Bečka pošta
Otkako posljednjih mjeseci Milorad Dodik i njegov režim ruše ustavnopravni poredak Bosne i Hercegovine, javljaju se u političkim i medijskim krugovima izjave koje laktaškog secesionistu uspoređuju s bivšim katalonskim predsjednikom Carlesom Puigdemontom, te Kataloniju sa RS-om. Ovakve poredbe najprije štete ugledu BiH.
U 2021. iz pera ovoga autora izašla su već dva teksta o Kataloniji, no trenutna bh. kriza povod je i za treći. Secesionističke aktivnosti Milorada Dodika i njegovog režima bacili su BiH posljednjih mjeseci u ozbiljnu krizu. Svjetski mediji ponovo se pune izvještajima iz Sarajeva i Banjaluke, a raznorazni evropski i svjetski emisari užurbano pohode balkanske prostore.
No, ni SAD ni EU do sada nisu našle adekvatan odgovor za Dodikove opasne namjere prenosa nadležnosti s države na entitet. Odgovor nemaju ni tzv. probosanski političari: štaviše, njihove nesmotrene i neodgovorne reakcije na separatističku politiku iz Banjaluke mogu doprinijeti da i posljednji iskreni prijatelji okrenu leđa Bosni i Hercegovini. Tako je predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Zvizdić u intervjuu televiziji N1 sredinom oktobra 2021. aktivnosti Republike Srpske na rušenju ustavnog poretka BiH usporedio sa situacijom povodom proglašenja referenduma za nezavisnost Katalonije u septembru 2017. godine: “Dakle, u slučaju bezumne, hazarderske i izuzetno opasne odluke vladajućeg režima RS o rušenju ustavnog poretka i bilo kakvom otcjepljenju RS-a, članice EU će reagovati na isti način kako su reagovale kada je Parlament Katalonije jednostrano donio ‘Odluku o nezavisnosti’ te španske pokrajine. Takva odluka katalonskog parlamenta je proglašena državnim udarom i tretirana kao čin separatizma, organizatori su uhapšeni i osuđeni, a Carles Puigdemont, kao pokretač i vođa čitavog antiustavnog projekta, je pobjegao van Španije i još uvijek je u bjekstvu”, ustvrdio je tada Zvizdić.
Uspoređivanjem Katalonije i RS-a bave se mediji u nastojanju da pribave valjane argumente u osudi Dodikovog jednostranog antiustavnog djelovanja. Tako Dnevni avaz u tekstu od 17. decembra 2021. uspostavlja paralelu bosanskohercegovačkih sa španskim pravosudnim institucijama koje su sankcionirale održavanje referenduma o katalonskoj nezavisnosti u oktobru 2017. „Odgovor španske države bio je odlučan i jasan. Španska vlada poslala je policiju i vojsku u Kataloniju radi sprečavanja referenduma koji je proglašen ništavnim. Finansijska sredstva Kataloniji su blokirana, a katalonski premijer Pudždemon bio je prisiljen otići u izbjeglištvo u Belgiju, jer su mu prijetili hapšenje i 30-godišnja zatvorska kazna“, piše Avaz i zaključuje kako BiH, iako slabija od španske države, ima ovlasti i mehanizme da spriječi protuustavno djelovanje.
Po uzoru na Avaz i portal faktor.ba ovih dana posvećuje članak sličnostima Katalonije i RS-a i pita se hoće li Dodik završiti kao Puigdemont. Povod za pisanje ovoga članka bio je nedavni intervju sudije Suda BiH Branka Perića u kojem je kritizirao Dodikovu secesionističku politiku i ustvrdio da je Katalonija primjer da jednostrano povlačenje iz države nema šanse za uspjeh.
