foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Talac u Berlinu

Sedmi dan. Čudan je put umjetnosti. Smrdi ćilim hotelske sobe, juče se neko žalio na stjenice, pa je ta soba zapečaćena. Svako malo populacija se promijeni, nikad se neću navići na hotele.

Boravak u drugoj sedmici se čini kao preduga epizoda Zone sumraka. Otkako smo došli, oduzimaju nam svega pomalo, podapinju protivno razumu. Prvo nam smanje honorar, uslovljavaju pravima na materijal, tjeraju nas iz svoje kafane i restorana, ne daju da unosimo svoju vodu (ne podržavaju plastične flaše – njihova košta 5 eura u staklenoj, s'il vous plaît), niti da sjedimo onako, iako smo povazdan tu. Ne daju nam da koristimo lift. Niko nam se iz direkcije nikad nije obratio, niti došao lično da nas pozdravi. Prepisujemo se sa direktoricom koju nikad nismo sreli – preko treće osobe koja se nalazi u Rotterdamu – a u njenoj smo zgradi. Prvo su nam naslov promijenili. Onda su nas smjestili deset kilometara od pozorišta, tako da putujemo po dva sata dnevno, i tek su nam drugu sedmicu dali karte za podzemnu, iako nam daju minimalne dnevnice.

***

Hotel. Deseti dan. Na svim mojim kozmetičko-higijenskim preparatima piše sensitive. Kad sam postao tako osjetljiv? Ponašaću se kako je uređeno uputama pozorišta: neću nikoga uvrijediti na rasnoj, seksističkoj ili etničkoj osnovi.

Prdi mi se od indijske hrane, a jeo bih je svaki dan. Danas možda gljive?

Danas sam ljut. Nisu nam još dali prepravljene ugovore, prave se ludi. Nervozan sam i ne radi mi se. Dosadio mi je Berlin i sad mi je neugodno.

Sanjao sam velikog slona starog 150 godina. Ne znam šta to znači. Žao mi je što ekipa ispašta zbog nervoze. Atmosfera nije kreativna. Tražili su da nas snimaju za jebene socijalne medije. Rekao sam da neću da učestvujem dok ne poprave ugovor. Pokušavam se smiriti da ne kvarim atmosferu. Sjedam za bubnjeve. Bolje se osjećam iza instrumenta, iako ne sviram, jer oni raspravljaju. Najbolje bi bilo da sjedim s olovkom tu i pišem sve vrijeme. Pospan sam, umoran. I oni hoće da sjedim tu, šutim i pišem, odgovara scenografiji.

Niko više ne priča sa mnom osim Lea. Došlo je do prekida u komunikaciji. Opet mi je oduzeto sve vrijeme za muziku, tako da nismo napravili bogzna šta. To se uvijek desi. Nemuzičari ostavljaju muziku za kraj, uzimaju je zdravo za gotovo, kao dekor, sredstvo za tranziciju kad ne znaju kako će spojiti dvije scene. Stalno previđaju činjenicu da je muzika stanje u koje se mora dovesti. Tako da sam opet izgubio koncept, trebalo je da sve bude koncertnog karaktera, ali nije. Naslov je bio Soundtrack of our wars, sada je Un-imaginable. Nezamislivo. Sve je dramatično. Što me dodatno nervira.

Kad smo počeli svirati, odmah su nas prekinuli. Donya je željela raditi koreografiju i promijenila ritam naše muzike. Pišaj ga sad, sad je gotovo, scena je usvojena, nema povratka, druge šanse. Niti treće, kako je trebalo biti. Stigla je vijest da su nam ukinute naredne dvije faze projekta u Ruandi i Sarajevu. Znači gasimo se. Nakon ovoga dolazi kraj?

