Krenuli smo ujutro za Tuzlu, nas četvero, u namjeri da dogovorimo dva datuma za naš performans koji je u nastajanju, posvećen stradanju palestinskog naroda. Putujemo mojim autom: Faruk, nepatvoreni umjetnik, sposoban da napravi djelo od bilo čega što mu padne ruku, koji je u invalidskim kolicima trideset prvu godinu, otkako ga je pogodio srpski snajper u Sarajevu metkom kroz pluća i kičmu; Lina, dvadesetdvogodišnja studentica prava koja je prije manje od mjesec dana evakuisana iz rodne Gaze; Simona, italijanska kuratorica umjetnosti, mogući mecena projekta; i ja, pokušaj muzičara, producenta, pisca, još jedan petespeovac opkoljenog Sarajeva.
Lina prvi put vidi uživo šumu, u Gazi nema drveća, bilo je prije poneko stablo, tu i tamo, ali šuma, i to ovako šarena kao ovdje u jesenje doba, žuta, crvena… to je za nju novo. “Nišićka visoravan…” s ponosom izgovaram, kao da to ime njoj treba nešto da znači, nezgrapno i potpuno nejasno. Na licu joj je osmijeh, oduševljeno šeta travnjakom tamo-vamo i razgleda. Njeno svako ushićenje kratko traje. Sve poredi sa Gazom i prepričava kako je tamo bilo, lice joj se ozari na svaki pomen doma. Dok priča o svojoj zemlji taj veliki osmijeh daje dojam da može biti sretna, čini se kao da je tamo dok opisuje morsku obalu, zalazak sunca, cestu s pokojim drvetom kojom je svaki dan hodala od fakulteta do kuće svoje nane. Ona je nedavno ubijena, preživjela je nakbu 1948. a sad je više nema. Zadnjih godina je bila u invalidskim kolicima i Lina je živjela kod nje dok je studirala. Ubijena je snajperom, dok je pokušavala da se izmjesti u drugi dio grada po naređenju okupatora, njena kolica su danima stajala na otvorenom. Ko god je pokušao da joj priđe, također je ubijen. Njen stan nestao je u eksploziji avionske bombe. Kolika kukavica moraš biti da gađaš ženu u invalidskim kolicima i da goloruke ljude bombarduješ čudovišnim napravama iz tih aviona, pomišljam hiljaditi put, i dodajem: gorili, dabogda, svi na zemlji i ispod nje.
Ona opominje sebe da mora prestati spominjati Gazu, ne smije puno pričati o ratu. Pričaj, Lina, kažem, pričaj o čemu želiš, ako se dobro osjećaš… ali nije me čula, zamišljeno zuri kroz prozor u nepoznatu daljinu i više se ne oduševljava. Nervozna Italijanka je još nervoznija jer smo stali na pauzu, na Farukov prijedlog, da Lina pogleda šumu izbliza i udahne zrak visoravni nakon kiše; ova ima obaveze, kaže nije došla ovdje avionom da šeta po šumi, već da radi posao, ljudi je čekaju u Tuzli, ima sastanke, nije njoj do zajebancije, ona je Italijanka i ne kasni. Ja je odjebem u mislima i nastavim da se smiješim praveći se lud. Čuj Italijani ne kasne? Tipično za zapadne Evropljane: dođu s parama i misle da nas mogu na uzici vodati, svisoka nas kude. Ubjeđuje me da ovo nije pravi put za Tuzlu, zašto nismo išli autoputem? Pitam je da mi pokaže autoput, kaže da se ne sjeća, još je nervoznija.
