foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Znate li šta je šumandufer?

O počecima modernizacije u Bosni i Hercegovini…

Već na zalasku Osmanske imperije na mjesto bosanskog namjesnika (valije) bi postavljen Topal Osman-paša. U Sarajevu danas jedna ulica koja odvaja Hrasno od Grbavice čuva uspomenu na njega. Zašto nas je zadužio ovaj Topal Osman-paša pa da mu poklonimo cijelu ulicu? Za njega se vežu prvi počeci modernizacije Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ovaj namjesnik bio je toliko progresivan i liberalan da mu nije smetalo da izda dozvolu za izgradnju prve pivare na Kovačićima u Sarajevu 1864. godine koju je podigao Austrijanac Josef Feldbauer te da čak i prisustvuje njenom svečanome otvaranju. Valija je svoje dvije kćerke upisao u prvu žensku osnovnu školu koju je u Sarajevu osnovala Staka Skenderova.

Za Topal Osman-pašinog vremena u Sarajevu je 1866. otvorena i prva javna bolnica, hastahana. Došao je tih godina i prvi telegraf u Bosnu i Hercegovinu, a vjeruje se da upravo od tada porijeklo vuče i (dosta rijetko) bosansko prezime Telegrafčić. Pod njegovom upravom otvarani su prvi industrijski pogoni, počela je gradnja Saborne crkve u Sarajevu. Valija je sebi podigao i rezidenciju Konak, četvrti saraj od osnivanja grada, u obliku kakvog ga poznajemo i danas, a probio je i ulicu Telali od Baščaršije do Mustaj-pašinog mejdana. Topal Osman-paša reformirao je i javnu upravu i stvorio novu administraciju. Na čelu Bosanskoga vilajeta nalazilo se sada Upravno vijeće kojim je predsjedavao valija, osnovana je i finansijska uprava te formiran Ured za korespondenciju Vilajeta.

Prve novine

Vrijeme vladanja Topal Osman-paše od 1861. do 1869. godine posebno je važno zbog otvaranja prve moderne štamparije u Bosni i Hercegovini. Iako je prva štamparija u zemlji postojala još u 16. stoljeću, na sljedeću je morala čekati čak do 1866. godine. Dozvolu za otvaranje valija je dao etničkome Nijemcu iz Zemuna Ignazu Sopronu. Time su se stekli uvjeti za pokretanje prvih novina u BiH – Bosanskoga vjestnika. Ove novine izlazile su jednom sedmično, a zadržale su se svega dvije sezone. Zajedno s ostala dva lista koja su izlazila u Sopronovoj pečatnji (Sarajevski cvjetnik i Bosna, oba na bosanskome i turskom jeziku) Bosanski vjestnik je vrijedan historijski i lingvistički dokument o tadašnjim prilikama u Bosni i Hercegovini. Urednik Vjestnika bio je Miloš Mandić, prvi bh. novinar, rođen u Bosni, odrastao u Slavonskome Brodu, a obrazovanje stekao u Novom Sadu. Novine su izlazile na narodnome jeziku koga je izdavač Sopron nazivao srpskim, a vilajetske vlasti bosanskim. Pismo im je bilo ćirilično i slijedilo je pravopisnu reformu Vuka Stefanovića Karadžića. Time je Bosna i Hercegovina bila prva južnoslavenska zemlja koja je uvela Vukov reformirani pravopis u službenu upotrebu, čak i prije Srbije.

Francuski utjecaj

U Bosanskome vjestniku objavljen je i prvi moderni ustav Bosne i Hercegovine – Ustavni zakon Vilajeta bosanskog 1866. godine. Topal Osman-paša napravio je teritorijalnu reorganizaciju Bosanskoga vilajeta. Termini za administrativne jedinice ostali su osmanski: vilajet, sandžak, kaza (okrug). Njima su upravljali valija, kajmakam i mudir. No, istovremeno se po prvi put u administrativnom jeziku u BiH pojavljuje i terminologija usvojena iz zapadnoevropskih jezika: ministarstvo, finansije, korespondencija, administracija, policija, komisija. Ustavni zakon sastavljen je pored bosanskoga i na francuskom jeziku. Ko je bio autor domaće verzije, i dalje nije poznato, a pretpostavlja se da prijevod potječe upravo iz pera urednika Miloša Mandića, koji je govorio francuski jezik.