Sinoć sam imao probadajuću bol u vratu i ramenima, mislio sam da mi kosti izlaze kroz meso. Nisam zaspao do 3 ujutro. Pokušao povraćati, malo nešto izašlo. Sada počinjem pisati prije prve scene, to radim. Samo da ne zaspim. Onesvjestiću se, malo mi fali, manta mi se. Izašli smo na scenu pod reflektore, očigledno je da izgledam loše sudeći po njihovim pogledima. Imam velike crne kolutove oko očiju. Ogromne, nikad veće. Evo, progon je počeo, jebi me ako znam šta je druga scena. Tekstovi su dugi. Sate na probama smo potrošili na raspravljanje i spiritualno-fizičke vježbe.

Podzemna. Hotel. Restoran. Soba. Ležim. Mislima sam u Africi. Siđem da zapalim, oni dole još raspravljaju. Odem malo dalje da na miru ispušim i vidim kakav je Mjesec. Večeras je navodno eklipsa. Vidim rakuna ili lisicu kraj kontejnera, prepadnemo jedno drugo. Otrčalo je sretno, s velikim komadom nečega, u žbunje. Sreća se vidi u očima. Završavam drugu cigaretu, odlazim, nemam snage da čekam eklipsu. Oni me jedva pozdravljaju, dajući mi do znanja da sam primitivac i derle. Sirena zavija svakih sedam minuta ili manje. Jedno je sigurno: treba svako da ide svojim putem. Ne razumijemo se, džaba. Muzika im nikad ne dolazi u obzir kao polazna tačka scene.

***

Jutro. Prošlo 5, kafa, kola, tuš. Čega li se sve ove sobarice nagledaju? Nikad nisam vidio mušku sobaricu. Ako bi to bio sobar, da li bih ga se plašio kao komandira u vojsci i bio uredniji?

Puno je nekih novih jakih mirisa. Slušam muziku iz Ruande, vozim se autobusom brdima od crvene zemlje i udišem zemljasti zrak. Čitam članke za samopomoć i samounapređenje. Ne pomažu.

***

Petnaesti dan, otvaram kikiriki koji sam ponio od kuće. Rwanda is calling me.

***

Šesnaesti dan. Imam hemoroide već neko vrijeme. Poludiću od hotela i podzemne. Radimo generalnu, na plafonu je velika disko kugla, koja će se upaliti na našoj prvoj pjesmi. Nekad neko od njih proviri u moj notes, ali rukopis je tako loš da ni ja ne mogu da pročitam.

***

Sedamnaesti dan. Moše me opet probudio glasnom muzikom. U sobi je pored moje i prije 6 počne puštati obično afrobeat, pa se kroz zid čuje najviše autotune na vokalu kako zavija. Lupam mu na vrata, on malo stiša, pa nakon pet minuta opet pojača. Kupio je smartphone konačno. Kad se napije, pije po dva dana, onda dolazi sebi isto toliko. Ja se razbudim, siđem na kafu. U hotelu su izbjeglice iz Ukrajine, žene i djevojke. Rijetko sjede vani u bašti. Leo primjećuje kako je izbjeglištvo danas šminka u odnosu na prije trideset godina, kad je bio u kampu. Pojavio se jedan Izraelac, malo psihopata. Neku noć se pokušao sprijateljiti s nama, ali su ga svi počeli izbjegavati. Ne prestaje pričati i postavljati pitanja. Rafalni ispitivač. Kaže da se bavi agrikulturom. Nije bio u Ruandi, ali dok je pričao sa Peaceom nije mogao da se sjeti zemlje u kojoj je bio na studentskoj razmjeni – Uganda.

Ptice nikad ne prestaju cvrkutati, noć i dan. Kad se loše osjećam zbog sebe to odašiljem u svijet, koji mi vraća lošim. To je današnja spoznaja. Vani je lijepo. Hotel užasno smrdi. U prizemnom wc-u svaki dan neko se dobro posere. Supermarket Punjab je lokacija spasa, indijski orasi, kefir, tahan halva, voćka, sos, arapski samuni, turski sir, humus, pistaći… Muka mi je ulaziti u hotel, ali moram se barem pokušati naspavati. Šetnja do parka. Lijepa žena mijenja gumu na biciklu, neuprljana, našminkana i stamena na štiklama, vjetar vijori haljinu.

