Bečka pošta
Marakeš – zovu ga Kćerkom pustinje i Crvenim gradom. Topli večernji zrak para hiljade zvukova s magičnog trga Džema el Fna, ulični svirači, tradicionalni plesači, krotitelji zmija, pripovjedači koji se stapaju u žamor i miješaju s mirisima hrane brojnih restorana na otvorenome koji omeđavaju centralni trg grada. „Džema el Fna najveća je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozorište u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazalište u kome nema zavjesa, šminke, kulisa, svjetiljki, rampe, šaptača, upravnika, vratara, redara ni ulaznica“, pisao je veliki Zuko Džumhur.
A iza vreve Trga smrti, kako se u popularnoj kulturi tumači ime ovoga jedinstvenoga prostora, pruža se beskrajni splet uličica, sokaka i čikmi marakeške medine (staroga grada). Svaki će vam turistički priručnik reći da ćete se za tihli čas izgubiti u ovome neviđenom labirintu ulica. Zaista, rijetki su oni koji iz prve pronađu put kroz ovu košnicu tradicionalnih sukova, funduka (karavansaraja) i uličica čije su kuće opasane visokim bedemima. Tek pokoja raskošna vrata s potkovičastim lukom i tradicionalnim marokanskim zelidž pločicama nagovještavaju da se iza njih krije prekrasna džamija, medresa ili palača. No, utroba marakeške medine puna je i drugih arhitektonskih dragulja koji nisu vidljivi očima prolaznika. Samo vještom oku znalca izrezbarena drvena vrata od cedrovine ukazuju da se iza njih nalaze raskošni rijadi – tradicionalne marokanske kuće s unutrašnjim dvorištima koje su posljednjih tridesetak godina doživjele pravu renesansu. Dok tradicionalne kuće u starim gradovima evropskoga zapada svoju raskoš pokazuju prvenstveno izvana, one na islamskom zapadu podsjećaju vas na bisernu školjku – s vana tek ravni zidovi od ćerpiča s pokojim sitnim prozorom neke pomoćne prostorije. Tek kada kroz uglasti hodnik prodrete u njihovu unutrašnjost, ljepota i simetrija unutrašnjih atrija ostavlja vas bez daha.
Marokanski rijadi čedo su maurske – marokansko-andaluske – arhitekture koja se razvila iz višestoljetnog transfera graditeljskih vještina na obalama Mediterana. Još su Rimljani bili poznati po kućama i palačama s atrijima, a tradicija građenja unutrašnjih dvorišta preuzeta je i usavršavana u Al-Andalusu, koji je opet vijekovima živio u tijesnoj kulturnoj povezanosti ili istom političkom okviru s Marokom. „Rijad“ na arapskome znači vrt i strogo arhitektonski označava tip kuće koja u svome atriju ima vrt. Zaista, unutrašnja dvorišta velikih rijada u Marakešu i drugim marokanskim gradovima podsjećaju na botaničke bašče. One kuće – obično manje – bez vrta Marokanci zovu „dar“ (arapska riječ za kuću). No, u popularnoj upotrebi za oba tipa ovih kuća danas se koristi naziv „rijad“. Zajedničko, pak, i daru i rijadu je voda. „A od vode smo načinili svaku živu stvar“, stoji u Kur’anu – tako ćete u svakome rijadu naći česmu ili šadrvan, obično smješten u centru unutrašnjega dvorišta.
1985. godine medina u Marakešu upisana je u UNESCO-ovu listu kulturnoga nasljeđa. U obrazloženju odluke UNESCO navodi da Marakeš posjeduje impresivan broj remek-djela arhitekture i umjetnosti kao što su monumentalne kapije, džamija Kutubija, grobnice dinastije Sadi, ostaci palače Badi, palaču Bahija itd. Također se ističe da je Marakeš zaokružen primjer velike islamske prijestolnice na zapadnom Mediteranu s medinom koja se prostire na 700 hektara površine. I dok je UNESCO uvrstio marakešku medinu kao cjelinu na svoju listu, sve do 90-tih godina prošlog stoljeća pod velom zaborava ostali su brojni rijadi skriveni po njenim tijesnim sokacima i čikmama. Pod pritiskom vremena mnogi od njih su propadali, a njihovi stanovnici su se selili u nova naselja izvan staroga grada. A onda se pojavio jedan belgijski arhitekt koji je marakeške tradicionalne kuće poveo u svojevrsnu renesansu. Quentin Wilbaux potječe iz porodice arhitekata – njegov otac i djed dali su značajan doprinos revitalizaciji historijskog grada Tournaija u Belgiji. Početkom osamdesetih godina Wilbaux dolazi u Marakeš i otkriva ljepote skrivenih rijada u Medini – prema njegovim riječima stari grad broji oko 500 ovakvih tradicionalnih kuća. Njegov interes za arhitektonsko nasljeđe ovoga grada dovodi ga do izrade elaboracijskog projekta o stanju medine 1990. za UNESCO. Nakon toga, njegova strast prema očuvanju tradicionalnih rijada raste te u 1990-tim počinje s izradom dokumentacijske arhitekture o ovim objektima. Želivši neke od njih spasiti od daljnjeg propadanja, Wilbaux nagovara prijatelje da kupe neke od ovih kuća kako bi se mogle rekonstruirati u originalnome stilu. U međuvremenu, broj obnovljenih rijada pod njegovom palicom premašio je 130.
