O psovkama, blasfemiji i rodnim imenicama
Tekst će sadržavati psovke stoga ne čitajte ako ste osjetljivi na iste.
Da su psovke dio svakog jezika, a pogotovo našeg, neoborivo stoji (osim kažu japanskog, a kako ne znam ništa o njemu, šutjeću). Zašto onda zazirati od njih? Odgovor je jednostavan, nisu lijepe i uvredljive su.
Moja kćerka se drži zavjeta koji je dala kad je bila mala, da nikad neće psovati. I na to sam ponosan, iako je ja nisam tome naučio, sama je to odlučila. Ja ponekad opsujem, možda češće nego bih trebao, i na to nisam ponosan. Jedno od pitanja koje mi je ona postavila kad je bila mala je kako da u našem jeziku nema ženskog roda za riječ pisac, pa je izmislila svoju: piskinja, kako je i potpisivala svoje prve priče o Almici, njenom omiljenom imaginarnom liku. Na mnoga njena pitanja nemam odgovor ni danas.
Trebalo mi je roditeljstvo da shvatim da su žene naprednija bića od muškaraca. Od malih nogu, djevojčice prije prohodaju, progovore, imaju bolju motoriku i više razuma od muške djece. U kojoj mjeri se ta razlika izgubi ili ne izgubi tokom odrastanja, je posljedica odgoja, sredine, puberteta, individualnosti, kolektiviteta, zamršenosti života.
Nedavno sam upoznao ženu koja je po zanimanju profesionalni vojnik, da bih tek tada shvatio da u našem jeziku ni ta imenica nema ženski rod (osim vojnikinja što jedva izgovaram). Sa trideset mi je bjelodano da su mnoge žene manje plaćene od muškaraca za iste poslove, što mi nikad nije naumpalo kao mogućnost, volio bih da mi je to rečeno kad sam bio tinejdžer. Nekad me tačno bude stid stvari koje naučim kasno, ali bolje kasno nego nikad.
Ženski rodni sufiks, ako je moguć, u našem jeziku je često nezgrapan, i moram priznati da sam jedan od onih koje nervira pisana forma poput dragi/e, redatelj/ica, staratelj/ica i sl. Ne mogu se skoncentrisati na takav tekst, draže bi mi bilo da postoji jednostavnija formula, ali je jezik takav. I ta moja nemogućnost je moj problem.
Imam jedan poremećaj (imam ih više ali ću sad o ovome), a to je da kad čujem na radiju u autu ili kući na tv-u, neku riječ koja dolazi iz svijeta ovdašnje politike, to može biti naziv entiteta, političke stranke ili političara, moja ruka automatski, instinktivno i iste sekunde mijenja stanicu ili hvata daljinski, i to je van moje kontrole. Tako je i sa tekstovima, rijetko koji ću pročitati ako sadrži pomenute imenice. Zazirem od tih termina kao Sara od psovki, za mene su to tabu riječi. (Možda neki/a gramatičar/ka primjetiti da u prvoj rečenici pasusa stoji naziv političara umjesto ime, to je zato jer ih ne smatram osobama, oni su za mene ono, nisu zaslužili ni muški ni ženski rod).
Ovo gore što napisah o superiornosti ženskog spola je za mnoge blasfemija. Patrijarhat potiče iz kolijevke religije, tako da se jedna prirodna činjenica kosi sa svetim istinama. Način kako neko nešto vidi, doživljava.
Moj prvi ispit na studiju književnosti je završio neslavno: profesor Muhamed Dželilović me pitao definiciju mita u tri riječi, ja se počeo vaditi pričom o tome šta su mitovi, da bi me on prekinuo i rekao: Tri riječi. Sveta istinita priča. Hajd sad kući, nauči i dođi drugi put.
Dakle mit je sveta istinita priča, i u njegovu istinitost se ne smije sumnjati. Sumnja je blasfemija.
Tada sam najviše u životu bio zainteresovan za religiju. Želio sam znati sve o svakoj, a ono što me najviše privlačilo je to što imaju toliko zajedničkog. Vidio sam da su mitovi slični ako ne isti, principi na kojima se zasniva njihov narativ, pa čak i imena. Ono što ih razdvaja su uglavnom jezik i tumačenja.
Da je nametanje ljudska vrlina, nije, ali je svakako jedna od najprisutnijih pojava ovog doba. Čovjek bi pomislio da smo otporni na nametanje u ova moderna vremena, ali to je jedna od zabluda današnjeg doba. Amin Malouf u svojoj esejističkoj knjizi Ubilački identiteti raspravlja o onome što nas čini identitarno određenim u vremenu i prostoru, u društvu. Počinje od svog vlastitog zamršenog libanskog porijekla, kršćanske familije razdorene religijskim frakcijama i dogmama, i svom putu na kome je postao jedan od najznačajnijih pisaca francuskog jezika današnjice. Često kao primjer navodi balkanske etnicitete i ovdašnje ratove. U jednom novijem intervjuu govori o zabludama današnjeg doba.
