foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Otiš'o Švabo, otiš'o babo

Bečka pošta

Nedavno je jedan popularni austrijski dnevni list načinio kviz u kojem je svoje čitaoce zamolio da odgonetnu šta znače pojedine pogrdne i uvredljive riječi u bečkom dijalektu. Bečlije su poznate po “sočnom” vokabularu psovanja i vrijeđanja, no ovaj put autor kviza uvrstio je i riječ “Schwabo” (Švabo) u listu riječi za pogađanje. U govoru balkanskih migranata u Austriji riječ “Švabo” odnosi se na autohtone Austrijance i sve one kojima je njemački maternji jezik, baš kao i u zemljama Balkana. Na ovo su reagovali brojni čitaoci bunivši se da “Švabo” nije riječ njemačkog jezika i da joj nikako nije mjesto u ovome kvizu.

No, rijetko koji autohtoni Austrijanac, posebno u Beču, u međuvremenu neće znati šta znači ova riječ. Balkanska migrantska (sub)kultura stekla je već popularnost u glavnom gradu Austrije: daleko je još od mainstreama, ali mlađi i oni ljudi koji su okruženi migrantima ili se za njih zanimaju već su se upoznali s načinom života balkanskih doseljenika i njihovim jezikom. Među turskim migrantima u Njemačkoj i Austriji učvrstila se paralelna riječ koja označava autohtone stanovnike ovih zemalja: “Alman”. Njom Turci, ali i mnogi migranti iz arapskog govornog područja označavaju tačne, precizne i malograđanske Nijemce (ili Austrijance). No, kao i u slučaju našeg Švabe, ni Alman nije tipični rasistički ili pogrdni izraz. U bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku “Švabo”, naprotiv, može biti i izuzetno pozitivno konotiran. “Kad nešto Švabo napravi, to traje”, reći će često mnogi naši ljudi komentirajući na Balkanu vječno popularne njemačke marke automobila. Riječ Švabo ušla je i u južnoslavenske književnosti, sjetimo se pripovijetke “Švabica” velikog srpskog književnika Laze Lazarevića.

Za Švabama se žalilo i kada je Austro-Ugarska napustila Bosnu i Hercegovinu. Posebno je bošnjačko stanovništvo gajilo sentiment prema propaloj Monarhiji jer im novonastale prilike u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji počesto nisu išle u korist. Kaže se da iz tog vremena potječe i izreka “Otiš'o Švabo, otiš'o babo” aludirajući na svijest o boljem položaju koji su Bošnjaci muslimani imali do, nego nakon 1918.

Podunavske Švabe

No, kako je uopće došlo do toga da balkanski narodi sve ljude njemačkoga maternjeg jezika nazivaju Švabama? Još u 18. stoljeću, u vrijeme masovne kolonizacije Podunavlja u režiji Bečkog dvora (posebno Karla VI, Marije Terezije i Josipa II), mnogi doseljenici njemačkoga maternjeg jezika naselili su se u tada mađarskom Podunavlju, uključujući i Vojvodinu, Slavoniju, Banat i druge plodne oblasti u panonskom bazenu. Porijeklom su bili uglavnom iz Rajnske oblasti, Luksemburga, ali i iz Bavarske i Austrije. No, kako je većina njih preko Švapske brodovima niz Dunav dolazila u svoju novu domovinu, tako su ovi ljudi skupno prozvani Podunavskim Švabama iako većina nije dolazila iz švapske oblasti. Prije Drugog svjetskog rata oko pola miliona Nijemaca živjelo je u Kraljevini Jugoslaviji i činilo je najbrojniju nacionalnu manjinu. Njihova sudbina nakon rata uglavnom je završila protjerivanjem. Titova Jugoslavija posebno je bila okrutna prema njemačkome stanovništvu koje je potpalo pod generalnu optužbu kolaboracije s nacistima. Ti ljudi poslije 1945. i 1946. naselili su se uglavnom u Njemačkoj i Austriji a i dalje imaju udruženja koja čuvaju sjećanje na njihov dvjestogodišnji boravak na Balkanu.