Bez sumnje je da su prvi administrativni termini zapadne provenijencije u Bosni i Hercegovini u naš jezik došli iz francuskog jezika ili su bili skovani prema francuskome modelu. Ovaj jezik je u toku reformskog procesa (tanzimat) od 1839. do 1876. godine postao lingua franca Osmanske imperije i jedan od instrumenata njenoga približavanja zapadnoj civilizaciji. Iako ga nijedan njegov narod nije govorio kao maternji, francuski je postao potpuno dominantan u političkome i javnom životu Carstva. Na njemu su se otvarale škole, izdavale novine i pisali zakoni. I to ne samo u Bosni, već i u Istanbulu: osmanski Ustav iz 1876. sastavljen je upravo na francuskome jeziku.

„Željezni put“

Još jedan važan aspekt modernizacije vezan je za posljednje decenije osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom – bilo je to otvaranje prve željezničke pruge od Dobrljina do Banje Luke u dužini od oko 100 kilometara. Pruga je otvorena 1872. godine kao dio trase koja je trebala povezati Beč s Istanbulom. Posjetivši Evropu osmanski sultan Abdulaziz bio je oduševljen tamošnjim razvojem željeznice i podario je koncesiju za gradnju i održavanje željezničke mreže u Rumeliji (evropskom dijelu Osmanskoga carstva) baronu Mauriceu (Moritzu) von Hirschu, njemačko-francuskom magnatu jevrejskoga porijekla, koji je sjedište svoje željezničke kompanije Chemins de fer Orientaux (Orijentalne željeznice) smjestio u Pariz.

I tako se pod francuskim kulturnim i jezičkim utjecajem rodila željeznica u Bosni i Hercegovini. Od toga je vremena u narodu u Bosni i Hercegovini zaživjela i riječ šumandufer, danas gotovo potpuno izumrla ili poznata samo nekolicini onih koji su dobro osluškivali i pamtili govor svojih nana, baka i djedova. Iako na prvi pogled zbunjujuća, poznavaocima francuskoga jezika će nakon kratkotrajne stanke biti jasno da se iza bosanskoga šumandufera krije francuska riječ za željeznice chemin de fer ili doslovno željezni put. Upravo fraza željezni put, kao direktan prijevod iz francuskoga jezika, javlja se i u člancima u Bosanskome vjestniku nekoliko godina prije otvaranja prve pruge. Pod tim imenom su Bosanci vjerovatno i po prvi put saznali za željeznicu.

Kako tada, tako se i do dan-danas u željezničkome žargonu osjeti francuski utjecaj: voz čeka na peronu, ulazi se u vagon, sjeda u kupe, a spava u kušet kolima. Kasnije su se austrougarskom okupacijom i naglim razvojem vozne infrastrukture u željezničkome vokabularu udomaćile i neke njemačke posuđenice pa se tako u Sarajevu dugo išlo na banovo (Bahnhof) da se sačeka voz koji se kreće po šinama, a jedno selo pred ulazom u tunel Ivan nazvano je Raštelica, što je ustvari njemačko Raststelle ili mjesto gdje su vozovi stajali prije penjanja uz Ivan sedlo. Čak se i u jednoj bosanskoj sevdalinci opjevao mašinfirer koji se „napio vina“. Mašinfirer (njemački Maschinenführer) nije ništa drugo do mašinovođa – riječ koju smo skovali prijevodom iz njemačkog jezika.

A šumandufer živio je i još uvijek živi u nekim drugim jezicima nekadašnjeg Osmanskog carstva: u turskome se željeznica isprva također zvala şimendifer dok je nije zamijenio izraz demiryolu (turski prijevod u značenju željezni put), a i u tuniškom dijalektu arapskoga jezika javlja se riječ shmendifer. Prva željeznička pruga u Tunisu otvorena je 1872, iste godine kao i u Bosni i Hercegovini.

Nedad Memić