Lina divno piše, ima već dosta poezije koju će uobličiti u knjigu, našli su već prevodioca, urednicu, izdavača… Faruk će dizajnirati knjigu, svaki primjerak će biti unikat, umjetničko djelo za sebe. Njena knjiga će biti svjedok istine i nadživjeće svakog od nas. Pjesme su o domovini, žalovanju, o egzodusu koji je doživjela, dirljive i duboke. Živjela je u šatoru zadnju godinu sa roditeljima i sestrom sa kojima se nije stigla ni pozdraviti pred odlazak. U toku evakuacije bila je u društvu dvojice mladih Palestinaca, iznad njih su zujala tri drona, za svakog po jedan, konstantno ih nadgledajući, prijeteći zlokobnim zvukom. Morala je hodati satima s mišlju da je ovaj može usmrtiti svaki tren, kao što je viđala mnogo puta oko sebe slična ubistva. Mrtvih je bilo svuda okolo. Proklete kukavice, ponavljam u mislima, i shvatam kako nisam kreativan u vrijeđanju. Hodala je satima do graničnog prelaza koji je uz veliki strah i neizvjesnost prešla, bez ičeg u rukama, natjerali su je da ostavi sve, torbu, knjige, notes… vojnici kojih se plaši čitav život, bezdušni demoni; puštali su izdresirane pse na njih, više ne smije prići nijednom psu. Onda se vozila autobusom dugo, prvi put vidjela ostatak svoje domovine. Divna je, kaže, krasni predjeli, prelijepa priroda, Mrtvo more, toliko soli…
Naš zajednički performans ima početnu formu: Faruk ima instalaciju u kojoj koristi kameru i projektor. Kamera hvata pokrete osobe ispred, i primjenjujući softver sličan onome koji cionisti koriste za prepoznavanje i selektivno ubijanje, detektuje poze i pronalazi njima analogne položaje u hiljadama fotografija genocida u Gazi koje se smjenjuju na projekciji. Na taj način, program za ubijanje postaje alat za prepoznavanje zločina. Lina će u isto vrijeme čitati svoju poeziju na arapskom, a ja ću joj praviti zvučnu podlogu, praveći muziku od primitivnih instrumenata: papira, olovke, komada drveta, žice razapete na drvenom luku, šerpe… sve što podsjeća na preživljavanje u vremenu opsade.
Filozofi su pisali o tome kako je svaka umjetnost samo taština. Sve je dosad napisano, komponovano, naslikano, izvedeno… sve što mi sada radimo je samo udovoljavanje sebi. Možda se tješimo da činimo nešto korisno, iako znamo da to što pravimo ništa ne mijenja; nikome u Palestini naša umjetnost neće promijeniti život nabolje. Obeshrabrujuće, poražavajuće, čak i uvredljivo prema sebi i žrtvama. Ipak, ne možemo si pomoći. Kakva nam je onda svrha? I Lina se slaže s ovime, bila je kaže na protestu u Sarajevu, sve je to uzaludno, ljudima tamo ništa ne mijenja pakao koji prolaze. Osjećam očajanje u oboma nama i to mi se nikako ne slaže sa suncem iznad naših glava, ipak svijet se konačno probudio, trebaće vremena.
Tuzla joj se sviđa, šetamo kratko nakon što smo se smjestili u apartmane. Govori kako joj je ovo prvi put van Sarajeva, a ono joj je sada već postalo njena kuća, novi dom; jedva čeka da se vrati, iako je tek došla ovdje. I to oduševljenje novim gradom traje vrlo kratko; primjećujem kako se sjena spušta na njeno lice dok joj misli vjerovatno idu u pravcu daleke domovine. “Ovaj grad je poznat po soli”, govorim, pokušavajući joj skrenuti pažnju, “vijekovima se vadi so ispod zemlje, pa grad sada tone”, ali moje riječi prolaze mimo nje u daljinu zapuštenih pustih fasada – ovdje turizam valjda nije još procvao kao u Sarajevu, ali rade na tome srčano, ne shvatajući u potpunosti šta to stvarno znači: kad turizam obavije grad koji nije na to navikao. Shvatam da Lina samo želi pričati o Gazi, ali se u isto vrijeme suzdržava, možda da ne bude dosadna drugima, možda da sebe ne povrijedi.
U parku imamo prvi sastanak sa lokalnim kuratorom, Italijanka je zadovoljna što ne kasni i što mi vidimo kako ona ima drage prijatelje tu. Počinju priču o galeriji, onda o umjetnosti. Dosadni su i već vidim nervozu na Lininom licu, gladni smo, a primorani slušati nešto što nas suštinski ne interesuje. Možda smo nas dvoje usamljeni u tom sentimentu, Faruk se lako uklopi u svaki razgovor; za mene, pričanje o umjetnosti je suvišno, osim kad se razmjenjuju doživljaji ili se nešto gradi. Govoriti o konceptima, idejama i njihovim realizacijama, alatima ili nedobog istorijatu autora, za mene je više nego naporno, najčešće pokvari dojam, nekad me tjera da vidim nešto što ne želim da znam; osjećaj, kad je nedorečen, bliži je magijskom, nego kad se secira, kasapi – to sam shvatio vremenom. Oni koji žive od umjetnosti nisu oni koji je i prave, jer ovi koji je stvaraju ne očekuju zauzvrat ništa, tu su zbog nje, pomislim idealistički. Nakon skoro sat razgovora koji se nije ticao ni našeg performansa, niti planova, glad nas vidljivo uzima pod svoje i ja bez traženja saglasnosti izjavljujem da odlazim na ručak u prvi restoran iza ugla, vodeći Linu sa sobom, koja s nestrpljenjem pristaje.
