Zlatar: Hiljadu brda

Nekad 2018. sam postao opčinjen Afrikom, najviše Ruandom, zemljom u kojoj se rat dešavao kad i u Bosni. Kroz maglu se sjećam snimaka koje smo pod opsadom devedeset četvrte gledali u rijetkim trenucima kada je struje bilo sa agregata vatrogasne brigade, prizore nezamislivog užasa, bezbrojnih tijela koja leže po ulicama, plutaju rijekama, jednog od najvećih pokolja u istoriji, u dalekoj afričkoj zemlji o kojoj smo malo znali. I počeo sam da istražujem, čitao šta sam mogao naći, naručio nekoliko knjiga koje su me uputile u interesantnu i podrobno zabilježenu historiju genocida 1994. i bogatu istoriju zemlje iz srca Crne Majke.

Godine poslije sam bio na turneji po Njemačkoj i Bosni sa kolektivnim performansom u kojem sam učestvovao kao muzičar i autor, jedini Bosanac u njemačko-švicarskom timu, na temu raspada Jugoslavije i naših ratova. Nakon jednog od nastupa sam tumarao, onako usamljen, i osvijestio da se već dvadeset i pet godina smucam Evropom svirajući i gdje god da dođem – pitaju me za rat i šta god da radim – vezano je za rat, htio ja to ili ne. Dobro onda, ako je tako, hajmo pričati o ratovima. Ima ih previše i svaki je nezamislivo okrutan na svoj način. Evropljani, pogotovo zapadni će pokazati empatiju, potapšati po ramenu, pružiti čak i pomoć, ali rijetko kad ćemo imati stvarni dijalog. Nekako sam Evropu tada doživljavao kao arogantnu staru damu ušuškanu iza svoje skupocjene čipke. Hajmo dalje, hajmo u Afriku. U Minhenu sam predložio Konstantinu da napravimo saradnju sa umjetnicima iz Ruande. Zvučalo je kao još jedna nemoguća misija, dalek san, međutim evo dvije godine poslije, san se ostvario, posjetili smo Ruandu, imali premijeru, reprizu, proputovali, upoznali ljude i gradove. Zemlju hiljadu brda. Bezbroj brda, ljudi i priča.

Prvi utisci

Zemlja je crvena, zrak zemljasto opojan, zelenilo bogato, aerodom mali, odmah je jasno, prva previđena činjenica: ovo je zemlja na pretežno visokoj nadmorskoj visini, temperature naveče su oko 20 stepeni. Kigali je na 1.400 metara prosječne n.v. sa velikim i dugim brdima i dolinama. Ustvari u početku mi ništa nije bilo jasno. Trebalo je vremena da se tijelo i duh naviknu na pejzaž, tropsku klimu, ulice, zrak, ceste, boje, ljude, kiše… Kiša je neumoljiva, pojavi se u tri minute, potopi sve tuš nebeski i ponovo nakon deset minuta grane sunce.

Glavni grad je učetvorostručio broj stanovništva u odnosu na devedesete, danas u Kigaliju živi preko milion stanovnika, tako kažu. Ruanda je površinom kao polovina BiH i skoro stotinu puta manja od svog prvog susjeda Demokratske Republike Kongo, ali je dom oficijelno 12, neki kažu i 14 miliona stanovnika, čime nosi krunu najgušće naseljene afričke države. Prenapučenost je vidljiva, pogotovo ako se haotični grad napusti i prođe kroz ruralne dijelove zemlje. Teško je vidjeti netaknutu zemlju, svukud su njive i plantaže, nastambe i ljudi, od ruba ceste pa dokle pogled seže na velika i prostrana crveno-zelena brda okićena kaskadama. Skoro u svakom prizoru – drvo banane, koja je sa avokadom, ananasom i slatkim krompirom jedna od glavnih namirnica Ruanđana. Ima ih mnogo vrsta i koriste se kao prilog jelima, kao krompir, pravi se čips, pivo i vino od banane, ali kako sam alergičan, nažalost nisam konzumirao, što je bio predmet ibrećenja i šale. Bijelac alergičan na bananu u zemlji banana.

