Pitao me vrli pitac:
Nedime, kako, si, selam, alejkum, jesi, li, gledao, naše, Zmajeve, protiv, Crvenih, đavola, kad, smo, dali, golove, asistencijom, Edina, Džeke, Medunjaninu, za, 1-0, Edina, Višće, i, Darija, Đumića, jesi, li, član, elektronskog, dua, Basheskia?
A ja odgovorih:
Potok tu, ptica tamo, ima nešto što nisam znao. A ono što i jesam, sad me brine, ko sam, šta sam, kuda idem.
Ovaj zapis je nastao nakon susreta sa nepoznatom osobom, koja nije upućena u moju apsolutnu nezainteresovanost za fudbal, koja se može gledati kao poremećaj. Nekad u mojim tridesetim, većina mojih muških vršnjačkih prijatelja se odlučila za kauč ispred televizije na kojoj je utakmica, i vremenom sam prihvatio da svijet uglavnom stane kad se igra fudbal. Probe se pomjeraju, koncerti kasne, iftari se požuruju, druženje postane čekanje, i to je tako. Iskreno volim loptu, sa njom se mogu provesti sati, pogotovo kad si dijete, ali ono što me odmalena odbijalo da učestvujem u utakmicama je nasilništvo, agresivnost u igri. Košarka, koju sam nekad još i igrao, nije puno drugačija, kao ni većina timskih sportova u kojima se sve vrti oko lopte. Zato sam se najviše držao bicikla, rola, skejta i skija, gdje niko oznojen neće nasrnuti na mene.
Istina, pogledam Svjetsko prvenstvo u fudbalu, prema ljepoti čije drame niko ne može ostati ravnodušan. Kao dječak sam skupljao album sa sličicama kao i svi, iako nisam pratio timove i igrače. Bio sam dva puta na fudbalskoj utakmici u životu. Prva je bila osamdesetih na Koševu, koje se ne sjećam, moglo mi je biti osam godina, a druga nekad krajem devedesetih na Grbavici, čini mi se Željo-Sarajevo. Sjećam se da su se desila dva gola, koja nisam vidio, jer sam gledao negdje tamo prema zgradama, ljude po prozorima, bili su mi interesantniji od igrača na terenu. Vjerovatno ovome svemu ide u prilog da ne volim gužvu, gdje god je puno ljudi, hvata me anksioznost, što se valjda isto može smatrati poremećajem, pogotovo ako si muzičar po zanimanju.
Drugo iščašenje koje bih zasad spomenuo se tiče mucanja sa kojim imam problem od osnovne škole, koje sam donekle riješio u adolescenciji. Nikad nije zauvijek otišlo i zna se ponekad javiti, što sam naučio da sakrijem šutnjom ili bizarnim ponašanjem. Jedina situacija kada mi je teško da to prikrijem se dešava u apoteci kada trebam izgovoriti: Kafetin, molim vas. Dakle, bez ikakvih problema izgovaram: kapi za oči, krema za leđa, tabla paracetamola… šta god, osim kafetin, koji me zablokira ali jedini odmah rješava glavobolju. Zašto je to tako, nisam dokučio.
Treći poremećaj je neodlučnost. A možda i nije. Kupovanje u samoposluzi zna biti mora, biram rižu po pet minuta, a hljeb nekad i duže. Crni ili bijeli? sjemenke ili bez? možda samo tost? ili kifla? možda heljdu da uzmem? neću, uzeću kukuruzu… ipak baget, ne treba mi puno… i onda tako ukrug kombinujem moguće menije za taj dan.
Poremećaji nas čine unikatnim, posebnim, što kažu svakavih nas ima. Onih koji ne smiju nagaziti prag, koji se plaše određenog voća (fruktofobija), stepenica, određenih pitanja ili riječi, zmije na fotografiji (ofodiofobija), neko ne može da ne broji slova u riječima (aritmomanija) ili mora da hoda pazeći na linije ispod…
Jedna od interesantnijih knjiga na tu temu, na koju sam naišao, doduše sa kliničkim slučajevima, je Čovjek koji je zamijenio svoju ženu za šešir Olivera Sacksa, koja je bila inspiracija za filmove Awakenings i Rain man, priča o ženi koja je noć pred rutinsku operaciju usnila kako gubi kontrolu nad svojim tijelom, da bi nakon toga ostala potpuno nepokretna u krevetu. Mogla je da vidi svoje tijelo, ali ne da ga pomjera. Izgubila je propriocepciju, šesto čulo koje nam govori gdje je naše tijelo u prostoru, i ostala zakovana za krevet godinama. Morala je ispočetka učiti kako da sjedi, pomjera vilicu, govori, čak i diše, sa misterioznim osjećajem bestjelesnosti koji joj se javio u snu i ostao sa njom. Kasnije je rekla kako je njeno tijelo postalo slijepo i gluho za samo sebe… da nema osjećaja za sebe. To je ekstreman slučaj somatoparafrenije, kada individua odbaci dio ili kompletnu stranu sopstvenog tijela, i nije dosad objašnjena.
Druga priča je o blizancima koji su, iako nepismeni i bez školske naobrazbe baratali sa šestocifrenim brojevima u sekundi, poput kalkulatora, da bi doktor otkrio da to rade i sa dvadesetocifrenim. A kada je ispustio gomilu šibica na pod pred njih, odmah su rekli da ih je 111, odnosno 37 puta 3, što je bilo tačno. Također su trenutačno znali odgovor na pitanje koji je dan u sedmici bilo kojeg zadatog datuma. Pa ipak jedva su komunicirali sa svijetom oko sebe. Ovo se naziva savantizam.
Mozak je beskonačna zagonetka koja nastavlja da zadivljuje naučnike širom razvijenog svijeta, neki poremećaji se doimaju kao supermoći, neki kao noćna mora, ima ih bezazlenih, ali i onih koji onemogućavaju normalno svakodnevno funkcionisanje.
Autizam u muzici
Nedavno smo imali premijeru našeg novog muzičkog projekta Taìno (moram iskoristiti priliku za samopromociju, izvinjavam se), koji je za mene jedno novo putovanje. Naziv benda, koji predstavlja istrijebljenu civilizaciju sa Kariba i u prevodu znači Ljudi dobra, nam je poklonio drug Mehmed Begić. Ono što mi se možda najviše sviđa u njemu, pored dobre muzike koju pravimo, je koncept naše frontmenke (frontwoman što bi ona rekla) Belme Zvizdić, da pjeva svojim izmišljenim jezikom. To se naziva glosolalijom, i karakteristična je za slučajeve blizanaca koji komuniciraju jezikom koji samo oni razumiju. Ja se ne sjećam kad sam zadnji put napisao tekst za muziku, možda prije godinu i više, jer više nemam šta da kažem, tj. kome. Pjevanje na nepostojećem jeziku otvara novu mogućnost, mašta ima sa čim da radi, riječi mogu imati više značenja, pozivaju možda i na emocije koje se ne mogu prepričati, i doživljaj može da postane individualan ili autističan.
Muzika ima tu snagu da stavlja nepoznate riječi u određen kontekst, ako čujemo lijepu pjesmu na islandskom, vjerovatno ćemo je naučiti pjevati prije nego naučimo značenje teksta. Svi smo pjevušili pjesme poput Smoke on the Water, da bismo se kasnije smijali kad smo čitali prevod teksta. Suprotan slučaj bi mogao možda biti Creep od Radioheada koji svi znamo napamet, koji je više semantikom zaveo generacije, pričom o otuđenosti, autizmu.
Lijepo je vidjeti da se donekle nazire kraj demoniziranju ovakvih poremećaja, koji su u prošlostoljetnoj medicini liječeni elektrošokovima, šiljcima u glavi ili etiketom abnormalnog. Vrijeme je da nauka ima slobodu od dogme, kako bi se univerzum zvani um mogao još bolje upoznati i razviti.
Kolektivno nesvjesno
Društveni poremećaji su možda još zagonetniji od individualnih, kolektivne osobine. Karl Gustav Jung govori kako je nesvjesno također dio kolektivnog i da se nasljeđuje u kategorijama, po arhetipovima. Ako uzmemo našu zemlju koja se čini poput Bermudskog trougla društvene egzistencije, gdje je naopakost evidentna, teško se otarasiti pomisli na crnu magiju ili ukletost jednog mjesta, pa opet se mnogi kvarovi pripisuju mentalitetskim iliti društvenim iščašenjima koje svako može dovesti u pitanje, poput lijenosti, netačnosti, nespretnosti i sl. Nacije imaju svoje stereotipe, Japanci su precizni, Nijemci sistematični, Amerikanci gordi…
Fanatizam ima bezbroj lica, krije se u patriotizmu, religiji, popularnosti, iza zavodljive plemenite ideje ili šarmantne emancipacije, političke namjere, popularne kulture i čega sve još ne. Ulazi u nesvjesno arhetipskim kanalima i okreće kormilo u željenom pravcu. Naivno se može pomisliti da je neko ko gleda pet utakmica dnevno fanatik, dok znamo da polovina ove planete provede u prosjeku osam sati dnevno na socijalnim platformama koje su prisutne tek nekoliko godina.
Vjerujem da će ova pandemija, i sama globalni poremećaj, izvući na vidjelo dosad skrivene osobine, što individua, što kolektiviteta, i da ćemo se susresti sa još više nepoznatog, podzemnim vodama psihologije i društva. Svaki dan se rađaju nove nuspojave socijalnih mreža, psihologija kolektivnog ima pred sobom najveći eksperiment do sada, dijelom otkrijemo nešto novo, inspirativno, dijelom se razočaramo, ali vjerujem da mnogi novi vidici tek treba da se otvore.
p.s.
Poznajem jednog čovjeka koji gaji nelagodu prema neparnim brojevima. Gdje god uoči neki, ako je u prilici, mijenja ga, klima u autu ne smije biti na 23 ili 22,5 kao ni glasnoća na radiju 33 i sl. Nikad ga ne pitah kako devera sa godinama ili datumima.