Naručujemo hranu i dok čekamo, konačno oslobođena društvene formalnosti, ona sa olakšanjem počinje da priča o zvuku dronova u Gazi i osmijeh joj se vraća na lice, iako priča o nečem sasvim smrtonosnom. Svuda su, kaže, i prate nas, a nikad ne znamo hoće li zapucati. Dolaze nam po noći, u skloništa, dok spavamo skvrčeni, skrivajući se od moguće detonacije – bolje je poginuti u komadu, nego ostati živ raskomadan. Dolaze nam i prozivaju nas po imenima, izvode napolje, govore nam da skidamo odjeću i naređuju nam šta da radimo, svojim robotskim glasom. I mi ih slušamo, jer ubiće nas.
Tuzlanski ćevapi su dobri, samo što umjesto kajmaka služe pavlaku. I ja sam u Sarajevu silazio u podrum samo u početku, kasnije se nisam ni trudio da bježim od granata. Shvatili smo: ako čuješ projektil, dobro je, iznad tebe je i daleko. Tako je i sa avionima, kaže Lina, ako ih čujemo, na sigurnom smo, preletjeli su iznad nas. Što znači da je smrt uglavnom nečujna, ne znaš kad dolazi po tebe. To je dobro, složimo se.
Pitam se da li se mudrost uči ili stiče na neočekivane načine?
Predveče se nalazimo sa direktorom muzeja istočne Bosne, gdje trebamo dogovoriti nastup i pogledati prostor. On je zaboravio ključeve u kancelariji, a svi su već otišli, moraćemo sutra. Odlazimo na kafu i čaj gdje provodimo ugodan sat u zanimljivom razgovoru. Sjedimo u naselju Slatina i naučimo da se baš ispod njega najviše vadi so i da je tlo pod nama puno salamure, nakupljene vode koja nas drži da ne propadnemo. Shvatam da slatko i slano počinju sa sla i pitam se zašto se kafa toliko brže hladi od čaja. Rastajemo se umorni i odlazimo na spavanje.
Sljedeće jutro se srećemo na trgu ispred hotela. Ja sam tu već od osam, prvi sam sinoć zaspao, i sada počastio sebe sa dvije duge kafe u tišini na jutarnjem zubatom suncu. Srećem njih dvije oko devet, nenaspavane, naredni nam je sastanak za pola sata, a Faruk još spava. Italijanka se ljuti na mene, kao da sam ja odgovoran, istresa se ružeći me, traži da odmah vadim svoj telefon i budim ga. Odbijam i odlazim u sobu da obavim toaletu. Nakon što sam spreman, budim Faruka, spremamo se i polazimo prema muzeju gdje trebamo pogledati prostor za performans.
Muzej je nekad bio bolnica, sada se koristi samo jedna soba, dok se nova galerija, namijenjena za izložbe i nastupe, još uvijek uređuje. Direktor, s kojim smo se noć prije družili, nas vodi u obilazak. Postavka je manja, ali interesantna. Ipak nedovoljno da Linu uvuče u trenutak, ona je mislima u Palestini. Čini se kao da sve oko nje postaje smetnja u nastojanju da bude tamo gdje želi, makar u mašti. Svaka nova informacija je odvodi dalje od Gaze i porodice. Svako uzbuđenje je neiskreno i kratkrotrajno. Govori kako je spavala samo dva sata i sanjala eksplozije, prozore i zidove kako se ruše, kaže nije to bio zvuk kao u snu, već stvaran, kao da se oko mene zaista dešava. Sjetim se tog zvuka, pa ga pomnožim sa stotinu. Usput pomislim kako je u muzejima uvijek hladno, što me podsjeti na sklonište.
Faruku zvoni telefon i on se javlja tako da svi čujemo razgovor. S druge strane linije slušamo plač i jecaje, kroz suze govori, spominje dženazu. Mislim kako je još jedan smrtni slučaj, ove godine ih je bilo dosta. Nije, kaže Faruk nakon razgovora, već nisu uspjeli naći posmrtne ostatke. Ubijen je prije trideset godina u našem ratu i nikad ništa nisu našli. Svake godine prolaze istu golgotu. Sebično mi sine u glavi kako nikako ne mogu pobjeći od rata. Svugdje je oko mene, sveprisutan, svevremen.
Gledamo prazan prostor za performans i zamišljamo; shvatam da je zahvalan za šapate i predlažem da njihova rasprostranjenost bude početna tačka zvučnog segmenta, tako što ćemo staviti više zvučnika po ćoškovima, a Lina će recitovati tiho u mikrofon. Iako jedva čujni, vapaji su svuda oko nas… Opet mi taština pada napamet. Nakon sat konceptualisanja ponovo gubim živce, jer nisam jeo, te ih opet obavještavam kako odlazim na ručak. Ovaj put idemo svi. Italijanka želi da idemo u japanski restoran, što odbijam bez dvoumljenja; držaću se tradicionalne kuhinje pri ovoj gladi.