Hrana je odlična, letjeli smo u halu non-stop i razmjenjivali probiotike i enterofuril. Iako niko nije ozbiljno nagrabusio sa probavom. Trebalo je vremena da se adaptiramo na lokalnu ishranu i začine, koji su za svaku pohvalu. Porcije su velike, govedina je često dobra i nekad jeftinija od piletine, povrće i voće svježi, sve dobro i obilno pripremljeno.

Vrijeme je relativno. Objed se može čekati preko sat, a kašnjenja se podrazumijevaju, sve u roku od sat je normalno. Nismo ni mi švicarski sat, ali je trebalo naučiti vrijeme po afričkom. Sunce izlazi i zalazi tačno u šest, svaki dan u godini, i to se desi veoma brzo uz ljubičastu i rozu boju na dalekom horizontu. Ekvatorijalne zemlje imaju najveću biološku raznovrsnost i Ruanda je dom zelenoj i crnoj mambi, nekoliko vrsta kobre, planinskoj gorili, slonovima, čimpanzama, zlatnom majmunu i čemu još sve ne. U Gisenyiju, na jezeru Kivu, na granici sa Kongom, orlovi i jastrebovi su domaći sa egzotičnim tropskim pticama. Divlje životinje se teško vide, jer su ljudske nastambe zauzele većinu zemlje. Tri su velika nacionalna parka, na jugoistoku je Nyungwe koji je dom čimpanzama i drugim primatima u prašumi na granici sa Burundijem. Na istoku kraj velikog jezera Viktorija i Tanzanije je Agakera, gdje u savani žive žirafe, gazele, lavovi, zebre i slonovi.

Sjeverna pokrajina Musanze, tromeđa sa Ugandom i Kongom je dom planinskoj gorili, gdje njih nešto preko hiljadu u grupama od po dvadeset obitava na osam vulkana, od kojih je pet najvećih u Ruandi, jedan u Ugandi i dva, jedina aktivna u Kongu. Čine tako vulkanski vijenac Virunga visok preko 4.500 metara iznad mora, u tri zemlje. Iz mjesta Kinigi su vidljiva tri masivna vulkana, od kojih je Sabyinyo – u prevodu zub, sa tri velika zupca najimpresivniji, pogled koji ne može stati ni u jednu kameru, niti u riječi koje mogu opisati zrak koji prizivam jasno. Tu počinje dom gorilama, koje su blago nacije. Svake godine, ispred drvene statue visoke deset metara, gorile majke koja u naručju drži mlado, održava se ceremonija imenovanja novorođenih primata, kojoj prisustvuju najviši zvaničnici zemlje. Za ulazak u park treba izdvojiti 1.500 američkih dolara za dozvolu za uznemiravanje gospodara vulkana. Sve je u znaku gorile, velika nada je turizam, a već ima nekoliko luksuznih odmarališta sa cijenama od 700 do 3.000 dolara za noć i heliodromom.

Pokrajina Musanze je na većoj elevaciji, te je kiša obilnija i češća. Lokalci naravno žive s njom, otporni na teške pljuskove, spremni za vodu do koljena koja teče kanalima između ulica i kuća. Prašuma se osjeti u zraku, uzgaja se najviše irski krompir, avokado i grah, a vrijedni Ruanđani rade na svojoj zemlji od jutra do mraka ispod visokih stabala eukaliptusa, slika koja se čini dijelom nepromijenjenog pejzaža vijekovima. Najčešći su prizori ljudi koji nose teret na glavi. Graciozne žene u šarenim afričkim bojama, često sa djetetom na leđima, na glavi sa turbanom, nose desetak kila namirnica, naoko bez mnogo napora. Muškarci koji imaju na glavi nekad grede duge po pet metara, čitave komade namještaja, kredenac, ormar, tri madraca, vreću banana ili krompira od 50 kilograma, sa takvom lakoćom nose teret da je to možda najimpresivniji prizor vrijednog naroda koji se često može vidjeti. Kad nose veće terete grupno, njih pet-šest, onda pjevaju, i često se u gradu čuje pjesma radnika koja počinje sa izlaskom sunca.