Prvi tradicionalni rijad u Marakešu koji je kupio, a potom sanirao ovaj belgijski arhitekt bio je Dar el Kadi (Dar el Qadi) ili Kadijina kuća. Pukom slučajnošću, autor ovih redova odsjest će baš u tome rijadu u proljeće 2018. godine. Smješten u uskom i teško pristupačnom Derb Kadi (marokanski termin „derb“ označava slijepu ulicu, čikmu) u centralnom dijelu medine (u mahali Azbezd) gdje auta ne mogu prići već se za prijevoz robe i prtljaga koriste isključivo magarci i kolica, ovaj rijad iz 17. stoljeća jedinstven je u cijelom gradu. S jedne strane jedna je od najstarijih kuća u starome gradu i potječe iz perioda dinastije Sadija, koji su Marokom vladali od 15. do kraja 17. vijeka. No, Dar el Kadi prije svega je jedinstven jer na svome krovu ima astronomsku kulu – kao nijedna druga kuća u historijskoj jezgri Marakeša. Kadija koji je sagradio ovaj rijad bio je znalac astronomije – vještina tumačenja sazviježđa usavršena je stoljeća prije u islamskome svijetu i spadala je isprva u domen teologije jer je pomoću kretanja zvijezda trebalo do u tančine izračunati lunarni kalendar. Tako se s astronomske kule poviš terase Kadijine kuće vide dvije bitne džamije u medini – slavna Kutubija na zapadu te bliža džamija Ben Saleha na istoku. Dar el Kadi u toku historije bio je dom i drugim uglednicima – jedan od njih bio je čak i vezir i teolog na obližnjoj slavnoj medresi Ben Jusufa. Da je ovo bio dom važnih ljudi pokazuje i činjenica da kuća ima vlastiti historijski hamam, nekoliko magaza na svakom ćošku zgrade u kojima su bogati vlasnici čuvali pšenicu, ječam, masline i maslinovo ulje s vlastitih dobara izvan grada te posebni stan za boravak gostiju u koji se dospijevalo posebnim stepenicama smještenim odmah pored ulaza.
Kadijina kuća možda ne pripada najvećim i najraskošnijim rijadima Crvenoga grada – no po svojoj autentičnosti i profinjenosti spada u sam vrh marakeške stambene tradicije. Quentin Wilbaux je u njenoj rekonstrukciji koristio isključivo lokalne i originalne materijale (prvenstveno zemlju, ćerpič, pijesak) zadržavši tako autentičan izgled rijada iz sadijskog perioda. Unutrašnje dekoracije spadaju u možda najljepše primjere arapsko-andaluzijske umjetnosti 17. stoljeća, dok su plafoni ukrašeni skupocjenom i filigranski rezbarenom cedrovinom – takve plafone možemo sresti još samo u marokanskim palačama i medresama. Kupatila su obložena tadelaktom – posebnim vodootpornim gipsom karakterističnim za lokalno graditeljstvo. Unutrašnje dvorište Dar el Kadija je relativno usko i podsjeća na kazbe južnog Maroka i berbersku tradiciju gradnje, što ga čini savršenom mješavinom arapske, andaluzijske i berberske graditeljske tradicije. Kažu da se ovakva kuća ne može naći nigdje više na (nekadašnjem) islamskom zapadu, ni u Fesu ni u Tandžiru ni u Granadi. Zato sam bio neizmjerno radostan kada sam u nekoliko knjiga o marokanskoj arhitekturi i stilu redovno nalazio i Kadijinu kuću.
Danas je ovaj arhitektonski dragulj, kao i mnogi drugi tradicionalni rijadi, pretvoren u luksuzni bed and breakfast pansion. U zadnjih tridesetak godina turističkog procvata Maroka tradicionalni rijadi doživjeli su svoju renesansu kao luksuzni smještaji za turiste. Bolju sudbinu ove prelijepe kuće nisu mogle imati. Većinu njih u međuvremenu posjeduju imućni Evropljani – prvenstveno Francuzi i Belgijanci. Usluga o ovim rijadima višestruko premašuje komfor klasičnih hotela jer svaka od njih ima marokansku domaćicu ili domaćina koji vam većinu vremena stoje na raspolaganju i brinu se o vama kao da ste im rod rođeni. Arhitektonsku funkcionalnost, estetiku, simetriju i eleganciju Kadijine kuće i drugih marokanskih, a najprije marakeških, rijada teško je sažeti u nekoliko riječi. Višestoljetna tradicija gradnje te pažljiva rekonstrukcija učinila je ove kuće rajskim baščama na Zemlji, a boravak u njima pravi je doživljaj koji vas ne ostavlja ravnodušnim. Nigdje kao u Kadijinoj kući nisam osjetio tako čistu akustiku, njeno unutrašnje dvorište oblikovano je tako da održava savršeni mir i spokoj kao oštar kontrast vrevi i huci medine, a u vrele ljetne dane ovo je oaza svježine uz vodu sa okruglog šadrvana po kojoj su posute ružine latice. Tek izlazak na ravnu terasu vam približava zvukove užurbane medine i ezane s obližnje džamije Ben Saleh koji se stapa sa sniježnim vrhovima Visokog Atlasa u daljini u jedinstvenu simfoniju čula koja je moguća samo u Marakešu – gradu koji su osnovale i izgradile najmoćnije berberske dinastije Almoravida i Almohada, a koji je tokom historije bio toliko fascinantan i moćan da je svoje ime podario cijeloj zemlji Maroku.