No, ljudi s njemačkim maternjim jezikom na Balkanu je bilo od Srednjeg vijeka. Posebno rudom bogate srednjovjekovne kraljevine Srbija i Bosna privlačile su vješte rudare s njemačkog govornog područja. U srednjovjekovnim mađarskim izvorima ovi ljudi su nazivani “Saxones” ili Sasi. Iako, kao i u slučaju Švaba, uglavnom nisu potjecali iz Saksonije. “Sasi” tada, kao i “Švabe” od 18. stoljeća bili su skupni nazivi za sve ljude koji su dolazili s onih prostora na kojima su se govorili dijalekti njemačkog jezika. Ovaj naziv ostao je do dan-danas kao ime za brojnu zajednicu transilvanijskih Sasa, koji su još od 12. stoljeća naseljavali rudom bogati Erdelj. Ova planinska oblast na obroncima Karpata do kraja Prvog svjetskog rata bila je u sastavu Kraljevine Mađarske, a danas se nalazi u Rumuniji. Iz zajednice koja je nekada brojala i do 800.000 ljudi dolazi i trenutni predsjednik Rumunije Klaus Johannis. Iako je od sloma komunizma i masovnog iseljavanja u Njemačku ova etnička grupa desetkovana, u transilvanijskom Sibiuu (Hermannstadt) postoji univerzitet na njemačkom jeziku te njemačke gimnazije i nastava na njemačkom jeziku kako u gradovima u Transilvaniji, tako i u Banatu, gdje je također od austrougarskog vremena živjela značajna njemačka manjina.

Švabo i Čuš

I kako su Balkanci za Nijemce i Austrijance počeli koristiti kolokvijalne i ponekad pogrdne izraze, tako su i Austrijanci za ljude s Balkana razvili riječ “Tschusch” (“Čuš”) koja je u Austriji u međuvremenu od rasističke pogrde prerasla u neku vrstu kultnoga izraza. O porijeklu ove riječi lingvisti se spore, neki kažu da je nastala od srpskohrvatskog “Čuješ”, neki spominju ruski kao jezik porijekla, a s usponom balkanske zajednice na društvenoj ljestvici u Austriji riječ “Tschusch” prestala je imati samo negativne konotacije. Tako u Beču već skoro trideset godina egzistira popularan bend “Wiener Tschuschenkapelle” koji svira balkansku i austrijsku etno-muziku, na državnoj televiziji ORF emitovala se prije nekoliko godina serija “Tschuschenpower”. Iako Austrijanci, u međuvremenu osjetljivi na uvrede i dalje izbjegavaju upotrijebiti ovu riječ u pozitivnom kontekstu, balkanski migranti je koriste često šaljivo, ali i kao znak vlastite emancipacije u društvu. Sličan proces doživljava i austrijska i njemačka pogrdna riječ za Turke i Arape “Kanak”. Tako u lingvistici čak postoji i termini “Kanak-Sprak”, koji je, doduše, i dalje dosta kontroverzan, a njime se opisuje sociolekt mladih turskih i arapskih migranata u njemačkim i austrijskim gradovima koji karakterizira izostavljanje članova ili prepozicija u njemačkom jeziku.

Nekada su u bečki dijalekt ulazile riječi iz češkog jezika: donosili su ih siromašni radnici iz Češke i Moravske koji su trbuhom za kruhom dolazili u Beč na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Muškarci su uglavnom radili kao pomoćni radnici, često u ciglanama, a žene su bile kućne pomoćnice i kuharice. Tako je i u bečku kuhinju ušlo mnogo čeških specijaliteta, navedimo samo i nama poznate buhtle kao jedan od njih. U međuvremenu, i riječi balkanskog ili turskog porijekla postepeno prodiru u njemački jezik i jezički su “svjedoci” velikih demografskih promjena koje su Beč i ostali austrijski, ali i njemački gradovi doživjeli u proteklim decenijama.

Nedad Memić