U slučaju Katalonije i RS-a možda je jedino ova činjenica usporediva: izvjesno je da ni jedna ni druga administrativna jedinica neće ostvariti nezavisnost. Svaka druga usporedba dva slučaja rezultat je neznanja, a ako je koriste probosanske političke snage i mediji, može biti i jako štetna. Svako ko se barem malo interesira za historiju i politiku Katalonije, znat će da ova pokrajina ima historijski i kulturni kontinuitet i identitet od Srednjeg vijeka. Taj identitet je posebno u periodu od 17. do kraja 19. vijeka te u vrijeme Francove diktature bio izložen sistematskom zatiranju. Katalonci su za vrijeme Španskog građanskog rata skupo platili svoju lojalnost republikanskim snagama, a svoju autonomiju, identitet i jezik tek počinju obnavljati uspostavom demokratije u Španiji od kraja 1970-ih godina. No, Katalonija i RS nisu samo historijski neusporedive: kada je krajem 2013. Milorad Dodik ustvrdio da su Katalonija i Škotska primjer borbe za nezavisnost koji RS treba slijediti, uslijedio je hitan odgovor Katalonske narodne skupštine koja je na četiri jezika ušutkala laktaškog separatistu. U tome odgovoru Katalonci su podastrli argumente koji bi svakom probosanskome političaru i novinaru trebali biti dovoljni da prestanu uspoređivati neusporedivo. „Katalonija želi da gradi nezavisnu državu za sve njene građane, gdje će živjeti svi ljudi bez obzira na njihovo porijeklo i nacionalnost, u stalnom dijalogu različitih političkih opcija. Naš projekt je baziran na toleranciji i poštivanju prava manjina i evropskoj integraciji. Zbog navedenih razloga smatramo da Katalonija nije primjer, niti će ikada biti, za političke projekte Dodika i njegove partije, koji rade dijametralno suprotno idejama i vrijednostima naše zemlje”, kaže se u pismu Katalonske nacionalne skupštine (Assemblea nacional catalana), nevladine organizacije koja promovira katalonsku nezavisnost, iz decembra 2013.
Ovo su ključni argumenti koji obaraju svaku tezu o bilo kakvom paralelizmu Katalonije i Republike Srpske. Katalonija, naime, nije nastala na etničkom čišćenju i genocidu krajem 20. stoljeća niti se u njoj rezultati najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata koriste kao politička legitimacija secesionizma te poricanja i slavljenja genocida. Naposljetku, Carles Puigdemont ne slavi ratne zločince niti im daje ordenje u skupštini, ne dočekuje ih po aerodromima niti po njima naziva studentske domove, kako to čini Milorad Dodik. U Kataloniji se ne zabranjuje upotreba niti naziv kastiljanskog (španskog) jezika, već je paralelni službeni jezik uz katalonski. U većim gradovima Katalonije upotreba španskoga jezika premašuje upotrebu katalonskog, a velike metropole ove pokrajine poput Barcelone primjer su internacionalnih i kosmopolitskih gradova.
Zbog toga bilo koji ozbiljan međunarodni pravnik ili medij ne uspoređuje Kataloniju i Republiku Srpsku. Postavlja se onda pitanje zbog čega to rade bh. političari i mediji? I ako se status Katalonije u Španiji i RS-a u BiH mogu analizirati sa stanovišta mađunarodnoga prava, bilo kakve političke i historijske poredbe ova dva slučaja diplomatski i strateški izuzetno su štetne po interese Bosne i Hercegovine u momentima u kojima je naša zemlja uslijed loše diplomatije i nedostatka strateškog lobiranja već izgubila dobar dio međunarodne podrške. Stoga probosanski političari i mediji ne bi olahko trebali dovoditi u vezu Milorada Dodika, koji baštini tekovine genocida, s političarima iz španske pokrajine koja je do sada bezbroj puta pokazala prijateljstvo prema Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Sljedeće godine obilježava se 30 godina uspostave saradnje između glavnog bh. grada i Barcelone. Ne bi bilo lijepo da katalonski prijatelji naše zemlje – a to nisu samo tamošnji političari već i brojni pojedinci iz civilnog društva – zbog nekompetentnih i neodgovornih izjava i medijskih članaka iz Bosne i Hercegovine počinju okretati leđa našoj zemlji. Jer, priznat ćete, niko – a pogotovo ne Katalonci, žrtve Francove diktature – ne voli da ga se poredi s negatorima genocida i političkim režimom koji baštini tekovine najvećih ratnih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.