Memić: Šta je nama Beč?

Bečka pošta

Početak ove rubrike trebao je imati drugu temu, a onda se u austrijskoj prijestolnici dogodio teroristički napad. Zašto je ovaj napad toliko pogodio i bh. društvo?

Tuga, šok, nesanica… To je ono što svakog stanovnika i stanovnicu Beča prati od ponedjeljka. Ko je mogao pretpostaviti da će upravo Beč – taj otok blaženih, kako ga mnogi nazivaju – biti žrtva gnusnog terorističkog napada? No, u porastu džihadističkog terorizma svuda u svijetu očigledno je samo bilo pitanje vremena kada će i austrijski glavni grad biti upisan u mapu međunarodnoga terorizma.

20 stepeni, pun grad, još punije kafane i restorani – historijski centar Beča u ponedjeljak navečer kao da je mamio bolestan um da povuče okidač. Bečlijke i Bečlije vole kafane i restorane: “Moramo ovo iskoristiti jer sada nećemo mjesec dana moći u kafanu”, rekoše Austrijskoj TV dvije dame u reportaži nastaloj neposredno prije napada. I napadač je to znao. Znao je da u utorak započinje drugi, jednomjesečni lockdown i htio je požuriti i posijati smrt i strah u prepunom centru grada. Ubio je četvero ljudi, dvije žene i dva muškarca. I identiteti žrtava oslikavaju identitet ovoga grada: multietničan, šaren, internacionalan. Napad 20-godišnjeg terorista bio je napad na sve Bečlije, bez obzira jesu li im korijeni stoljećima u ovome gradu ili su došli odnekuda. Jer šta je Beč bez pridošlica – oni čine ovaj grad onim što je bio, što je sada i što će biti u budućnosti. Prije stotinjak godina bili su to češki i slovački radnici, svako treće autohtono bečko prezime češkog je i slovačkog porijekla. Već preko 50 godina to su ljudi iz BiH, Srbije, Hrvatske, Turci, Arapi, Filipinci…

Multietničnost je konstanta ovoga grada – iako je počesto preziru desničari i rasisti svih boja i nacija. Velika kocka u tom mozaiku različitosti su i ljudi iz Bosne i Hercegovine. Nismo mi u Beču od jučer: ovdje su živjeli i umrli bosanski velikani poput Ivana Franje Jukića, ovdje se obrazovala prva bosanskohercegovačka akademska elita na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ovdje dan danas žive desetine hiljada Austrijanaca s bosanskohercegovačkim porijeklom.

Neko je prije nekoliko godina Beč nazvao “posljednjom prijestolnicom Jugoslavije”. Zaista, jedino u ovome gradu jedan popularni balkanski klub može nositi ime “SFRJ”, jedino se ovdje mlade Bečlije bošnjačkog, srpskog i hrvatskog porijekla ne bune kada ih nazovu “Jugo”, čak se i mnogi sami tako identificiraju. Preblizu je austrijska prijestolnica za sve balkanske zemlje da bi nam bila istinsko inostranstvo. A i bečki mentalitet nije nam stran: često mrzovoljni, sarkastični, nihilistični i u tome nadrealno i naivno duhoviti: “Goni se, šupak!”, doviknuo je teškim bečkim dijalektom čovjek s prozora teroristi. Zar nas ovakav odnos i komunikacija sa zlikovcima ne podsjeća na početak opsade Sarajeva?

I onda u cijelom mnoštvu informacija koje nakon napada dobijam iz austrijskih medija, odlučim da pogledam izvještavanja bh. medija. Beč je svuda top-vijest, profesionalni i ozbiljni mediji izvještavaju akribično, precizno, s mnogo detalja, posvećenosti. U utorak navečer gost sam u jednoj dijaloškoj emisiji na Al Jazeeri Balkans. Austrijska kolegica novinarka, koja je također gošća emisije, piše mi nakon gostovanja: diskusija na visokom nivou. I onda pomislim: pa, to i nije čudo. Beč smo mi Bosanci i Balkanci oduvijek smatrali nekako svojim. Preduboka je historija koja nas veže za Austriju i njen glavni grad. Beč je ušao u naš govor pa su nam “bečka škola” i “bečka gospoda” svakodnevne uzrečice. Ogromna bh. i balkanska zajednica zalog je dugotrajne povezanosti ovoga prelijepog grada s Bosnom i Hercegovinom i Balkanom. Beč je za mnoge Bosance i Balkance projekcija idealnoga grada, zato ga toliko vole, zato ih je u ovome gradu iz godine u godinu sve više. Beč ih na svojim ćoškovima podsjeća na Sarajevo, Beograd i Zagreb, i ovdje se rado sjedi po kafanama, gleda da se petkom ranije pobjegne s posla, a opet je sve upakovano u savršen i funkcionalan sistem. Beč je odavno postao balkanski eldorado – on je sve ono što ljudi iz bivše Jugoslavije (više) ne mogu pronaći u svojim gradovima.

Zato je Sarajevo ove terorističke napade u Beču doživjelo kao napad i na samo sebe, zato je reis-ul-ulema Kavazović govorio o Beču kao zajedničkoj liniji odbrane. Na kraju, i u 1990-im opsada i stradanje Sarajeva Bečlije je potresla mnogo više nego Parižane ili Londonce. Sada ovome gradu predstoji težak period analize onoga što se dogodilo. Najvažniji izazov bit će očuvanje zajedništva i sloge u gradu u kojem se govori više od 200 različitih maternjih jezika. U toj demonstraciji sloge veliku ulogu igrat će i bosanske Bečlije: jer upravo su oni u velikoj većini dokaz uspješne integracije. Oni se u ovome gradu jednostavno osjećaju dobro.

Nedad Memić