foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Bolesti društvenih mreža

Nekad se govorilo da papir trpi sve, danas su to postali postovi i komentari na socijalnim medijima.

Ruska invazija na Ukrajinu vjerovatno je najveća svjetska sigurnosna kriza koja se uživo može pratiti na laptopu i mobilnom telefonu. Vijesti iz Ukrajine preplavile su kako domaće i međunarodne medije, tako i komentare na društvenim mrežama.

Socijalne mreže postale su bez sumnje moćni instrumenti informiranja i propagande. Još na početku ruske agresije ukrajinski novinari i intelektualci apelovali su putem svojih naloga na sve pratioce da se angažuju za njihovu napadnutu zemlju – svaki napisan post i podijeljen sadržaj o Ukrajini za njih je značio makar i mali doprinos njihovoj borbi. I čini se da su Ukrajinci u prva dva mjeseca rata uspjeli u toj nakani: demokratski svijet čvrsto stoji na strani Ukrajine. Užasi i stradanja Ukrajinaca u sada već dvomjesečnom ratu naveli su vlade demokratskog svijeta da Ukrajini pomognu, ne samo humanitarno, već i oružano. Odavno je mnogima u EU jasno da padom ove istočnoevropske zemlje pada i sigurnosna struktura uspostavljena u Evropi nakon rušenja Berlinskoga zida. Činjenica da su neutralne Švedska i Finska na pragu ulaska u NATO dovoljno govori kakav tektonski poremećaj je zahvatio Stari kontinent u posljednja dva mjeseca.

I pored toga što se čini da – upravo zahvaljujući socijalnim mrežama – svi imaju priliku dobiti što potpuniju sliku ratnoga užasa u Ukrajini, ovaj vid komunikacije pokazuje se kao mač s dvije oštrice. Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i ostale mreže postale su, naime, i mjestom opskurnih, apsurdnih i, može se slobodno reći, gotovo patoloških teorija zavjere, alternativnih činjenica i ogavnoga naslađivanja ljudskom patnjom. U balkanskome kontekstu u podršci ruskoj invaziji uglavnom su posebno glasni srpski nacionalisti. Zabrinjavajući je broj naloga koji opravdavaju ili čak otvoreno trijumfuju nad užasnim slikama koje ovih sedmica dolaze iz Ukrajine. Za njih je Putin iz lidera Rusije sada gotovo prerastao u neku vrstu božanstva čijoj propagandi se slijepo vjeruje. I kada se upitate zbog čega tolika mržnja i gotovo bolesno naslađivanje patnjama Ukrajinaca, shvatite da je ova bezuvjetna opčinjenost i podrška ruskoj vojsci u suštini izraz vlastitih frustracija. Vučićevi i ruski mediji u Srbiji i među mnogim Srbima uspjeli su izgraditi i trajno učvrstiti status žrtve. Invazija ruske vojske na Ukrajinu za srpske nacionaliste sada je dugo očekivana osveta „zlom Zapadu“ i NATO-u koji je 1999. bombardovao Srbiju. Ukrajina, njena vojska i političko vodstvo za ostrašćene srpske putinovce otjelovljenje su zla, „nacisti“ koji sami ubijaju svoje stanovništvo i sami razaraju svoju zemlju, a Putin je samo primoran da se „bori protiv toga zla“. Ista je to perverzna paralelna stvarnost u kojoj su tokom opsade Sarajlije „ubijale sami sebe“, a Srebrenica i Račak su „režirani“ da bi se „napakostilo Srbima“. U isto vrijeme Putin se doživljava kao „spasilac“ i neko ko će konačno uspostaviti novi svjetski poredak u kojem će valjda konačno profitirati oni i njihova vizija Srbije i Balkana. Rat u Ukrajini porodio je, doduše, i na bošnjačkoj i bosanskoj strani nove frustracije: prije svega jer je Zapad odlučio naoružati Ukrajinu, a propustio je to učiniti u slučaju Bosne i Hercegovine prije trideset godina.

I pored nemjerljivo veće podrške koju dobijaju u informativnome i medijskom smislu od demokratskog svijeta u odnosu na Bosnu i Hercegovinu u 1990-tim godinama, Ukrajincima predstoji ogroman posao objektivnoga i profesionalnog informiranja svijeta o posljedicama ruske invazije na njihovu zemlju. Iako su danas vlade demokratskoga svijeta čvrsto na strani Ukrajine, snaga ruske propagande u proteklim godinama itekako je uspjela oblikovati dio javnog mnijenja u Evropi. Ne samo u rusofilnoj Srbiji, i na Zapadu postoji dovoljno javnih radnika i intelektualaca koji će i nakon dva mjeseca ruske agresije radije okriviti Ukrajince za vlastito stradanje, nego Putina i rusku vojsku. Ovih dana njemačkim medijima tako kruži zahtjev nekolicine uglednih javnih radnika u kojem apeluju na kancelara Olafa Scholza da ne isporučuje oružje Ukrajini. Ukrajina je, kažu, slabija od Rusije i svako dalje naoružavanje donijet će veća stradanja i razaranja. Cinizam i prikrivena podrška Rusiji pod plaštom mirotvorstva danas su postali glavni argument onih koji bi najviše voljeli da Ukrajinci odustanu od otpora i predaju se Putinu pa da sve bude opet po starom.

U izuzetno napetoj geopolitičkoj situaciji u kojoj je sigurnost u Evropi na kocki strah od budućih nekontroliranih akcija nuklearne sile može se činiti opravdanim, glasni pozivi za naoružanjem u Evropskoj uniji u mnogima bude nemir. No, osporavati pravo suverenim državama da se brane od agresora izraz je duboko ukorijenjene supremacije „velikih“ nad „manje vrijednim“ nacijama. Kako Putin u svojoj imperijalističkoj politici smatra da Rusija treba odlučivati o sudbini Ukrajine, tako bi pojedini intelektualci i političari na Zapadu ovu zemlju prepustili Rusima u zamjenu za brzu ponovnu uspostavu vlastitog komfora i osiguranja nesmetanog funkcioniranja privrede. Jasno je da dinamika sukoba i ratova tako ne funkcionira.

No, nakon dva mjeseca ukrajinskog užasa svima treba biti jasno da više ništa neće biti po starom. Zastrašujuće se, pak, da niko u ovome trenutku ne može prognozirati kako će se ovaj rat završiti. Najopasnija ratna kriza u Evropi nastavlja biti poseban sigurnosni izazov za Zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu. Vijesti iz Ukrajine postale su turbo pogon za aktivaciju vlastitih trauma i frustracija Balkanaca koje se pretvaraju u neviđenu kakofoniju komentara na društvenim mrežama koji odavno nemaju veze s ukrajinskom realnošću. Rat na istoku Evrope postao je na društvenim mrežama tek nova projekcija za verbalni nastavak nikada završenog rata u bivšoj Jugoslaviji. U isto vrijeme klasični mediji se utrkuju ko će prije objaviti što senzacionalniju vijest s ukrajinskih ratišta, pa makar ona bila i potpuno beznačajna i neprovjerena. Snaga klikova odavno je na domaćem medijskom prostoru uzela prevagu nad principima profesionalnog izvještavanja. Kriza na istoku Evrope samo je pojačala medijsko lešinarenje popraćeno najmonstruoznijim teorijama zavjere na socijalnim mrežama i u komentarima. Umjesto da omoguće informiranje i razmjenu mišljenja, društvene mreže postale su poligoni za neograničeno ispoljavanje najnižih ljudskih strasti.

Nedad Memić