Ruanđani vole svoju zemlju i vladu. Predsjednika Paula Kagamea smatraju herojem, njegova biografija je impresivna, a na izborima dobije preko 98% glasova. Pored lansiranog satelita u svemir, odličnog zdravstvenog sistema i obrazovnog sistema u usponu, Ruanda je prva zemlja koja ima žensku većinu u parlamentu sa preko 60%. Na pitanje šta kad Kagamea ne bude, svi negoduju od pomisli, ali se tješe idejom da su ljudi shvatili kako im je jedinstvo jedina karta za bolju budućnost. Populacija je mlada, sa vrlo malim procentom starijih građana i većina je jedinstvena u optimizmu prema budućnosti. Ljubav prema domovini i optimizam su uglavnom sveprisutni. Pitanje etničke podjele je prošlost, Ruanđani ponosno nose svoje nacionalno ime. Sam pomen nekadašnje podjele budi uvrijeđenost koju ljubazno ne kriju. Otvoreno pričaju o ratu i genocidu, svjesni zla koje su prošli, puta koji su prešli od tada i puta koji stoji pred njima, naučenih lekcija i pomirenja.

Neki od naših saradnika su preživjeli haotične dane proljeća devedeset četvrte i sjećaju se ubistava i progona. Upoznali smo ljude koji su se krili mjesecima u šiblju oko Kigalija, čiji su se roditelji borili, mijenjali zemlje boravka nekoliko puta. Mnogi su putovali u Sjedinjene Američke Države. Školovani Ruanđani, pored kinjaruande pričaju engleski i francuski uglavnom odlično i često još i svahili, što ide u prilog njihovom očiglednom talentu za jezike. Jezičko kontinetalno šarenilo najbolje se vidi u pregledu TV stanica. Svaka država ima nekoliko programa, a jezičke varijacije su velike, s tim da francuski preovladava. Većina Afrikanaca nema razvijenu kulturu putovanja. Ruanđani idu u Tanzaniju, Keniju, Južnoafričku Republiku, Zimbabve, SAD i frankofonu Evropu, manje Ugandu, Kongo, Burundi ili Sudan.

Razlike su ogromne, u tome je posebna čar Ruande. Prvo što mi je zapelo za oko je kako su ljudi lijepi i ljubazni. Za većinu Afrikanaca smo muzungu – bijeli čovjek na svahiliju, koji nije čest prizor tamo izuzev na turističkim lokacijama i u hotelima. To znači da treba biti spreman na duge poglede i skeniranje, obraćanje lokalnog stanovništva, traženje posla. Svi su prijateljski raspoloženi, nema neugodnih situacija, ali da nas smatraju bogatim, to je evidentno. Siromaštvo je očevidno pogotovo u ruralnim dijelovima, gdje većina živi na 2 dolara dnevno i mnogi su spremni raditi sve fizičke poslove za skromnu dnevnicu. Postoje programi humanitarne pomoći i podrške obrazovanju najmlađih, kako saznajem od bosanskih prijatelja koji su tamo živjeli i radili, koji su pomoć lokalcima smatrali svojom obavezom, jedno dijete se može školovati za 150 dolara mjesečno.

Uvoz je oskudan, tako da nema prodavnica na kakve smo navikli, roba je indijska ili kineska, malo se uvozi iz Emirata i Turske, najviše se proizvode i izvoze kafa, crni i zeleni čaj, banana, ananas, avokado, kikiriki i slatki krompir, sve jeftine i najviše korištene namirnice. Jedan ananas ili svježe ubran avokado je manje od pola dolara. Police u supermarketima su siromašne, nema puno prehrambenih prozivoda, rijetkost je naći dobru čokoladu, koja košta i preko 5 dolara. Pije se i proizvodi lokalna voda, puter i sir, a žive pijace su infrastruktura prehrane. Plate u Kigaliju su od 100 do 200 dolara, a mnogi rade i preko 12 sati za 3-5 dolara dnevno.

Glavno i najbolje prevozno sredstvo je moto taksi kojima Kigali vrvi. Vožnje su sigurne, zabavne a motori se lako provlače kroz gužvu u saobraćaju, najhaotičniji koji sam ikada vidio. Motorom je moguće putovati i van grada, sve što treba je marama. Može se kupiti na svakom kiosku, stavi se ispod kacige koja se dobije od vozača, dogovori se cijena unaprijed, između pola i 2,5 dolara i krene u vožnju, naravno i po kiši. Vožnja u kontra-pravcu je sasvim normalna, pješački prelazi su simbolični, ceste su odlične ako ih ima, kad ih nema onda je zemljani put.

