Potopljeni u slavljenje lažnih veličina, nećemo dočekati promjenu, jer je niko ne želi. Ponekad se pitam da li ljudi imaju uši, da li zaista čitaju ono što hvale kao vrhunsku književnost, da li imaju oči kada veličaju loše uratke? Danas ko god objavi svezak naziva se piscem, memoarski zapisi dobijaju titulu romana uprkos viševjekovnoj klasifikaciji teorije književnosti; puštanje softverski generirane muzike se naziva produkcijom i cijeni kao stvaralaštvo ili dobar didžejing, loše predstave neinventivnih rješenja dobijaju nagrade i pompezne kritičke osvrte, najslavniji su glumci koji glume sebe, a najcjenjeniji muzički autori su plagijatori bez trunke svojstvenosti ili umjetničke originalnosti. I sve su to remek-djela koja iskaču u eter na sedmičnoj osnovi. Zar smo toliko očajni da svaki pokušaj umjetničke kreacije zaslužuje titulu veličine? Zar je sve oko nas vrhunska umjetnost? Zar nam je zaista toliko potrebna ta iluzija da imamo nešto što je “veliko”?
Vrijeme će pokazati. Neke zablude duže traju, ali svakoj dođe kraj. Ali nije u kraju lijek, već propast, nepovrat vrijednosti, konačna demoralizacija, propušteno vrijeme utrošeno na lošu umjetnost i slavljenje iste. Zato ništa dobro ne može ni izaći, jer je sve genijalno. Sve što je zaista kvalitetno bude utopljeno u okean mediokriteta, a mnogi stvaralac demoralisan. Oportunizam je novi talenat, najcjenjeniji.
Ne znam zašto je danas samoveličanje, da ne kažem kurčenje, vrlina. Upute kažu da moraš sebe glorificirati na takozvanim socijalnim mrežama da bi postigao uspjeh. Kažu ako ponavljaš stotinu puta da si genijalan ljudi će te početi takvim i doživljavati. Istina je da gledam silovanje samoveličanjem već predugo i da zbog toga odustajem od tih svjetova gdje se samodopadljivost slavi, poput fejsbuka ili instagrama. Svaka objektivnost je nestala u ispraznoj kritici, a svi uspjesi koje vidim su prosječnosti nastale konstantnim ponavljanjem “ja sam najveći”.
Fenomen mudrosera, osobe koja se samoveliča i ničim izazvana bude ustoličena kao autoritet u nečemu… književnosti, pozorištu, filmu, glumi, muzici, dizajnu, politici… je nešto što je simptomatično za društvo koje nema sistem vrijednosti, kojem je svaki uradak s publicitetom veličina da joj nema ravne. Pogotovo ako još dobije kakvu nagradu, onda je zauvijek na tronu, bez obzira šta radio ili ne radio.
On se nahodi izrekom “da ti ja kažem”, on zna bolje od svakog okolnosti i moguće rezultate, najveći je poznavalac teorije i prakse, iako su njegova djela isprazna kao i on, biće prihvaćen kao autoritet, jer nema nikog da mu se suprotstavi. On je cugo, karo, igro fuce, prošao sito i rešeto, za razliku od tebe koji nemaš pojma o životu. On je vrhunski umjetnik svih umjetnosti, diplomata i filozof, sportista i ratnik, intelektualac i čovjek naroda, on je homo superior. Ne pišem o mudroseru bez razloga u muškom rodu, mnogo ih je u raznim poljima.
U psihologiji postoji takozvani Dunning-Krugerov efekat, kada individua precjenjuje svoje sposobnosti u odnosu na stvarne, ili ih potcjenjuje, u suprotnom slučaju. Kod ispitivanja je postignut zaključak kako su obično žene sklonije potcjenjivanju, dok su muškarčine ti koji vole sebe da precijene. Tako da se ovaj socijalni fenomen u mnogome povezuje sa mizoginijom, patrijarhatom, bahatošću, megalomanijom, narcizmom ili psihološkim siledžijstvom.
Možda najslikovitiji aktuelan primjer bi mogao biti trenutačni američki predsjednik koji nije najspretniji pri sastavljanju prostih rečenica, što ne umanjuje njegov autoritet kao vođe, čak suprotno, dobija na popularnosti većom banalnošću.
U našoj lokalnoj sredini previše je primjera nekompetentnih predvodnika, kad se pogleda od politike, ministarskih i diplomatskih uloga, ljudi koji nemaju nikakvo znanje ili odgovarajuću naobrazbu obnašaju odgovorne funkcije, uspješno po svoj ego, ali fatalno po sredinu, i rezultati su očigledni, dekadencija i degradacija su uvijek prisutni, a mi nastavljamo da se pitamo kako. U kulturi i umjetnosti toliko je lažnih velikana koji odgajaju nove generacije zaluđenih pionira, zaslijepljenih prividnim uspjehom svojih predvodnika.
I nije mi više jasno šta za njih znači uspjeh. Više pažnje, pratitelja koji ih ocjenjuju i podilaze im? Više novca, ugleda, publiciteta? Zanemarivanje suštine i pomama za takvim ispraznim postignućima obuzima nove generacije i vodi ovaj svijet u sigurnu propast, to nije više tajna koju je teško vidjeti. Degradira se svaka oblast sa novim egom koji traži pažnju i dobije je.
I šta raditi sa toliko genijalaca? Gdje ih strpati? U ludnici nema dovoljno mjesta niti ih se može hraniti, veliki su to apetiti. Grad nema dovoljno dugu promenadu u koju bi stale njihove biste, jedino nam preostaje da im se nastavljamo klanjati kao dosad, ne propitujući mnogo. Možda im dosadi jednog dana, možda se umore i uvide sav besmisao veličine i priznanja, pa nekad malo dođemo do daha.
Možda, jednog dana…