Dobra kafa, primijetio je srčući. It's a nice cup of coffee, rekla je grijući brižno dlanove na šolji držeći je kao egzotičnog ptića. Nisam znala da je zima ovako oštra, produžila je na engleskom, kao u Rusiji (nokti su joj bili nalakirani). No, not like Russia, it's really fucked up there, odgovorio je, pa brkovi doktora Živaga su bili ledenice kad je došao kući iz zarobljeništva (ovdje ona nije najbolje razumjela riječ zarobljeništvo), a čitav film su se smrzavali, deset, dvadeset, trideset godina, zaključio je dvoumeći se da li da zapodjene razgovor o pijanim Englezima. Ne kaže se džaba ko noć u Rusiji, pomislio je, shvatajući da ne zna porijeklo izreke. Da nisu Arapi izmislili alkohol, Rusi bi sigurno, rekao je umjesto. Da, rekla je na švedskom, gurajući crnu kosu iza uha, i ja vjerujem u princip kolektivne svijesti, ljudima dođu slične ideje na različitim krajevima svijeta. Da, odgovorio je na našem, misleći samo nemoj izgovoriti: pogotovo u ovo novo doba. Esspecially now, rekla je, fucking phones. Do you want some honey, Honey? pitao je sasvim slučajno. Ne, rekla je na engleskom, a ustvari je u sebi govorila na švedskom kako će povratiti ako još jednom čuje riječ zaljubljen, förälskad. Pristaviću još jednu džezvu, pomislio je govoreći there is more coffee. U ratu sam naučio živjeti bez hrane, tako da sada kada nemam para jedem samo rižu ili hljeb sa jogurtom i bijelim lukom, nastavio je govoriti u sebi, ne želeći ostaviti dojam dječaka hvalisavca ili bijednika. Tako da je meni svejedno. Čaj i kruh u ruskoj noći. Oh, that's terrible, rekla je ona kao empatična Amerikanka čitajući mu misli dok je sapirao šolju u sudoperu. Sirene su stvarne, ali su ih vidjeli samo pijani Grci. Onda je ona nestala, a umjesto nje se pojavila još jedna Japanka, masirala lijevom rukom desno stopalo preko žute čarape, sve one imaju lijepa stopala, i samo se smiješila, pijuckala čaj. Iako je provela cijelu noć na aerodromu i u avionu, mirisala je i bila svježa. Znala je protokol putovanja i to se nije moglo pročitati na njenom odsutnom licu, kao da nije bila sa ovog svijeta, kao da je svjetske nevolje i patnje nisu dirale. Kao da je ostajala ravnodušna pred gladnom djecom Afrike. Nije mogla imati plavu kosu nikako, ko zna zašto. Misleći da sam svakog trenutka drugačiji, ostao sam svjedočiti ovom dijalogu i nisam razumio ni riječi. Pa ipak… Govorancije raznih predsjednika su nepotrebne, suvišne, kad bi samo to shvatili oni… Koji oni? Pa svi ti… Pa koji ti? Pa svi ti koji… prebacio sam kanal. Bolje je tako.
Ne, ozbiljno, sjedila je još uvijek razmišljajući na švedskom. O čemu, on to nije mogao znati, nije joj čitao misli. Možda je sjedila na kauču, možda na balkonskoj stolici, zavisi od grijanja. Muzika iz Malija je svirala preko londonske radio stanice, u mahali, topila snijeg, ustvari nije. Pa u Švedskoj su zime gore, nastavio je. Ne baš, tamo se zna živjeti s njom, to je drugačije. Ovdje se čovjek teško navikne na nju. Nikad nije spreman. Ili valjda što svi žive blizu mora, a nije Sjeverno, pa kad ljeti sazriju smokve, narod ih kupuje, troši, miriše ruzmarin. Kada se osuše budu bijele, a to je brašno. Ako sam velikodušna, ne znači da sam bogata, naljutila se, ali nije to pokazivala. Dijalog može biti u prvom, drugom ili trećem licu, u jednini ili množini. Može biti u ženskom ili muškom rodu. Sve može implicirati seks. I može imati muzičku pratnju da dobije na emociji. Ima nešto što se zove vizuelni esej, od francuskog essayer, pokušati. Sakupljam i ostatke duhana u potrošenim vrećicama, ko zna kad može zagustiti. I zato sam običan, to je dobro. Užasavalo bi me da sam poput njega, da stalno tražim pažnju. Niko od nas nije to izabrao, iako je sveprisutna zabluda o suprotnom. Nismo joj se mogli oduprijeti. A šta bi i da jesmo? Još uvijek bih gledao datum na usamljenom jajetu u frižideru.