Kigali je moderno izgrađen grad sa više urbanih centara, sa impresivnim vladinim zgradama, gradskom arenom, aktivističkim centrima, luksuznim hotelima i veoma naprednim i urednim bolnicama i klinikama, ali i haotičnim dijelovima gdje je slika drugačija, izuzev sigurnosti koja vlada svuda. Testiranje koje je potrebno za ulazak na javne događaje košta 5 dolara i vrši se u mjesnim ambulantama koje su isto tako uredne i funkcionalne. Ruanđani za 3 dolara godišnje imaju zdravstveno osiguranje koje važi za jedno od najboljih u Africi. Prioriteti vlade su jasni, to je narod, kao i nulta tolerancija prema korupciji. Zakon važi za sve, nema lako ćemo…, najviši zvaničnici su znali završiti u zatvoru, a sam predsjednik je poznat po tome što putuje selima i lično razgovara sa građanima i na licu mjesta rješava egzistencijalne probleme. Nigdje nisam vidio njegovu sliku.

Vođa Ruande nije potpisao mirovni sporazum iako mu je bio nametnut od strane međunarodne zajednice i pri tom nije dozvolio da mu uslove diktiraju zapadne sile ili predsjednici susjednih država, niti kolovođe genocida ili fašisti. Kada je četiri godine nakon genocida Kofi Annan službeno posjetio Kigali, Kagame, koji je tada bio potpredsjednik, i Pasteur Bizimungu, tadašnji predsjednik, se nisu željeli suresti s njim. Prekinuo je diplomatske odnose sa francuskom vladom, dok nisu priznali svoje učešće u genocidu i rekli da im je žao. Nije imao lični interes krijući se iza limuzine, već je zastupao svoju zemlju nad kojom je učinjena nepravda i zločin i nije spustio glavu ni pred kim, stavio je narod i jedinstvo na prvo mjesto. Pokazao novo lice Ruanđanina.

Iako je imao skromnu vojsku i veto na naoružanje, izborio je pobjedu, jer je znao za šta se bori, za narod, ne za vreću zlata. Iz pomenutog se može zaključiti da su lideri male afričke zemlje u usponu, koja je prošla nezapamćenu tragediju i sada čvrsto stoji na nogama, učinili sve suprotno od onoga što čine (ili su činili) oni koji bi voljeli da ih se zove vođama BiH. Imamo puno za naučiti od Ruande, ozbiljne zemlje, odgovornog naroda i odgovornog vođe. Ljudi koji putuju tamo da nauče kako se iz masovne grobnice podiže funkcionalna država najčešće izgovaraju par epiteta za Ruandu i njen narod: ozbiljan i korektan.

Za vrijeme našeg boravka tamo Paul Rusesabagina, koji je u filmu Hotel Rwanda opisan kao heroj, je osuđen na 25 godina zatvora. Ovaj Oskarom trostruko nominovani film, iako je skrenuo pažnju na genocid, nije omiljeni jer nema istinit narativ. Preživjeli iz Hotela Milles Collines, koje smo eto imali priliku i lično da upoznamo i pitamo za mišljenje o presudi, imaju drugačije sjećanje koje uopšte nije crno-bijelo kao u holivudskom hitu. Kažu da je Rusesabagina profitirao na izgradnji herojskog imidža, ali ono zbog čega je osuđen su čvrsti dokazi da je saradnik militantne grupe iz Ugande, koja je izvela nekoliko smrtonosnih napada na granici sa Ruandom prije nekoliko godina. Dok smo bili tamo, krajem septembra izdahnuo je i Bagosora, jedan od arhitekata genocida, u osamdesetoj godini u zatvoru u Maliju.

Zadnja rizla u Kigaliju

Naziv svoje prijestolnice Ruanđani izgovaraju kao Ćigari, u kinjaruandi nema distinkcije između r i l, a ime svoje voljene domovine Rguanda, umećući jedva čujno g. Jezik je nemoguće upratiti. Jedva se sporazumijevamo na engleskom. Izgovaraju dugo Ee-e i jego-ego, što znači nešto kao važi, ok, kontam. Pušili smo urumudji iz Konga npr. ili Iznad nas lete vrane, igokona. Mwaramutze je dobro jutro.

