Zatekoh se kako razmišljam o kravati i njenoj istoriji. Muškarci s kravatom su zaštićeni njenim simboličkim značenjem, stavljeni u povlašten, nadmoćan položaj, daje im autoritet. Bankari, političari, biznismeni i slični vampiri je obavezno nose. Zahvaljujući njoj, zločinci i najveći šljam zalutale ljudske vrste oslovljavaju se gospodinom. Kada stavi kravatu, muškarac dobije neki oreol superiornosti, isprsi se, uozbilji, postane važan sebi i drugome. Otkud to?
Priča koja kruži internetom je da je kravata prvi put korištena od strane hrvatskih plaćenika koji su privukli pažnju francuskog kralja Luja XIII koji je izrazio kraljevski interes za modni detalj i nazvao ga à la croate, što bi u prevodu značilo: po hrvatski, pa otud i sama riječ. Činjenica da je francuska moda, šta god to da predstavlja, bila uzor ostatku Evrope pa onda i Amerike u oblačenju, zatim popularizacijom bontona i u ponašanju, za mene ostaje obavijena velom tajne; nije jasno zašto baš ona drži primat sofisticirane ili izvorne uzvišene estetike.
Bonton je nametnut kao set pravila ispravnog ponašanja, kao da tako nešto može funkcionisati, težnja ka uniformisanosti – hodajmo isto, jedimo na određen način, plešimo kako je propisano, obraćajmo se drugima kako je zapovjeđeno itd. Ako ne radimo tako, otpadnici smo i postajemo grešnici kojima se sudi. Sve ove težnje su opterećujuće i same po sebi nelogične u praksi, jer unaprijed određeno ponašanje svakoga lišava prirodne reakcije u trenutku zbivanja, čineći ovu preporuku nepraktičnom i sputavajućom u većini situacija. Činjenica da je jednoobraznost boljka ljudske vrste, bez obzira na orijentaciju, ide u prilog licemjerju evropske kulturološke arogancije, koja je, s kršćanstvom, odredila ono što se danas naziva “zapadom”. Ona odvajkada, kao prividno i samoproglašeno superiornija, optužuje “istok” za primitivizam, isključujući svaki kontekst osim vlastitog, pri tome prisvaja i uzima od „primitivaca“ sve što joj se svidi.
Svijet ima početak i kraj, postoji pakao i raj, ima dobro i zlo, nema ništa između. Postoji stav za ili protiv. Izuzetak su figure autoriteta, vjerskih ili političkih predstavnika, koji su zaštićeni i povlašteni titulom ili odjevnim predmetom, bilo da je to kruna, papinska kapa, kardinalska odora, ahmedija ili kravata. Činjenica je da su povlašteni samo ljudi u teatru apstrakcija, samo šarada, jer nema nikakvo stvarno uporište sem ubjeđenja. Da li zbog te (osviještene) činjenice svijet izgleda drugačije? Teško, jer smo zarobljeni u vjerovanju i tradiciji. Iako nam je stvarnost često pakao, spodobe koje nam ga priređuju hodaju ne samo slobodno, već i privilegovano, radeći i čineći zlo, kao da su zaštićeni nekom magijom. Činjenica da jedno čudovište s kravatom mlavi milione ljudi godinama ili decenijama, iako apsurdna, postaje naša stvarnost na koju pristajemo.
„Istočna moda“ je usklađenija s egzistencijom, otvorena, maštovita, šarena i povezana s duhovnošću, za razliku od zapadne koja je striktna. Istočna linija precrtava fenomen iz prirode povezujući ga sa sviješću u optimističnom kružnom toku, dok je zapadna oštra i pravolinijska, uporno i iscrpljujuće detaljna, s početkom i destruktivnim krajem. Pa ipak težimo ovoj drugoj: želimo da pratimo francusku i italijansku modu, divimo se zapadnjačkim gradovima a najviše njihovoj ekonomiji, za koju svi znamo da je izgrađena i na pljački, kolonijalnim pohodima, koji i danas traju. Zapadnjaci su dobri u prisvajanju, krađi, organizovanju nasilja, manipulaciji i zavađanju; iako su Belgijanci, između ostalih zapadnih nacija, počinili genocid i pobili desetine miliona Kongoanaca za šta niko nije odgovarao, njihov glavni grad je prijestolnica “mirotvorne” i “sofisticirane” Evropske unije.
Želimo pripadati EU, iako nam nikad nije bila prijatelj – držala nam je svezane ruke zajedno s Amerikom dok su nas devedesetih teroristi ubijali. Iako smo žrtva zapadne arogancije koja nas kudi svisoka i drži nam lekcije, silno želimo da joj se dopadnemo i da nas primi u svoje krvavo naručje, očekujući sigurnost ili komfor. Građanin „trećeg reda“ je izgleda odbacio svaku ideju samostalnosti i samoodrživosti iz diskursa, udovoljavanjem onima koji mu ne žele dobro. Istina, ima nešto i do građanina.
Banalno je naše ropstvo sistemu koji nas melje, ali nije banalan naš grijeh, kada pristajemo na svijet koji je igralište za psihopate, a ljudski životi moneta u potkusurivanju mitomanijaka. Pitam se gdje vjerovanje sve može dovesti čovjeka? Da nije kravate, bilo bi nešto drugo u njenoj ulozi. Ovo važi i za policijsku ili vojničku uniformu. Ljudska svijest, nažalost još nije dokučila nivo emancipacije da prestane biti poslušnim robom pred “svetinjom” odore i njenom autoritativnom simbolikom.
Užasno je, i predugo traje, doba u kojem trebamo dokazivati da smo ljudi i da zaslužujemo život, svoje mjesto pod suncem. Ko je dao autoritet bijelom đavlu da vrši opresiju i postavlja standard pravorijeka i pravovjerja? Već stoljećima genocid ne prestaje, užasavamo se nad trenutnim i jednim od najgorih, najočiglednijih u istoriji, zaboravljajući da nikad nije bilo drugačije, živeći zabludu da smo evoluirali.
Svijet mu ne pripada, pa opet, bijeli đavo se ponaša suprotno. U pokušaju da dehumanizira drugačijeg, on je dehumanizovao sebe i u potpunosti otkrio svoje lice. Njegovi mitovi su izblijedjeli, njegova uglačanost postala providna, njegov tantrum će opet uzimati živote.
U snu sam povalio nekoliko ulickanih gnjida. Očerupao sam im ispeglana odijela, počupao precijenjene kravate, držao ih za gušu dok su me uplašeno gledali kroz svoje skupocjene naočale. Sve sam im po spisku kapitalističkom i kolonizatorskom. Izgledali su kao razdrkane kokoške kad sam završio s njima, prepadnuti, izbezumljeni, u neznanju i šoku šta ih je snašlo. Was ist das? Pitao je jedan šupak, ko se to usuđuje njega da zaskoči?
Das ist sloboda, motherfucker, rekao sam, i probudio se.