***

Premijera live. Govor je bio dug. Ruanđanka koja živi u Evropi, nismo je upoznali, ni prije premijere, ni poslije. Spao mi je bas bubanj sa podesta na kraju jedne pjesme. Na generalnoj podesta nije bilo. Nije sreća pao skroz, uhvatio sam ga u zadnjem trenutku, ali je pedala otpala. Neugodno, mikrofon se pomjera, bubnjevi klepeću, ide nova scena, monolog u tišini. Opet pišem, ali pazim na pokrete.

***

Devetnaesti dan. Nakon premijere su zatvorili pozorište, bar, baštu, sve, ni piće poslije. Hope se ispalila taksijem sa svojim timom u neki restoran daleko. Mi smo prvo lutali sa parom koji smo tamo upoznali, on je Škot, živi tu pola godine, supruga mu je Talijanka, glumica. Zabavni, mladi, puni očekivanja od života. Pridružila nam se njemačka ekipa. Sjedimo u nekoj pivnici. Jutros gledam TED talk o ljudskoj sreći, kaže jedini preduslov za dug i sretan život su dobri odnosi sa bliskim ljudima. A ja odlazim u suprotnom pravcu. Čudno kako primjećujem samo loše stvari na ljudima.

Ruanđani su došli oko pola jedan. Moji su bili umorni i razočarani u sve i otišli nezadovoljni u hotel. Prošetao sam sa ostatkom ekipe do barova Neukölna. Sjeli u Schilling, uzeli piće. Falafel blizu, tri eura, kažu da su oni jeftini uvijek najbolji. Donya je isto razočarana procesom.

***

Imam ideju da radim samo muziku, album samo sa Ruanđanima. Danas imam snimanje sa Hope, zamolila me da snimimo neke vokale za njihovu matricu nevezano za našu predstavu. Morao bih sa njom razgovarati ako želim išta. Ne želim da je iko više između mene i muzičara, ali oni tako funkcionišu. Timski rad. To cijenim.

Što me dovodi do činjenice da sam želim napustiti svoj i sve ostale timove i raditi muziku samo. Dvoumim se da li je to nekolegijalno, neljudski sebično ili samo praktično. Moram biti otvoren sa svima. Ne želim da nam se više petljaju u muziku. Treba mi vremena, mjesec-dva u Ruandi, mjesec-dva u BiH. Ciljaj na vrh kaže, donekle ćeš dobaciti.

***

Jutros mi je prišla vjeverica. Nije htjela pojesti keks koji se dobije uz kafu. Ni ja ga ne jedem. Pametna vjeverica. Hotel je pun od jutros, gužva od 8 sati, stigla srednjoškolska ekskurzija. Nabrijani tinejdžeri skaču po prozorima sa telefonima. Od produkcije dolazi poruka sa molbom da neko od nas podijeli sobu sa nekim iz svoga tima, zbog zapečaćene sobe sa stjenicama. Niko nije odgovorio. U hotelu živi neki sumnjiv istetovirani tip, izgleda kao da se krije, rano ujutro hoda po bašti zabrinut i puši.

***

Repriza broj 1. U publici malo ljudi, desetak, dvadeset.

***

Dan 20. Nešto mi je ispalo iz nosa dok sam čitao. Stomak mi je zgrčen danima. Odlučio sam da počnem urednije pisati, kako bih mogao pročitati. Ovo dosad vjerovatno niko nikad neće. Imam osjećaj da sam pun nekog sranja koje odbija izaći iz mene. Dobro je pa je makar brada narasla, da malo prikrije muku na licu. Odlučio sam uzeti lik za predstavu kako bih sve lakše pregurao – fini Ciganin. Nadam se da je ovo što je izašlo iz nosa početak oslobađanja.