Pušenje se smatra veoma nekulturnim i oni koji to čine kriju se od pogleda ostalih, na određenim mjestima, obično u ćošku u sjeni, iako je sve na otvorenom. Oni koji motaju nemaju sreće, jer papir za motanje je moguće kupiti samo u jednoj indijskoj prodavnici u Kigaliju i nigdje drugo. Lokalci se snalaze koristeći omot toalet papira marke Supa koji savršeno vrši funkciju rizle, a cigarete se kupuju na komad.

U Kigaliju nema puno stambenih zgrada, ljudi žive uglavnom u kućama i nastambama, grad nema jedan centar, već više njih i sa većine pogled noću seže u daljinu raštrkanih svjetala. Zgrada RPF, Kagameovo sjedište, svijetli u bojama iza šest i čini se jednom od najvećih. Grad ima jezero kraj tvornice vode i dvije rijeke, veliku pritoku Nila – Nyabarongo koja zaobilazi Kigali i gradsku rijeku Nyabugogo, gdje se nalazi istoimeno naselje, najveća gradska pijaca i glavna regionalna autobuska stanica, možda najživahnije mjesto koje sam dosad tamo doživio. Na crvenoj zemlji bezbroj naguranih bijelih minibuseva, između njih pokoji zeleni veliki državni autobus, automobili, taksiji, kamioneti i bezbroj ljudi koji uzmiču pred vozilima, mnogi natovareni vrećama namirnica i robe na putu prema Ugandi, Tanzaniji, Kongu, Burundiju…

Kada sam putovao drugi put na sjever u Musanze, bio sam jedini muzungu na stanici, na kojoj su autobusi tri sata na suncu čekali dozvolu za polazak, cesta je bila blokirana zbog saobraćajne nezgode. U haosu vreline mravinjaka, gdje svi nose maske, upoznao sam Honorea, turističkog vodiča iz Musanzea, rodom iz Kigalija, sa kojim sam se sprijateljio i proveo putujući naredna četiri dana. Vidio je da se ne snalazim i pomogao mi sa kartom, mjestom u busu, gdje je borba neizbježna iako je karta numerisana. Vožnja može trajati dva ili osam sati, nikad se ne zna. Nama je trebalo oko četiri da dođemo u Ruhengeri, glavni grad Musanzea, gdje kiša potapa svakih sat vremena.

Sutradan me proveo Kinigijem, centralnim mjestom za park gorila, nekih 12 km od Ruhengerija, pokazao muzej Dian Fossey, famozne lokacije gdje sada Ellen DeGeneres gradi centar za očuvanje prirode, nestvarni pogled na vulkane, naučio kako pozdrav u Musanzeu glasi Salama bro, od salama alejkum, jer ima dosta muslimana, i većina bez obzira na vjeroispovijest govori salama i inšalah.

Većina Ruanđana su katolici, mole se u velikim modernim crkvama, uz pomalo tužan prizor bijelih svetaca na muralima. Poštovanje i povjerenje su sveprisutni. Do mira nije tek tako došlo. Ubijanja nisu prestala 1994., trajala su do 2005. Danas se Ruanda smatra najsigurnijom afričkom državom a Kigali najčišćom afričkom prijestolnicom i to s razlogom. Jedan dan u sedmici građani čiste svoje ulice a nekad im se pridruži i sam predsjednik. Svakih stotinjak metara su naoružani vojnici, kao garant mira i reda u haosu gradova. Na granici sa Kongom, u pograničnom priobalnom Gisenyiju, vojska je brojnija, a u gradu je veoma opušteno.

Gisenyi se pretapa preko oštre granice u Gomu, jedan od centara Konga, domu preko pola miliona Kongoanaca i jednom aktivnom vulkanu, koji je noću bez oblaka vidljiv iz grada. Viza za Kongo je više od stotinu eura, ali za ulazak iz Konga nazad je potreban certifikat o vakcinaciji protiv žute groznice. Tu je i aerodrom koji radi samo po danu – Kongo Airlines može letjeti samo u svom vazdušnom prostoru i na dnu je ljestvice avionskih kompanija, za razliku od Rwanda Aira koji leti pored brojnih afričkih destinacija i u Evropu, do Beča.