Nego vratimo se na ono što svakoga zanima, na sex, rekla je na nekom stranom nepoznatom jeziku. Vi muškarci baš imate problem sa razgovorom, conversation, you know? Yes, I understand, mi bi sve to u nijemosti nekoj, jer nam riječi odnose onozemaljskost, kako to da kažem na engleskom, svi ga razumiju u normalnim okolnostima, outerworldly možda? Nenormalne okolnosti nalažu sporazumijevanje rukama i nogama, to sam mislio. Možda zato sirene ne govore već pjevaju, jer pjesmi nije potreban određen jezik, ona transcedentalno prenosi emociju, možeš čuti plač čak i kada su riječi sasvim obične poput sunce, jutro ili žetva, a ti to i ne znaš. Ili tvoje ime, Emma, može značiti tugu. Otvoriću u svakoj sobi prozor da se izrači. Ali neću u kupatilu, ono treba da je zagrijano. Pa vjerovatno je i sauna vaš izum, hoću reći skandinavski. Ma ne, ljudi su se kupali u toploj vodi još u brončanom dobu (ovdje je prevod sa švedskog na hrvatski). Tada mora da je bilo lijepo, brončano. Htio je reći da su nove generacije potpuno razočarenje, ali nije smio, jer smo svi u jednom trenutku bili nova generacija i ništa se nije promijenilo, možda su nade postale slutnje i to je sve. Tako dosadno. Možda samo snatrenja (jel možeš molim te ovo prevesti?) i okupacija srca budalaštinom. Pa i kod nas je tako, rekla je. Nije, znao je. Vi ste u zabludi, a mi u još većoj. Ne budi tako pesimističan, rekla bi ona, da ga je čula i da je imala osnovno razumijevanje stvari u svemiru (pa to je beskonačno, kakvo sad razumijevanje?) i da je napravila mjesto u svom ozeblom srcu iliti duši za nekog poput njega. Mi nismo tako vrijedni. Opet ti sa vi i mi, rekla bi ona da je znala bolje. A voljela je tehno kao niko, povazdan bi slušala, čak ujutro uz kafu, tipična Austr(al)ijanka spokojne ćudi. Sve su saznali o nama iz novina, tojest mogli su, da su ih čitali na vrijeme. Ali niko nije. Svi su okretali glavu u drugu stranu (ovo nije rekao jer zvuči optužujuće, nije želio taj efekat, stvorilo bi barijeru, možda otad neprobojnu), i gledali svoja posla, računali matematiku, predviđali sile naprezanja, mjerili čvrstoću kamena pod pritiskom, prkosili velikom nevremenu, ronili kilometrima u nepoznato, u crno zaleđeno more, ostajali sebi dosljedni, znali su šta ih čeka, mi nismo. Ostali smo samo nenaviknuti. I to je dovoljno, kad ne želiš predvidjeti šta ti se može desiti, fatalno. Uvijek smo mi, i uvijek su oni. Zar može drugačije? Prestani se raspravljati sa mnom, rekla bi ona kada bi zajedno dočekali svoje sedamdesete u brvnari na čistom zraku (samo ona bi znala da se to nikad neće desiti). On bi razmišljao kako da joj pošalje poruku da je izgubio telefon. Pa to je nemoguće, zaključio bi nakon dugog razmišljanja i kombinatorike pred poštarom koji bi uvijek sa osmijehom razgovarao s njim, ovaj na našem, onaj na njihovom, i svakom ponaosob bi bilo drago nakon takvog jednog razgovora. Kako da joj kažem da mi je dosadno i da ću se ubiti? Dan je zaista krasan, u selu su svi izašli na otvoreno. Ona i njena moralna ubjeđenja, čuj religija… Jeste li pročitali osmrtnicu gospodina Pavela, lijepo je napisana, siguran sam da će nedostajati svima. Kosa mi je bila ravna, sad je kovrdžava. Jela su bljutava. Dvaput sam zaredom naopako obukao podgaće. Kako uopšte kameleon promijeni boju? Bolji svijet. Mislim da treba više da idete u crkvu, iako nemate novce, biće vam sigurno ugodno. Otac Martin je možda neobičan čovjek, ali sigurno zna gledati u ljudska srca. Treba odvojiti jabuke od šljiva, tako nekako, istrunu onda, obraduju se miševi. Kad hoću da se odmaram uvijek nešto radim. Ko će usisati, oprati suđe, prostrti veš? Borba nikad ne prestaje (zar su se zato borili?). Nemamo više vremena za gubljenje. Good, good, I like this. Mogao je barem nešto slagati, nešto kao oznojena obamrla tijela, mladež na butini, tetovaža na guzici, poput nabrekle košpice limuna… bilo šta. Nemoj od mene praviti monstruma. Što vam je ovo trebalo druže predsjedniče? Ko zna kada će biti sljedeća prilika? Svako svoju bitku, tuče slamu, nije grobar onaj što porani, već onaj što to dobro radi, svašta govore o njemu, mora narod nešto pričati. Za apsorpciju treba vremena, pogotovo za narodnjake. Nepotrebno je naglašavati ko prednjači. Pa i ja volim Božić iako sam musliman, volim jelku i poklone, čak i Djeda Mraza, zamislio je on kako govori, samo nije znao da li oni u Švedskoj vole ili ne vole muslimane ili Božić. Kakav Božić, idiote, rekla bi mu ona da su se našli u konc-logoru negdje (otkud sad ovo, jebo vas rat), ljudi na jugu su više sujevjerni i voda nikome nije otrov. Prijateljstvo se lako kupuje. Kasnije je pomislio kako bi bilo lijepo da njega tako brižno njeguje, nježno miluje kao tu šolju sa kafom, miriše na omekšivač. U svakom slučaju, hvala ti, vidimo se, moram na posao. Tek tako je završilo jedno jutro.