prozvana „hidrocefalusom“. U vrijeme monarhije Beč je uz Pariz i London bio jedan od najvažnijih političkih i kulturnih centara Evrope i svijeta – i dan-danas grad turistički profitira od zaostavštine monarhije. I dok su na jednoj strani u Beču nicale palače, razvijali se novi pravci u umjetnosti i arhitekturi poput poznate secesije, dotle su u predgrađima pridošlice iz ostalih dijelova Austro-Ugarske, prvenstveno Češke i Slovačke, živjele u nehumanim uvjetima. Privatne zgrade sa stanovima za iznajmljivanje nicale su tada kao gljive poslije kiše u velikim radničkim okruzima poput Ottakringa ili Favoritena. U njima je u malim stanovima od 30 ili 40 kvadratnih metara bez WC-a znalo živjeti i po petnaestero ljudi. Bile su to kuharice, kućne pomoćnice, dadilje, radnici na ciglani – još i danas Bečlije znaju za izraz „Ziegelböhm“ – Čeh ciglar. Tako su starosjedioci s podozrenjem govorili o doseljenicima u grad. No, ti Česi i Slovaci brzo su se asimilirali u bečku sredinu, od Jiříja postao je već u sljedećoj generaciji Heinrich, a ostala su češka i slovačka prezimena koja su tokom vremena čak postala i zaštitni znak „pravih“ Bečlija. Novak/Nowak, Swoboda, Jelinek, Tichy, Dvorak, Prohaska, Kucera/Kutschera, Vesely/Wessely i brojna druga češka imena – više ili manje prilagođena njemačkom pravopisu – svjedoci su tih migracija. Tada su i brojne češke riječi ušle u bečki dijalekat i ostale u njemu i do današnjih dana. Ako pravi Bečlija hoće reći da mu je nešto svejedno, onda će usporijebiti izraz „schezko jedno“ (od „všecko jedno“), na bečkom je „pomali“ (od „pomalý“) polahko i ugodno, a „Lepschi“ posebno i lijepo itd.
Bečko stambeno čudo
Završetak Prvog svjetskog rata nije otklonio jedan od najvećih problema žitelja Beča – neadekvatno stanovanje. 1917. godine čak tri četvrtine svih stambenih jedinica u Beču bili su prenatrpani jednosobni ili dvosobni stanovi. 1919. na vlast u gradu dolaze socijaldemokrati i gradske vlasti počinju subvencionirati javnu stanogradnju – koncept koji je do dana današnjeg model mnogima u svijetu. Konceptom izgradnje općinskih naselja samo u prvih deset godina nakon 1919. izgrađeno je 65.000 novih stambenih jedinica. Nakon što je 1922. Beč postao zasebna pokrajina, mogao je sam odlučivati o vlastitoj stambenoj politici. Tada je donijet Zakon o zaštiti stanara te se počelo s opsežnom kupovinom građevinskog zemljišta za izgradnju naselja.
Iako se ovakav oblik stanogradnje naziva socijalnim stanovanjem, taj pojam nema veze sa sličnim pojmovima kakvi se mogu sresti u drugim evropskim zemljama. U Beču ljudi ne useljavaju u subvencionirane socijalne stanove jer su socijalni slučajevi – ovdje je to pravo zagarantovano najvećem broju ljudi. Jedino osobe koje imaju primanja daleko iznad prosječnih ne ostvaruju pravo na ovaj vid stanovanja. Po podacima iz 2018. svaki četvrti stanovnik Beča živi u općinskom stanu, a 45 posto svih stanova na tržištu nekretninama u Beču su u vlasništvu grada ili javnih stambenih zadruga. Ako se zajedno uzmu općinski i zadružni stanovi te stanovi u starogradnji čiju obnovu je finansirao Grad Beč, čak 60 posto stanovnika ovoga grada živi u ovim oblicima javnog subvencioniranog stanovanja – situacija koja je jedinstvena u Evropi.
Ovoliki postotak socijalnog stanovanja znatno utječe na formiranje cijena iznajmljivanja nekretnina. Tako, recimo, stan od 50 kvadratnih metara u Münchenu iznosi u prosjeku 945 eura, u javnoj i subvencioniranoj stanogradnju u Beču 433 eura. I dok i u Beču cijena iznajmljivanja stanova na privatnom tržištu kao i stanova za kupovinu raste, jer danas sve više osoba nekretnine posmatra kao jedinu isplativu investiciju, cijena iznajmljivanja javnih socijalnih stanova ostaje relativno niska i prati inflatorna kretanja.
Kvalitet stanovanja kao ključ
Zbog toga, priuštivost stanovanja danas je jedan od glavnih razloga atraktivnosti Beča za život. Rast stanovništva u ovome gradu uglavnom je uvjetovan migracijom – kako iz ostalih dijelova Austrije i zemalja EU (najviše Njemačke te susjednih zemalja Austrije), tako i iz trećih zemalja. Stoga je Beč danas i jedan od najinternacionalnijih gradova Evropske unije iako ga ne bije takav glas u popularnoj kulturi ili turizmu. Naime, prema podacima gradske administracije danas skoro svaki drugi stanovnik ovoga grada ima strano porijeklo: ili je rođen van Austrije ili nema austrijsko državljanstvo. Istovremeno, svaki treći stanovnik Beča (37 posto) nije rođen u Austriji. Najviše osoba sa stranim porijeklom u Beču su iz Srbije (oko 100.000 ljudi), zatim Turske (oko 75.000), Njemačke (oko 69.000) i Poljske (oko 55.000 ljudi). Oko 40.000 ljudi ima direktno porijeklo iz Bosne i Hercegovine. No, ako se u obzir uzmu i osobe koje su tzv. druga ili treća generacija doseljenika u Austriji, ovi brojevi se znatno povećavaju.
Iako je doseljavanje u Austriju jedna od najkontroverznijih tema austrijske politike i društva, ono se – čini se – nastavlja nesmanjenim tempom. Za samo tridesetak posljednjih godina Beč je porastao za čak pola miliona ljudi. Ovaj munjeviti rast stanovništva morala je pratiti i odgovarajuća izgradnja infrastrukture: stambenih naselja, škola, vrtića, bolnica, javnog prijevoza, radnih mjesta i sl. Bečka gradska administracija je to – i pored velikih izazova – uspjela. Bilo bi na ovome mjestu neodgovorno reći da doseljavanje u glavni austrijski grad ne donosi izazove i probleme za društvo u cjelini. Neke zajednice – poput bosanske – uglavnom su dobro integrirane u društvo i u međuvremenu čak čine i njegov vitalni dio. Neke druge više su zatvorene – bilo usljed vlastite konzervativnosti ili toga što su u Beč došle relativno skoro. Desničari probleme s doseljenicima često preuveličavaju, ljevičari ih često zataškavaju, no činjenica je da je Beč danas jedan od najsigurnijih gradova Evrope, metropola u kojoj ne postoje geta kao u francuskim predgrađima niti obračuni bandi kao što ih posljednjih mjeseci gledamo u Švedskoj. Stoga nije ni čudo da je već godinama zaredom u samom vrhu gradova s najvišim kvalitetom života u svijetu.