Tu se nalazi jezero Kivu koje dijele dvije države, turistička atrakcija, ljetovalište i luka u izgradnji. Lokalni barovi i smještaj na obali su odlični i nisu skupi, čini se velikim potencijalom za turizam. Jutarnji pogled na jezero iz okolnih šarenih cvijetnih i bujnih vrtova je prizor sa egzotične raglednice. Nekih 40 kilometara od Kigalija se gradi veliki aerodrom. Po uzoru na Singapur, vlada mnogo polaže na turizam, trgovinu i saobraćaj, koji Ruandi kao raskrsnici u srcu istočne i centralne Afrike daju prednost.

U većini prodavnica plaćanje se vrši beskontaktno, transakcijom putem mobilnog sistema Moma. Najveća novčanica je ona od 5.000 ruanđanskih franaka, što je pet dolara, što znači da treba baratati sa gomilom, uglavnom raspadnutih novčanica, koje se mogu podići na automatima. Biftek u boljem restoranu je 7, dobra pizza 9, jela su uglavnom od 4 do 12 hiljada, sa svježim namirnicama i dobrim mesom. Gradska centralna kigalijska pijaca Kimironko nudi sve od žive pijace do tekstilne, gdje vrijedne švalje sjede za šivaćim mašinama u koloni i na licu mjesta šiju po mjerama sve odjevne predmete, od jakni, suknji do košulja, hlača i majica, od platna afričkog dezena. Tu će vam prići Richard, dizajner afričkog chica, uručiti vizitku i zajedno sa desetinom drugih će vas nagovarati da posjetite njegov kutak i pogledate ponudu. Kupićete, izdvojiti pare za to, jer vrijedi podržati lokalni biznis.

U ruralnim područjima mnoga djeca znaju reći hello, I'm hungry, give me money, što nikako ne treba grubo prihvatiti, ponajmanje s arogancijom bijelog čovjeka, koju trpe već stoljećima i koje su itekako svjesni. Ljudi drže do svog dostojanstva, ali razlika između siromašnih i dobrostojećih je izuzetno velika, kao i između slabo školovanih i poliglota odraslih i školovanih u SAD-u ili Evropi.

Napojnica od dolar je korektna za većinu prilika. Taksi vozila se poznaju po žutoj prugi sa strane i vožnje od 5 dolara će pokriti većinu kigalijskih destinacija, a za 10 po osobi i do Musanzea. Ulice su označene brojevima i nemaju nazive, obično je potrebna referenca u blizini. Dobar potez je razmijeniti broj sa vozačem ili dogovoriti vožnju u zakazano vrijeme, što sasvim dobro funkcioniše. Svi lokali imaju wi-fi, dobro je znati, jer naše bosanske SIM kartice ne prepoznaju Telekom Ruande, ali na granici hvataju onaj Ugande i Konga. Svi koriste WhatsApp, i često će vam tražiti broj za razmjenu prijateljskih poruka. I danas se dopisujem sa Fabriceom iz supermarketa u Kigaliju.

Predstava

Prve dvije sedmice su bile radne. Imali smo jedan dan karantina u hotelu i jedan upoznavanja. Za ulazak u zemlju potreban je negativan PCR test ne stariji od 72 sata, pri dolasku na aerodrom se opet radi PCR koji košta 50 dolara i viza koja se dobija na licu mjesta i košta 60 dolara (za građane Švicarske je besplatna, npr). Potrebno je popuniti i formular za ulazak u zemlju gdje je potrebno upisati hotelsku rezervaciju ili adresu prebivanja. Onda slijedi jedan dan karantina u nekom od ponuđenih hotela, dok ne dođu rezultati testa. Na odlasku iz zemlje potrebno je opet uraditi PCR test i ispuniti online formular 72 sata prije polaska. Svaki veći grad ima centar za testiranje i beskontaktno plaćanje.

Mi smo bili smješteni u hotelu Madras, nedaleko od Kigali Genocide Memorial (KGM), gdje smo imali probe svaki dan i dva zakazana nastupa. Jutarnjom šetnjom kroz prometnu ulicu poprilično siromašnog naselja, gdje motori krenu zujati i pištati od ranog jutra, ljudi sa suncem počinju radni dan, dolazili smo pred kapiju KGM-a gdje policajac pregleda muškarce, a policajka žene, mjere temperaturu i dezinfikuju nam ruke. Ulica je puna malih radnji, koje smo počeli primjećivati tek četvrti ili peti dan, sa osnovnim namirnicama, vodom, sokovima, hljebom, voćem, povrćem, radnje s obućom, mesare… ono što je neobično je veliki broj apoteka koje se nalaze svako malo. Lijekovi se nekad kupuju na tablu.