Jedna od njih je, po njemu, pitanje slobode kretanja. Nije tačno da se danas putuje više, da bi putovao trebaju ti vize, bezbroj je restrikcija, prođeš hiljade kontrola i opet si sumnjiv, tvrdi da su ljudi prije mnogo lakše putovali. Sloboda je danas skučena, pogotovo sa nadzorom i kontrolom svih uređaja o kojima smo ovisni i raznih stereotipnih predrasuda koje putuju brže nego ikad.
Druga je da smo otporni i naučeni istorijom. Nismo. Podložni smo lažnim vijestima, uticajima, da ne kažem influenserima, ovim preseljenjem stvarnosti u ekrane mobitela. Nikad veći robovi nismo bili. Život je skoro nemoguć bez mobitela. Ljudi se ibrete onima koji nemaju profile na socijalnim platformama i ne žive živote kako one diktiraju, takvih je malo i pitanje je u kojoj mjeri stvarno zadržavaju svoju slobodu. Sve je to iluzija, i sloboda od socijalnih mreža i prihvatanje istih kao odrednice stvarnosti. Činjenica je da ljudski rod nikad nije bio u većoj zabludi, dok priroda nestaje sa lica Zemlje. Život se gasi pred našim očima, a mi to samodopadljivo posmatramo na svojim mobilnim ekranima pričajući o parama, identitetu, čemu već, što je servirano na spravama za hipnozu.
Nekad je televizor zamijenio tačku okupljanja u domaćinstvu – ognjište, dok se danas kolektivno potpuno preselilo u virtuelni sadržaj na mobitelima, kome uglavnom besprijekorno vjerujemo i s kojim se identifikujemo, svako za sebe, zajedno sami.
Pomenuta knjiga bi po meni trebala biti obavezna lektira u srednjim školama, jer se bavi pitanjem u čije klupko je naše društvo zapleteno već predugo u nemogućnosti da funkcioniše kao zdravo. Na objektivan i suzdržan način opisuje porijeklo različitih identiteta i način na koji se pristupa nekima u različitim kulturama. Svi identiteti imaju zajedničko da su slijepi prema drugačijem i pristupaju isključivo, odnosno najčešće agresivno. Tako nastaje blasfemija. Dovoditi u pitanje svetost nečijeg identiteta.
Ja se ne osjećam pripadnikom ičega, što bi saborac Meša Begić rekao: Nema te zastave ispod koje ću stati… Ali se osjećam kao vjernik. Vjerujem da je vjernicima lakše u životu, jer znaju da postoji nešto veće od njih, od ovog svega. Nije bitno kojim se jezikom obraćaju svojim božanstvima niti kako ih nazivaju, ili kakvi su im obredi, bitno je da ne vjeruju u ništavilo i besmisao, i s tim je prolaznost života lakše breme, a strah manji. Samo tako je moguće uspostaviti kontakt s ultimativnim božanstvom, prirodom, koje nas sve brže napušta.
Karl Gustav Jung govori o tome kako danas nema bogova, kako nestaju sa prirodom. Kako bi dao sliku prepričava jednu priču: Pitali jednog rabina zašto se danas Bog ne javlja ljudima? Kako to da je govorio sa narodima u prošlosti a danas ni glasa? Rabin je odgovorio: zato jer danas nema nikoga ko bi se dovoljno ponizno obratio Bogu.
Danas, gorljivi vjernici su nerijetko psihopate, radikali, ekstremi, ili likovi sa hiljadu lica, bezdušni luđaci spremni da ubijaju u ime svog Boga, zanemarujući nauku. Neko pametan reče: Hitler je ubijao riječima. Dakle riječi su te koje mogu biti opasne, ili vjerovanje u njih. I opet se vraćamo na muški rod. Ko ratuje, nego muškarci? Ko bombarduje i siluje, ko je prorok?
Čuo sam divnu anegdotu pa ću je parafrazirati: izvjesna glumica je javno pitala zašto se za nekoga ko je hrabar kaže da ima muda, a za nekoga ko je kukavica da je pička? Ovaj koncept je u startu pogrešan, jer testisi su najkrhkiji i najosjetljiviji dio muškog tijela, udari muškaraca u mošnje i s njim je gotovo. Dok ženski spolni organ prođe svašta u životu, od menstruacije do poroda, i na kraju dobije nezasluženu reputaciju kukavice.
Nema nikakve logike.