U pozorištu je toksična atmosfera. Puno je zajebanih žena. Lijepe su i spuštam pogled pred njima. Na zidovima su stroga kućna pravila koja upozoravaju da je zabranjeno svako vrijeđanje na seksističkoj, rasnoj ili etno-nacionalnoj osnovi. Sadrže i telefonski broj za anonimne prijave i mail adresu za pomoć žrtvama. Moderno utegnuta zgrada na četiri sprata je okićena transparentima: Capitalism is the problem, If God hates us queers, why are we so cute?, Antifa… i slično. Odnos prema nama je katastrofalan od početka, neprijateljski. Najmanje je dozvoljeno biti čovjek. Bijeli srednjovječni muškarac je postao najmanje dobrodošlo biće.

***

21. dan. Počeli su pričati sa mnom danas, nakon što sam se donekle objasnio. Jeste glavni razlog moje ljutnje oduzeto vrijeme za muziku, ali nije jedini.

Večeras je zadnja izvedba u Berlinu. Sneža mi je juče poklonila ulje za kosu i tijelo, platila ručak. Zna da nemam para.

Odavno nisam napisao neku priču.

Moram priznati da jedva čekam da se ovo završi.

***

Dan 24. Star sam ja za ovo smucanje.

***

Dan 25. Druga repriza je bila bolja, svi su plesali na kraju, izvodimo našu pjesmu kao encore, ljudi već pitaju za nju, postala je hit. Pred kraj nesretan događaj koji nisam odmah primijetio, Donyi je pukla arkada kada se sudarila sa Jihadijem. Morala je skinuti dio kostima kako bi obrisala krv. Tu noć su nas snimale kamere. Sneža je otišla s njom u hitnu i ostala tamo sedam sati. Vratila se istraumirana, jutros oteknuta. Donya sa zakrpljenim okom. Kažu da su ih držali razdvojene sve vrijeme. Sedam sati.

***

Slobodan dan je bio lijep, išli smo u Treptow park. Gledali sovjetske spomenike, upečatljivo iskustvo. Rusi su fanatici. Bio sam tu i prije, ali sada u svjetlu invazije, doživljaj je drugačiji. Na početku parka, u prolazu jednog od pješačkih tunela je postavljena izložba fotografija rata iz Ukrajine. Kilometar ispod se nalazi velika statua ruskog vojnika koji u jednoj ruci drži ogroman mač, a u drugoj njemačko dijete, dok gazi polomljenu svastiku. Tu je grobnica i Staljinovi citati. Okolo patroliraju policijska vozila, sablasno je i u isto vrijeme lijepo. U bici za Berlin, poginulo je 70.000 ljudi, od toga 30.000 civila. Oko ruske ambasade se nalazi ograda i policijska straža. Visoka zastava stoji na vrhu monumentalne kupole, okolo malobrojni aktivisti sa transparentima.

***

Dan polaska iz Berlina. Svi su nervozni, neko obavezno kasni, ima nas 12. Mošetu su ukrali telefon koji je tek kupio za 150 eura. Opet je mamuran. Donya i on odlaze u radnju gdje ga je ostavio na kasi, otjerali su ih pod prijetnjom da će zvati policiju. Leo i Benjo mi pomažu sa koferima sa opremom, pazim leđa, jedan nezgodan pokret je dovoljan. Vožnja vozom traje preko šest sati. Dolazimo u Ludwigsburg, sve mi je poznato otprije. Dobijamo smještaj po prezimenima i saznajemo da Ruanđani moraju dijeliti jedan tuš i kupatilo, sedam soba. Bili su devastirani, utučeni, razočarani. Diskriminacija? Rasizam?