Na ulazu u svaki posjećeniji objekat poput supermarketa ili pijace ima punkt za pranje i dezinfekciju ruku. Za vrijeme naših proba radili smo kovid test svaka dva dana koja smo predavali u KGM. Kao što rekoh, maske su obavezne i svi to poštuju, vakcinacija je masovna, zemlja je na zelenoj listi WHO-a. Oko centra su raspoređeni naoružani vojnici, podsjećaju na visoke crne pantere, koji polako šeću ili stražare u hladu drveta. Često patroliraju ulicama, uredni i smireni, ulijevajući sigurnost. Ruanđani su poslušna nacija koja voli svoju vladu i predsjednika, najviše svoju zemlju. U toj mentalitetskoj sklopki se možda i krije jedan od razloga što je genocid imao tolike razmjere, mnogi počinioci na pitanje zašto su ubijali bi odgovarali: zato što im je rečeno da to rade.

Postavka KGM-a je duboka i i intimna, teška i surova, nešto što nikad neću zaboraviti. Iako sam znao sve do u detalje, ispratio sam dva sata više nego interesantnog materijala koji vodi kroz put pakla koji je zadesio ovu prelijepu zemlju i njen narod. I put oporavka, jedinstva i prosperiteta koji Ruanda danas doživljava. Filmovi, fotografije, ispovijesti, nemoguće priče o brutalnosti, preživljavanju, hrabrosti, ludilu rata. Postavka me ostavila nijemog satima. Grobnice su pokrivene kamenim blokovima ispod kojih leže ostaci četvrt miliona ljudi. Kako je moguće da sve to stane tu, pitam se, dok ne vidim sobu u kojoj su naslagane kosti, poredane okrnjene lobanje. Sve je to preteško, dok se ne dođe do Dječije sobe koja ostavlja um potpuno praznim od zaprepaštenja. Tu je odmah i soba za psihološko savjetovanje, koje sigurno može pomoći osjetljivijima. Osoblje je više nego ljubazno, i obrazovano, upućeno u materiju. Ima i dio posvećen BiH i Kosovu između ostalih i dobro opremljena suvenirska prodavnica. KGM je prvi na listi turističkih atrakcija Ruande, s razlogom. Iako gotovo nesnosno teško iskustvo, treba čuti iz prve ruke priču o jednoj od najvećih tragedija u istoriji, upoznati ljude na recepciji, u restoranu, kancelarijama, galerijama, neke preživjele koji dolaze u centar u potrazi za novim početkom, vidjeti na licu mjesta šta su prošli i šta su sada, čuti njihove priče, nadu i optimizam koji gaje i onda zagaziti na ulice nevjerovatne, žive i šarene zemlje. Kompleks je sigurno jedan od boljih u Kigaliju, a veliki amfiteatar, gdje smo imali probe je natkriven bijelim šatorom sa dobrom željeznom konstrukcijom, predviđen za lokalne pljuskove. Amfiteatar može ugostiti preko hiljadu posjetitelja. Centar ima i restoran i atmosfera je, iako je riječ o mjestu smrti – puna života i nade. Ruanda je zemlja života, ne smrti.

Vodila nas je Hope Azeda, redateljka i direktorica internacionalnog festivala Ubumuntu u KGM-u sa bogatim programom tokom jula, ali i velikom regionalnom i međunarodnom saradnjom tokom godine. U ekipi su bili plesači Jihad Niyonkuru, Grace Ingabire, kasnije i Yannick Ndoli, od muzičara Moise Mutangana, Peace Jolis, Dorcas Isimbi i glumica Amanda Akaliza. Za Grace i Amandu saznajemo ubrzo da su Miss Rwanda 2021 i prva pratilja. Svi žele zajedničku sliku naravno. Peace je celebrity afrobeat univerzuma koji je apsolutni vladar muzičke scene. Svi pjevaju ko slavuji, impresionirani smo, malo je reć. Na svakom koraku i u svakom autobusu svira okean nove produkcije iz kompletne istočne i južne Afrike. Moram priznati da sam očekivao više tradicionalne afričke muzike, ali auto-tune afrobeat je uvijek tu, nekad sa velikih zvučnika na kamionu koji krstari gradom. Sluša se dosta gospel i r'n'b. Muzika je na svakom koraku i često se pjeva i pleše po ulicama, na autobuskoj stanici dolazi sa zvučnika skrivenih u šiblju, nose se speakeri na ulici, muzika podiže duh vrijednom narodu. Nedjeljom iz crkava cijeli dan odjekuju izvanredni gospel horovi, što je isto prizor vrijedan doživljaja i divljenja.

