Djeci Palestine
Sreo sam prijatelja koji je odustao od svijeta. Napustio grad, ljude, pasoš… predao se šumi, livadi i kiši. Niko mu u ovom trenutku to ne može zamjeriti, mislim se, dok mu zavidim na hrabrosti da ne pristaje na ovakav svijet. Jer okrenuti se i otići nije nikakav kukavički i sebičan čin, nekad je to neophodnost, da bi se preživjelo, sačuvalo malo čovječnosti u sebi. Možda je upravo kukavičluk ostati u ovome i podnositi pakao koji ljudi priređuju.
Ne znam kako se nepravda mjeri i koja joj je jedinica. Da li je to broj nevino ubijenih? Brutalnost, podmuklost, licemjerje ili koji već parametar užasa? Znam da je meni nepravda kojoj svjedočimo već predugo, jedna od najtežih. Tišina me ubija. Vijesti ne smijem da gledam. Ipak, hoću da znam otkud to zlo? Hoću da mu vidim lice u mnogima koji ga podržavaju, naivno, nasmješeno, prazno…
Iznevjereno je opet sve čemu se mole religije ovog svijeta, osim apokaliptičnih proročanstava. Ljut sam, i bijesan, pun prezira. To ne može biti dobro ni za koga. Šta vrijede ikakve misli kad se ubija tako krvoločno i hladnokrvno? Ikakvi napuci za dobrobit? Pristati na svijet gdje moraš imati neprijatelja je pakao gdje ništa nema smisla. Živjeti u strahu znači odustati od svega lijepoga.
Kažu da nam je dato malo vremena na ovom svijetu, i da su naši životi samo kratki momenti koje potrošimo u brizi i nevolji, nesnalaženju u okolini. Kažu da kad se rodimo budemo stavljeni u razne identitete kojima robujemo: naciju, religiju, boju kože, kulturu, tradiciju… i da nemamo puno izbora u tome da li želimo da ih nosimo kroz život ili ne. Stavljeni u kalupe, mnogi se od nas i ne pitaju da li ih žele, služimo kao meso koje proždiru ideologije mrtvaca, zastave i simboli, stari mitovi, i tako postajemo hodajući mrtvaci, pod hipnozom materijalizma, koji se protivi svemu što je priroda, nauka, život i prolaznost. Oni koji su svjesni ove zablude nisu ništa u boljoj poziciji, jer ne mogu izbjeći ponor u koji vuku oni koji nisu, jer Ponor je sve širi, dublji i gladniji, i nema bijega od ubica i njihovih bombi.
Ubija se u ime boga otkad je svetih knjiga, sad se genocid prenosi uživo kamerama sa mjesta odakle je sve krenulo, i navija se, zauzimaju se strane. Ironija otkriva pravo lice čovječanstva i koliko je samo zastranilo u demonska proročanstva, užas i apokaliptične prizore uništenja i smrti. Koliko je samo zarobljeno u krugu beznađa koji je opisan na sve moguće načine i na svim postojećim jezicima toliko puta do sada. Iako nam se svijet raspada pred očima opet idemo za kovanicom, poput svih mitskih grešnika vodimo se materijalnim, mrzimo izmišljene neprijatelje, pristajemo na etikete i rodoljublje, kao da nije evidentno i puno puta dokazano da nas vode u propast. Hiljade godina učenja za zabludu na kraju. I nije nikakva utjeha da je potrebno temeljito uništenje za preporod i konačan mir. Nezahvalnost prema prirodi i inteligenciji koja nam je data upravlja našim životima.
Vidio sam djecu kako ginu od granate. Vidio sam majku kako plače nad mrtvom kćerkom. Vidio sam oca kako nijem nosi mrtvog sina. Grlio sam muža koji tuguje za ubijenom suprugom. Ne mogu zamisliti gori pakao od toga koji sam ugledao na njihovim licima i koji ću zauvijek nositi u sebi. Danteovi krugovi su dječija slikovnica za takvu bol. Očaj je beživotno stanje konačnosti, odustajanje od disanja, živa smrt ili život u smrti. Nema puno riječi koje ga mogu opisati, ali su dovoljne. Nema ni te zastave koja će zaviti i iscijeliti rane.
Tornjevi svih svetih gradova i građevina će biti jednom srušeni u zbrci koju su ljudi proizveli svojim mitovima, pravovjernošću… dovoljno je reći samo arogancijom.
I nema govora o zauzimanju strana ili stajanju pod ikakvu zastavu. Ima samo jedna ispravna strana: protiv zločina.
Svijet se dijeli. Na one za ili protiv ubijanja. Zastave nikad manje nisu značile. Religija nikad nije bila jasnija u svom neuspjehu. Nauka nikad bespomoćnija. Ljudska priroda nikad očiglednija i destruktivnija.
Čudno novo doba.
Posvećujem ove dane i one koji predstoje svim preživjelim, svim ljudima koji znaju da rat, osveta i nasilje ne mogu ništa dobro da donesu.