Krajem devedesetih u Sarajevu prevodilački poslovi su bili učestali zahvaljujući brojnim humanitarnim organizacijama i pojedincima koji su izvještavali o stanju olimpijskog grada nakon najduže opsade u modernoj istoriji. Jedan angažman mi je posebno drag, a izdvaja se svojim intenzitetom i bliskošću, kada sam bio vodič fotografu iz Barcelone imena Pepe Navarro, koji je imao ideju, te neke svježe postratne godine, da napravi knjigu fotografija kao portret Sarajeva kroz slike i priče građana, sličnog koncepta kao nekoliko godina ranije na Kubi, u Havani. Proveo je u našem porušenom gradu tri mjeseca, uglavnom sa mnom, i u tom periodu smo upoznali i intevjuisali barem dvije stotine ljudi, od kojih je 111 (što je bio broj dana koje je Pepe proveo u Sarajevu) ušlo u knjigu. Ljudi su raznih profila, od uličnih prodavača do političara, umjetnika, filmskih radnika, vjerskih vođa, kriminalaca, beskućnika, ljekara, penzionera, zanatlija, sportista, biznismena i koga sve još ne. Moj zadatak je u početku bio da kontaktiram sve ljude koje sam znao u gradu, predstavim projekat i tražim pomoć ili sastanak. Imao sam veliku listu imena i brojeva koja je svakog dana rasla i svakodnevno sam upoznavao nove ljude, interesantnih profila i priča.
Često je tražio od mene da se obratim prolaznicima na ulici koji su mu djelovali zanimljivo, tražeći potret i priču. Ljudi su uglavnom rado pristajali i nerijetko su pričali satima na ulici ili nas pozivali u svoje domove gdje bi nam nekad uz kafu, kolač ili fotografije pokazivali svoje živote. Sjećam se da smo jedan dan sreli čuvenog Nuriju koji je trčao ulicama grada sa limunom u ustima, nerijetko sa trofejem u ruci, nekad u atletskom dresu, nekad u donjem vešu. Nurija je stanovao u zloglasnom sarajevskom dvorištu Koreja, poznatom po opasnim tipovima. Njegov dom je bila jedna drvena šupa, od nekoliko metara, zastrta starim novinama povrh vlažne zemlje koja je izbijala kroz njih. Daščani zidovi su također bili gusto ukrašeni novinskim papirima na kojima se često javljalo ime fudbalskog kluba Željezničar. Po uglovima su bili razni objekti, od trofeja do fotografija, a pričao nam je da je imao ženu i djecu prije nego je odustao od svijeta. Spavao je na zemlji i bio veseo i energičan, rado je govorio, iako nerazumljivo, o tim svojim objektima i u njima sačuvanim uspomenama.
Preko puta Nurije, u istom dvorištu naišli smo na njegovog komšiju, krupnog i grubog čovjeka u šorcu, golog do pasa, izbrazdanog ožiljcima po nogama, rukama i licu, išaranog lošim tetovažama po cijelom nakvasalom tijelu. Upoznali smo se i sa njim, i na početku razgovora nam je rekao da je tek izašao iz zatvora zbog pokušaja ubistva, dodavši uz to kako mu je jedino bilo žao što pokušaj nije uspio. Bio je neotesan od starta i propitivao nas za fotografsku opremu i pare. U jednom trenutku iz njegove prizemne nastambe izašla je djevojka kraće smeđe kose, mlađa od mene (meni je bila možda dvadeset i jedna), koja se predstavila, nakon čega je otišla nazad u kuhinju po njegovoj instrukciji. Dok je ona bila odsutna, počeo je pričati kako se brine o njoj i kako ju je spasio od izbjeglištva. Nakon toga je rekao da možemo ako hoćemo sa njom u spavaću sobu iza, za pet maraka – rastvorio je svoje velike ružne prste i odvratno se nasmijao preko zaraslih brkova, imao je sitne oči nalik na pacova. U tom trenutku je ona izašla sa poslužavnikom i sokovima, i primijetio sam kako je promijenila izraz lica iz nasmijanog u zabrinuto. On je nastavio da priča, iako je ona sada stajala do njega, kako ima iza prostorija – nema doduše zid, ali ima zastor, pa može on paziti dok mi obavimo šta hoćemo. Iz mene je počeo da izbija bijes i vidna ljutnja, ali Pepe je to iskusno primijetio i mudro smirio situaciju. Često sam morao paziti na vlastite emocije u neugodnim trenucima koji su bili nerijetki.