Odlazim sa Uwinezom do obližnjeg talijanskog restorana, po preporuci, najbolja pica u gradu, mada mi hoćemo kakvu toplu čorbu. Sjedimo i čekamo, konobari nas ignorišu. Dolaze Leo i Sneža, gladni, umorni. Sjedamo, gledamo meni, konobari nas ignorišu. Dolazi Benjo, sad nas je pet za stolom za četvero. Leo pokušava dozvati konobara, opet ignorišu. On se ljuti i odlazi demonstrativno. Odlazimo i mi za njim. Timski rad. Uwinezi je neugodno. Ni nama nije jasno je li rasizam u pitanju, ili su samo lobotomirani. Odlazimo u susjednu pivnicu i tamo naručujemo hranu, vani, da možemo zapaliti. Kiša nas tjera u lijep starinski bavarski interijer. Nismo razočarani, skupo je, ali kvalitetno, njemačka kuhinja. Uwineza Adolatha se predstavlja kao Andersonne, što joj je umjetničko ime na sceni kada nastupa s bendom. Ima 25 godina i dobila je ime po svojoj starijoj sestri, koja je ubijena za vrijeme genocida, prije nego se Andersonne rodila. U njenoj drugoj ili trećoj godini u njenom ocu se nešto slomilo i nije je više mogao zvati tim imenom. Dobila je novo, Andersonne, po tv emisiji koja joj je tada bila omiljena.

Nakon večere odlazim u hotel, sva sreća pa je tu blizu, iza ugla. Nema više podzemne i predugih hektičnih šetnji kroz gomilu. Krevet je loš, patim se pola sata, sat, uzimam tabletu. Hotel je velik i čudan je raspored objekata, prizemna terasa sa bezbroj bicikala koji napuste prostor do 8:45. Naveče se čuju narodnjaci. Ulice su pune jugosa.

***

Probudio sam se dobar, kupim sunce na terasi.

Pratim horoskop, čitam Leov i Snežin. Nisam pametniji.

Ludwigsburg, bogata regija. Što će reći skupa, i nema šanse da dnevnice budu dovoljne. Jutros pijaca na trgu, štandovi sa sirevima, šunkom, hljebovima… Pijem kafu, harmonikaš svira lijepo, sunce, idilično je. Dijete vrišti pored, ne prestaje.

Rumi: Umjetnost znanja je znati šta ignorisati.

***

Pretposljednja izvedba, ozbiljan festival, topla dobrodošlica, dobra sala. Sinoć smo gledali odličan barokni koncert, Falvetti, Il Diluvio universale, poklon od domaćina. Poslije nastupa smo zaglavili u koktel baru do 4 ujutro. Danas smo dali intervju za festivalski dokumentarac, jedva sam sastavljao rečenice.

***

Posljednja izvedba. Prije predstave je čitanje knjige na njemačkom. Moram se ispaliti. Upravo javljaju da kasnimo 20 minuta. Kostimi su mokri, mašina za sušenje nije radila u hotelu. Neko donosi peglu i dasku za peglanje, odvrćemo radijatore i pokušavamo osušiti kostime, Benjo zadužuje peglu, Leo i Peace razvrstavaju potkošulje i pantalone, pjevaju i daju ritam peglanju. Izlazimo na scenu u vlažnoj odjeći, nismo obukli jakne i košulje, samo majice, jedan sloj. Bolje izgledamo. Smrzli se. Nikad još nismo plaćeni. Publika pleše na kraju.

Poslije upoznajemo umjetnika na rezidenciji, zove se Brad, i pravi hljeb (bread). Sastavio je solidnu praktičnu mobilnu pećnicu na drva koju će ostaviti festivalu na korištenje, kako bi ljudi mogli da prave hljeb. Čeka ispred sale i peče da bi nakon predstave svi mogli jesti. Svoju ideju pravljenja sour dougha za publiku objašnjava ovako: It's contagious, I am contagious, you are contagious. Covid is contagious unfortunately, your show is contagious hopefully. Why not share what's good? It lives all around us, in this bread, yeast, in the air. It's alive and everywhere. I make bread so that people can share and eat. Poslije me zagrlio jakim i urednim radničkim rukama, dao mi pola kile hljeba i pozvao u svoj dom na čamcu u Berlinu. Rekao je toi toi kada smo odlazili u backstage prije nastupa, mislim da je koreanskog porijekla.

***

Dan 31. Kombi, aerodrom, avion, isključiš se koliko je moguće. Neugodan red, graničar grub i neotesan, sadista očigledno. Pravila ponašanja, gužva. Maska obavezna, 4 eura. Uvijek je neko poznat u avionu.

Kuća, Behijin grah, teleća čorba. Lijepo je doći kući.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?