Sa nama u ekipi su još producenti Innocent Munyeshuri i Pamina Rottok koji brinu da sve prođe više nego korektno. Tu su još i njemački spiritus movens Konstantin Dupelius i Donia Sbika iz Švicarske. Naš beha tim je bio sastavljen od Benjamina Bajramovića i Snežane Bogićević te Lea Šarića i mene. Imali smo sve što smo tražili, odlične instrumente, vrhunsku tehniku i zvuk, izvrsnu uhodanu tehničku ekipu na čelu sa Asgarom Radjabalijem i Bebetom i kostimografkinju Justine Loddenkemper. Bilo je kolizija, najviše u evropskom bloku, imali smo previše za reći, što nije moglo stati u sat vremena na sceni. Hope nas je produktivno vodila, dajući svima prostor, pripremila je predstavu za publiku koju najbolje poznaje i estetiku afričke scene koja nije naviknuta na dramske tekstove, više na muziku, poeziju i ples. Na kraju smo imali skroz dobar šou dvije večeri. Premijera je bila zakazana u 6 i mi smo došli u 5, međutim naši lokalni saradnici i publika su počeli dolaziti iza 6 i sve je počelo oko pola 8 bez ikakvog stresa. Repriza je bila još bolja i posjećenija, energija je bila na višem nivou. Ostali smo sa prijateljima do dugo u noć nakon policijskog sata, u hotelu. Rastanak, pogotovo sa osobljem hotela na čelu sa Emanuelom koji nam je osvojio srca i s kojima smo dijelili život dvije sedmice, je bio srceparajuće dramatičan. Ponosan sam što smo pružili ruku Ruanđanima i što su je oni objeručke prihvatili. Ovo je početak jednog prijateljstva i nadam se duge saradnje.

Borim se sa teretom nemogućnosti prepričavanja doživljaja koji je za mene jedan od onih koji mijenjaju život. Teško je prepričati vibru koju smo svi osjetili, osjećaj naročitog humanizma, ljudskosti koji smo iz Ruande donijeli, energiju ljudi koji su toliko toga prošli i koji sav taj teret nose na zavidno pozitivan način, sada naučeni i mudriji. Shvatili smo da postoji svijet u kome ne važe naša pravila, da ne znamo ništa o tom svijetu, da se prenemažemo u svojoj negativnosti, dok ljudi sa osmijehom prave korake prema naprijed i nikamo drugdje, i gdje god da to vodi, čini se boljim od sada, i suze mi naviru na pomisao o ruanđanskom narodu, bratskom i sestrinskom u mnogome. Teško mi se, evo, i s tekstom rastati. Učim o ovoj nevjerovatnoj zemlji još uvijek. Na stolu je knjiga The Key to My Neighbour's House – seeking justice in Bosnia and Rwanda, Elizabeth Neuffer, i toaletni papir marke Supa među stranicama, sa zvučnika dopire afrička muzika.

Mwaramutze, draga Ruanda, vidimo se opet za deset mjeseci. Ostaj mi zdravo i dobro, neka ti bogovi podare obilje i miran san.

Slika iz džepnog notesa:

Aline

Ulazim u hol, vrvi od letećih insekata nakon kiše, veliki su, nalik na vilin-konjice, nisu prijeteći. Gledam i divim se, Aline se smije i pita jel mi to prvi put da ih vidim. Govori mi kako su jestivi, kao dijete ih je voljela jesti na selu, ali više ne. Uzima nježno jednog u dlan i pokazuje mi kako se jede, pazeći da ga ne povrijedi, govori da se malo ispeče u vatri i odlični su.

Danas sam vidio ženu sa kanisterom od 20 litara na glavi položenim horizontalno, što nije uopšte neobičan prizor. Ono što mi je popravilo dan je da je kanister pun vode bio zapušen velikom zelenom bananom.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani