foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Bašeskija – košmar o Sarajevu

Zvali su me: Brzi, Termit, Burence, Jirži, Ungureanu, Old Majkfild, Dječko, Dječarac, Dono, Nedaća, Zlaja, Kuduz, Lažni Skvoter, Bašeskija, Baša, Kameni Spavač, Pašica

Svaki od gore nabrojanih nadimaka ima neku priču. Brzi su me prozvali susjedi vatrogasci, ironično naravno, zahvaljujući mom “brzom” i “opširnom” govoru – oduvijek sam polako i malo pričao. Jedem sporo također, što je najočitije za vrijeme iftara, kada moji znaju da ostajem zadnji za stolom, popije se kafa, pređe na kadaif, ja još polako umačem samun u ostatke kajmaka i dolminog safta. Što ne dovodi u pitanje moj apetit, zbog čega sam dobio još jedan nadimak Termit, jer sam za vrijeme opsade, u pubertetskom rastu jeo sve što se stavi pred mene. Moj brat je našao za shodno da prepriča raji u kvartu kako pojedem svu humanitarnu pomoć koju dobijemo, te se Termit brzo primio. Kako smo živjeli u zgradi pored vatrogasne brigade, u tom periodu su tamo bili stacionirani američki vatrogasci, njih pet-šest, s kojima smo se vrzmali okolo, pa su me i oni zvali tako na engleskom, američkim naglaskom – Yo Termite man, whats up?

Bilo mi je šesnaest kada sam primljen u bend Lezi Majmune!, i moje starije kolege su me zvali Dječko ili Dječarac, ali i Ungureanu, po rumunjskom fudbaleru, sa referencom na moj prvi set bubnjeva koji je bio skrpljen od različitih dijelova loših i jeftinih elemenata, opisanih kvalitetom tadašnjeg oličenja futavštine – jednom od istočnoevropskih država. Otud i Jirži, kada sam od brata naslijedio usku kožnu jaknu – u raji su rekli da je to futava češka jakna i da izgledam ko češki panker, Jirži. Pored bubnjeva volio sam svirati i gitaru ili bas, pa bih na probama u pauzi svirao nečiji instrument, da bi dobio novi nadimak – Old Majkfild, multi instrumentalista.

Sarajevska kultura davanja nadimka podrazumijeva referiranje na osobinu ili izgled kako bi nas se ponizilo što je moguće više i stavilo na mjesto ili aludiranje na neki neugodan događaj koji vjerovatno želimo ostaviti iza sebe. Neko bi pomislio da se kakva zloba krije iza ovoga, ali upravo je suprotno – isticanjem nečega što može biti neugodnost, ruši se zid stida i nosilac nadimka se suočava sa svojim demonom prihvatajući ga kao normalnost, nešto zbog čega nema potrebe za sramom, da bi na kraju nosio nadimak, kakav god bio, sa ponosom. Tako se lako ustali i prihvati npr. Ćoro, Ćelo, Brko, Glava, Škembo, Švabo, Kruško i sl. Tako nekad nadimak postane mitologem, iza sebe nosi neku epsku priču, herojsku, komičnu ili tragičnu.

Davanje i prihvatanje nadimka je vrsta inicijacije u raji. Dobiješ novo ime, koje te opisuje vjerovatno kako ne bi želio ili ističe nešto što bi ti radije ostavio prikrivenim, i pristajući na nadimak žrtvuješ svoj ego u čast raje, za kolektiv. Nekad se doduše nadimci daju iza leđa, pa smo vjerovatno svi imali pokoji, a da to nismo ni znali. Neke ljude godinama poznajemo po nadimku, a da ne znamo njihovo pravo ime.

Nadimak koji je najduže ostao sa mnom je Bašeskija. Priča ide ovako: Godina je gospodnja 1994, mi u opsadi imamo telefon u stanu, jer je stari u gradskoj upravi, 663-936. Jedan dan ja sâm u kući, telefon zvoni, neko traži starog. Rekoh nema ga, mogu ostaviti poruku, kaže ovaj – reci mu samo da ga je zvao Šefkija. Ja potvrdim. Nakon sat-dva krenem vani, na pragu se sjetim da ostavim poruku, te uzeh olovku i papir. Nekad moja memorija nalikuje ribljoj, te se resetujem nakon nekoliko minuta, a tako je i tada bilo. Napisah nabrzinu: Babo, zvao te Bašeskija, rekao da mu se javiš, i krenuh bezbrižno vani. Moj brat je kasnije vidio poruku na stolu i ispričao u raji moj lapsus. Već sljedeći dan svi su me zvali Baša, a da ja i nisam znao zašto.

Ispočetka mi se nije sviđao nadimak, bio je dug, nezgrapan i podsjećao me na moju lošu kratkoročnu memoriju, na moju “grešku” i nisam ništa znao o Bašeskiji, Mula Mustafi, piscu. Trpio sam i kiselo se smijao kad god bih ga čuo, ali moram priznati da je bilo nečeg prigodnog u njemu, što mi je pristajalo, aludiralo je na moju usporenost, povremenu starmalost, bolikurac koji mi je svojstven od malena. Tako da sam ga i prihvatio.

Nakon deset godina, kada sam objavljivao svoj prvi album za Gramofon 2004, izdanje je bilo spremno, omot, mastering, medijske najave… sve osim naziva, odgovora na pitanje pod kojim imenom ću izdati album. Sve varijante smo probali: DJ ovaj, DJ onaj, JD ovaj, JD onaj, skraćenice, inicijali, lažna imena, bendovska imena… ništa nije funkcionisalo. Da bi na kraju Lutvo predložio Bašeskija, što su Gramofonlije oduševljeno prihvatili internacionalizujući naziv pretvorbom š u sh. Nemajući puno izbora pred sobom, pristao sam, gutajući knedlu. Pseudonim nosim i danas, na sceni i na ulici, ponosno. Znali su me pitati da li sviram u Bašeskijama, a mog kolegu Leonarda (aka Edward EQ) također zovu i potpisuju kao Basheskia. Dodatnu simboličnu ljepotu ovog imena saznao sam opet godinama nakon prvog izdanja, kada sam se sjetio da pogledam u rječnik stranih riječi i pronađem značenje za bašeskija – turcizam za istrošeni janjičar, ratni veteran.


P.S.

Lažni Skvoter sam si priskrbio činjenicom da posjedujem automobil, ali ne i novac za benzin, a Kuduz su me prozvali kada sam naočigled svih popizdio što me cura prevarila. Mog starijeg brata otkad znam za sebe zovu Bure, pa shodno tome ja sam Burence.


P.P.S.

On se zove Enes Zlatar Bure, a jednom su ga mediji potpisali kao Zlatan Burić Bure. Meni je njegov omiljeni nadimak – Plašt, ali to je njegova priča.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?
Zlatar: Talac u Berlinu
Zlatar: Afrika, drugi put
Zlatar: Na rijeci
Zlatar: Zvuk tišine