Kulen Vakuf, oktobar ove godine. Drugi put sam tu nakon, recimo, sedam godina. Čini mi se da se ništa nije promijenilo, osim pustoši. Sada je praznije. Grad duhova je floskula, ali odgovara opisu. Duhova iz crne jame devedesetih, koji nas opsjedaju. Oni ne odlaze, mi ne prestajemo plakati i prepričavati kako smo za dlaku izbjegli metak, geler ili kako smo bili zarobljeni, vidjeli mrtve. Puni smo filmičnih događaja koji još samo u našim glavama stanuju, odavno su te loše ratne scene, preselile tamo, gdje se transformišu, blijede, postaju sve manje realne. Nosim ih svugdje sa sobom. I tvoje i moje. Vire iz ruševina, kojih je, čini se, više nego ikad.
Postoje ruševine od granata i tenkova, postoje ruševine od napuštenosti, odsustva života. Postoje granapi i krojačke radnje u koje niko nije kročio već trideset godina, u centru grada. Očuvane radnje izumrlih zanata. Postoje balkoni sa gomilom cvijeća u naručju, koje džiklja iz trule utrobe oronulih zidova, gdje se ni miševi ne skrivaju, jer nema ništa. Postoje saobraćajni znakovi koji ne znače više ništa, mostovi koji se više ne prelaze, ceste koje vode do ničega, i ponekad starci koji sumnjičavo gledaju.
Postoje i spomenici, stari betonski, polomljeni, zarasli u šiblje, i postoje novi, koji se ističu kao jedina novogradnja, od uglačanog mermera, sa imenima mladića, i upozorenjem da nisu otišli zalud (jer bi to bila još veća tuga nego što jeste), imenima starica i staraca. I djece.
Ima i rijeka, bajkovite ljepote. Naveče se čuje samo ona, teče, prolazi, odnosi život sa sobom negdje dalje, gdje su uslovi povoljniji. A grad stoji, spava kao ranjenik kome nema pomoći, sa pretjeranom dozom morfija. Ponedjeljak je neprepoznatljiv, jer je isti kao i nedjelja. Jedan restoran radi, granap do pet, šalter u pošti je prazan. Svaka sedma kuća nije napuštena, svaka druga se koristi samo ljeti ili povremeno vikendom. Neko daje časove joge. Kuće su zbijene jedna do druge, puno ih je.
Pri prvoj posjeti restoranu, sa stola iza mojih leđa saznajem da nije bila nijedna bez mrtvih. To mi kaže Bećo, vidim da je popio koju, izvinjava se ako je naporan. Nisam postavio nijedno pitanje, dao nijedan odgovor, osim da sam iz Sarajeva. On mi čestita (valjda na preživljavanju) i zaključuje kako Sarajlije imaju dobre frizure i nastavlja mi pričati kako je bio uhapšen devedeset druge od strane JNA, čim se vratio sa odsluženja vojnog roka u toj istoj vojsci. Borio se, tukli se, ubijalo se, ginulo se, ima spomen soba sa imenima njegovih drugova. Sve mi to prepričava sa osmijehom, kao da će mi približiti grad tako. Kao da ima tu nešto osim užasa i smrti. I rijeke koja odnosi. Džamija, obnovljena.
Pored, uzvodno, nalazi se Martin Brod, cesta do tamo deset kilometara, ima asfalta – nema asfalta, ima asfalta – nema asfalta. Klanac i ružičasto nebo – nikad nisam vidio takvu boju. I rijeka, velika, široka. Moj dedo je išao tamo na pecanje, kad ceste nije bilo. Uvijek sam mislio da naziv dolazi od nekog Martina, međutim u pitanju je žena, Marta, koja je zbog ljubavi prema vojniku tragično okončala u virovima rijeke koja nosi. Opet vojnik, i opet smrt, i rijeka.
Slapovi Martin Broda su bajkovito lijepi, pomalo nestvarni i sablasni, kao iz japanskih horor filmova ili Twin Peaksa. Iz rijeke raste drveće, visoko i zdravo, šuma cijela, slapova ima bezbroj, jedan pored drugog, ispod i iznad, voda pršće, zaglušujuća bijela buka, ne čuje se ništa, samo preglasno hučanje, čovjek bi izludio. Na slapovima su kuće, nekim voda udara u temelj, pa je temelj potamnio i zarastao u travu iz nje, sjedinio se s rijekom. Rijeka je čudo, hladna, jaka, kulja zelenilo iz nje. Iznad velikog slapa selo se nastavlja, kuće, isto uglavnom napuštene ili zapuštene. Između kuća pjeni se voda, svuda okolo su bistri rukavci, padaju oko zidova i preko njih, i huče. I samo to se čuje. Čovjek bi izludio. Što od ljepote, što od hučanja.
Nigdje žive duše, par lovaca se sprema za polazak. Jedna žena čisti repu, kaže tu se udala, sretna, dođite na kafu. Hoćemo, hvala vam, dok se nadglasavamo sa hučanjem. Jedan restoran, ne radi. Krstovi su jedini spomenici, molitve u kamenu. Oficijelno ima manje od dvije stotine stanovnika, čini se manje, puno manje. Nekad bio stari manastir, sad ima novi. Jedni kršćani, drugi muslimani. Istorija se zaboravi, ali strah ne.
Lako prepoznajem etnicitet kuće – krov na četiri vode za muslimansku, na dvije za kršćansku. Niko ni s kim ne priča. U dvorištu jednih prazne flaše od rakije i mastan kolac za ražanj, kod drugih orasi i drva naslagana na zid bez fasade, roštiljska rešetka. Svako će ti reći da žive u skladu i prijateljstvu, niko ti neće reći da ne pričaju jedni s drugima, da ih je strah, obostrano, trostrano, sa svih strana. Lažu, jer ne bi bilo ovako. Lažu, jer glasaju i dalje. Za strah i ptsp domovine (zvuči kao ime stranke, nešto kao Partija Trojnog Stalnog Prezira ili slično). Jedino im je rijeka zajednička, nosi, odnosi, nikako strah da ponese, dive joj se, sveta im je, poštuju je.
Deset kilometara nizvodno od Kulen Vakufa je Štrbački Buk, turistička atrakcija, ima asfalta – nema asfalta, Arapa najviše. Drago im je što vide rijeku, gledaju u nju kao u božije čudo koje se rađa pred njima, ne skidaju suzne oči sa mobitela, pucaju od euforične želje da podijele slike sa rodbinom. Oni ne znaju koliko je smrti ta rijeka vidjela, jer njima spomenici ništa ne znače. Oni stoje nama, da nas opet podsjete na strah i rat.
Živio rat, odjekuje domovinom, ne smijemo ga zaboraviti, iako smo dokazali da je istorija učiteljica ničega. Živjele table koje nas podsjećaju na užas, sa brojevima mrtvih i datumima uz pomoć kojih ćemo doći do strašnog zaključka kako su otišli prerano, ili su bili prestari da si pomognu. Zamišljaćemo izraze na njihovim licima dok u mašti rekonstruišemo brutalne scene iz okolnih objekata. Možda je upucana iz one kuće preko puta, možda su tada prozori bili čitavi, možda joj je prišao s leđa i pucao u glavu? Možda je ranjena čekala pomoć? Možda ima neko živ ko se još sjeća kako je bilo prije? Kažu da se živjelo u harmoniji.
Eko turizam, ratni turizam, bitno je da ima para. Niko nema para. Nadaju se svi. Vide potencijal, pitaju se: zašto nije ko u raju, kad može biti svima? Treniraju, idu na seminare, uvoze trendove, nikako posao da krene. Odoše mladi, odoše stari. Rijeka prolazi, teče, stoji. Svi joj se dive, kako je lijepa, jedna jedina.