Listamo jelovnik i prevodim joj, i oni u Palestini isto kažu bamja; biraju ribu, ja grah. Dok jedemo, ona priča o kolaču od narandže koji je njena sestra pravila, to joj je bio omiljeni dezert. Voli slatko; kada nikako nije bilo hrane, govorila je roditeljima: “Dajte mi malo čokolade”, iako je znala da ni hljeba nema. Kuća im je dva puta bila uništena avionskim bombama za njenog života, sada su već nekoliko puta protjerani, ali živi, hvala Bogu. Pamti priče o nakbi rahmetli nane, koja je bila dementna. Nije se mogla sjetiti kada je popila čašu vode ili jela zadnji put, ali je pamtila nakbu i o njoj do u detalje znala pričati. Došli su im prijeteći s puškama na vrata, rekli da moraju otići samo na par dana.
Čeka nas još jedan sastanak u galeriji i ja znam, a i ona mi pogledom daje do znanja, kako neće moći podnijeti još sat vremena razgovora o umjetnosti. Iskazujem svoje saosjećanje i razmjenjujemo mišljenje o bespotrebnosti teoretisanja, te planiramo šetnju. Dok hodamo pokazuje mi zalazak sunca na plaži Gaze sa svog mobitela. Najrađe voli doći kada nema nikoga, rano ujutro ili uveče, onda najviše uživa u toj ljepoti. Ne želi biti igdje drugo, nikad. Pogled sa prozora njene sobe, koje više nema, gleda između zgrada u talase i veliku narandžastu liniju neba. Teško je zamisliti sada tako spokojnu tišinu kao na tom snimku. Ovdje više ništa ne stoji, pokazuje mi objekte na fotografijama, ničeg više nema, samo gomila ruševina u prašini. Suzu ne ispušta. Kaže kako su Izraelci ugasili sve u njoj, kao prekidačem, ne može osjetiti emocije, radost, sreću, želju za životom, nema planove… ništa više. Kao prekidačem su ugasili sve, govori opet. Gorili sve i jedan, mislim se, opet shvatajući kako se i ja ponavljam i nemam pravih riječi.
Pokušava pohađati fakultet ovdje, tamo je studirala pravo. Ipak, zamrzla je godinu, ne ide joj i grize je savjest. Govorim joj kako je to sasvim uredu i potpuno normalno da ne može sada studirati, nekidan je izašla iz koncentracionog logora, a porodica joj je još tamo, kako je moguće da vodi normalan život? Ipak, ne želi biti nezahvalna, ima obavezu prema fakultetu, profesorima. Mene hvata ljutnja od ovog svijeta u kojem se očekuje da se pretvaramo da je sve uredu, iako ništa nije, u kojem se trudimo svim silama da budemo nešto što nismo, već što se očekuje od nas… Osjetim da sam se previše zanio. Govorim joj kako imam kćerku malo mlađu od nje, i ona treba sad da upiše fakultet i ima očekivanja od ovog prokletog svijeta, u kojem ništa nije normalno. Ne mogu ja tu ništa, ne mogu joj puno pomoći, osim podrške koju dajem. Valjda svi treba da ostarimo pa da shvatimo kako ništa nije onako kako su nas učili. Sve je naopako. I nikog nije briga. Svi su nemoćni, a pretvaraju se da znaju nešto.
Shvatam kako ne pomažem, moram otpustiti želju da popravim svijet. Bogzna šta ona misli da mislim. Mati mi često nasekiranom kaže kako ne mogu ispravljati krive Drine, valjda me taj težak nauk često prati.
Kada idemo kući u Sarajevo? pita me. Uskoro, čim oni završe, a neće dugo, nadam se, krećemo odmah. Treba da se vratim, kaže, jedva čekam. Lijepa je Tuzla, ali Sarajevo je sada moj dom, govori, kao da se plaši da i njega ne izgubi. Tamo je čeka naša Emina, njena nova mama koju je upoznala ispred Binga dan kada je doputovala u Bosnu. Otad nije dana provela bez nje, ovo je prvi put da se odmiče i nijednoj od njih nije svejedno.
Posljednja kafa pred polazak i Italijanka me ponovo pita da idemo autoputem za Sarajevo. Odgovaram joj pomalo nervozno tako što pružam ključ od auta i kažem joj da nas ona vodi istim, ako postoji. Nije joj drago. Sjetim se u sebi dovitljive izreke koju sam negdje pročitao: Nemoj se zajebavati s nama piscima, opisaćemo te. I onda optimistično dodam svoj dio: Čitaće se i ostaće.
Lina u povratku spava, lijepo je vidjeti da malo odmara.