Ostala je ljubav. Još uvijek pričam s njim. U svojim šakama vidim njegove, po prvi put primjećujem sličnosti u našim pokretima. Desna ruka na obrazu sa dva ispružena prsta, treći na usnama, lijevom tapkam nesvjesno, noga preko noge. Mislio sam da ću biti spremniji. Jedna velika priča je završena. Ostalo je da se prepriča, zapiše i odsanja.
Kad bi barem noć duže trajala, da odgodi dolaske i pozive, obaveze. Desila mi se prekretnica u životu, a ova je dosad najteža, i treba mi vremena da iskontempliram, da obratim pažnju na grčeve u tijelu, da ponovo naučim disati. Od tuge i straha sam ukočen, uzimam lijekove u disciplinovanom rasporedu, ili mi se tako čini. Nikad nije dovoljno.
Opet primjećujem da počinjem sličiti njemu sve više, usvajam njegovu gestikulaciju, kad nešto izgovorim kćerki zazvučim kao on. Sve se čini kao alhemijska transformacija, koju prihvatam svim srcem, rađanje iz čahure, probijanje kroz zemlju, zatvaranje i početak još jednog kruga, smjena generacije. I užasno je bolno. Tek mi se sad čini da postajem roditelj, babo. Tata, kako me ona zove.
Kad je krenula u vrtić s dvije godine, ponosno je gegala ulicom držeći svoju Nežu za ruku, koja ju je hvalila kako je već treći dan ostavila pelenu. Sada je djevojka, uredno i pretjerano našminkana kao njene drugarice, lijepa i živahna, ne znam otkud joj taj osmijeh, okrugao kao Mjesec, svijetli i sjaji. Čini mi se da ga vidim i kad je neraspoložena. Gledam je i vidim da je nerviram. Nekad me pitala kako da me zove: babo ili tata? Rekao sam joj: Cvijete moj, zovi me kako ti hoćeš. Možeš tata, babo, ćale, Nedim, Nedo… izaberi opciju. Ti si moja opcija.
Sviđala joj se riječ opcija, bila je jedna od prvih koje je naučila. Ponavljala je zaredom nekoliko puta izgovarajući samo pcija sa neartikulisanim samoglasnikom na početku, zvučala je kao razdragani ptić koji traži da se igra. Kasnije mi je većinu čestitki i poklona posvećivala sa ćale. Jutarnju kafu pijem iz šolje na kojoj je ugravirano najbolji ćale, a druga je njena, identična, na kojoj je kćerka najboljeg ćaleta. Tu sklonost davanja poklona i pažnje definitivno nije naučila od mene, patološkog zanemarivača sitnicà koje uljepšavaju život, daju mu smisao.
Kako je samo spora misao naspram vremena. Dok čovjek shvati da mu se život dešava, on već prođe. U ogledalu izgledam užasno, podbuho, oteknut, svaka bora je dublja, sijedih je sve više, otkrivam posjekotinu na prstu, ne sjećam se gdje sam se porezao. Ako ne mogu pomoći sebi, kako da pomognem njoj? Na krovu garaže prekoputa tri goluba, jedan otima komad pite i ne da ovima da priđu, njih dvoje hvataju mrvice koje se dokotrljaju od njega. Posjekotina je vruća, svrbi. Pomislim da sam nešto shvatio, onda se sjetim kako je to nemoguće. Počinjem razumijevati rituale kojima sam se čudio, tražim značenje u najmanjoj sitnici. Imam rupe u kratkoročnom sjećanju. Ne znam gdje sam juče bio, gdje su dani prošli. Gdje sam šta izgovorio, zapisao, pomislio, pogriješio, s kim sam se tačno sretao… šta sam zamislio, a šta nisam.
Pogled u prolazu na zelenu boju osmrtnice na komodi zadaje bolan donji aperkat u stomak, tako će i pred haustorskim vratima ovo jutro. Dvije džezve i šolja crnog čaja, iz mene kulja dim, onaj dimnjak od nekidan je ugašen. Nebo je uzelo svoje.
Često se šokiram hladnim zrakom na balkonu. Makar je prirodno, prva noć bez tablete. Danas je već utješno tražiti simboliku u dimu.
Odraz u mutnom zaprljanom prozoru izgleda bolje nego u ogledalu, sunce ga obasjava odozgo. Neko odozdo pjeva. Prekidač za svjetlo, sat odzvanja osam metalnih dugih puta, mati se budi. Srčem toz i tjeram se da krenem. Dolazi sedmi dan. Brojim slova, neko broji mene. Broj udaraca srca.
Noć
Vorteks. Mladi Mjesec. Novi ciklus počinje. Pročitah da je večeras astrološki događaj rijedak dvije stotine godina. Dok ovo pišem, tačno je u minutu sedam dana od preseljenja oca. Previše brojim, tražim simboliku u svemu, čak i u bratovom navijanju dok gleda utakmicu. Zvjezdane tabele govore da danas gospodar podzemlja iskopava istinu, počinje novo razdoblje dugo dvadeset godina, trebaće jedna godina da se malo slegne. Čujem njega kako plješće, viče bravo, vodimo jedan nula protiv Islanda. Sara me zaključala na balkonu, ne mogu u kuću ući. Pokušavam razaznati neki simbol u mreži sjenke krošnje na zidu preko puta.
Sutradan
Sve više pričam sa njim u svojoj glavi, i nekim čudom, lakše mi je, iako sa svakom novom fotografijom ili predmetom koji je koristio postaje sve više samo uspomena. Tješi me jezik, kao postojanje, prisustvo. Na nebu ravna linija od aviona, savršeno pravilna, cijelim horizontom. Put. Dolazi još jedna, ukoso, i formiraju savršen ugao od 45 stepeni, kao na školskom trokutu koji je koristio. Poruke sa neba ne prestaju pristizati. Posjekotina sporo zarasta. Trebaće joj godina. Ona se budi i ja joj opet nudim čaj, zaboravljajući da je ramazan.
Noć
Mladi Mjesec na nebu, svijetli, kao da je nasmijan. I jedna zvijezda u daljini ispod, jače od njega svijetli. Mars. Horoskop kaže da je rat gotov.