Sjećam se jednog mladog bračnog para, mojih godina, koje smo sreli u srušenim ulicama iznad Vrbanje gdje je u ratu bio front. Tada je ta ulica bila u ruševinama, a njih dvoje su živjeli od toga da u civarama sakupljaju cigle i predmete iz raspadnutih kuća i da ih prodaju na obližnjem buvljaku, gdje su se pored cigli prodavali bezbrojni komadi nečijih bivših života u izloženim knjigama, svijećnjacima, telefonskim aparatima sa brojčanicima koji više ne postoje, komadima namještaja i drugih stvari koje su kao njihovi posljednji svjedoci čekale da iščeznu u neke nove priče kao antikviteti. Njih dvoje su tek započinjali bračno putovanje i bili su jedni od mnogih koji su tako opstajali ostavši bez doma. Ona nas je pred rastanak odvela ustranu i priznala kako je on tuče.
Dnevna rutina nam je bila da odradimo nekoliko zakazanih intervjua, a da ostatak vremena provedemo najčešće lutajući različitim dijelovima grada, od Ilidže do Starog grada, obično od jutra do mraka, tako da je svaki dan bio šaren po pitanju priča i likova. Vodio sam Pepea svaki dan na ručak u Peticu na ćevape. Nakon nekoliko dana se naljutio i rekao: postoji li išta u ovom gradu sem ćevapčića? Zar nema neko drugo jelo? Opravdao sam ovo činjenicom da nema ništa bolje od tih ćevapa, a i činjenica je bila da su u to doba restorani po gradu bili rijetki, pogotovo kvalitetni. Ali pored skučenog kulinarstva kojim je Sarajevo tada raspolagalo, iako važi za gurmana među gradovima, bunio ga je i gradski saobraćaj, tačnije tramvaj – pitao se zašto su stanice tako česte i blizu jedna drugoj kad je grad nevelik.
To ljeto sam kroz oko stranca koji mi je odmah postao prijatelj, upoznao nove dijelove Sarajeva, ali i stare za koje sam naivno mislio da ih dobro poznajem. Imao sam priliku detaljno ispitati i pregledati grad koji se previjao u ranama opsade, pomalo uspavan, nesvjestan da je oluja prošla i još uvijek zbunjen ne znajući kuda da krene. Ljudi su se doimali savršeno normalnim, iako to nisu mogli biti i činilo se da je rat bio tek završena noćna mora kojoj nisu dozvoljavali da izađe na javu. O ratu se pričalo kao o nesretnom događaju, poput utakmice sa neželjenim ishodom ili neuspjeloj predstavi. Bilo pa prošlo. Neki duboki osjećaj tragedije nije ni postojao u ljudima, više su bili okrenuti nadi koja je izbijala iz očekivanja bolje budućnosti, utjehe da je najgore prošlo. Shvatio sam i to da ljudi čine ulice i mahale, i da ih mijenjaju svojim prisustvom ili odsustvom. Tada sam kao nikad prije ili poslije upoznao svoj grad, koji se toliko mijenja, pa opet ostaje u puno toga isti, nekad nažalost, nekad nasreću.
Nakon par mjeseci postao sam emotivno iscrpljen i tražeći duplu platu (koja je bila 400 maraka mjesečno, ako se dobro sjećam), napustio posao. Pepe i ja smo se posvađali, obojica smo bili umorni, ali nakon nekoliko dana me je opet angažovao, pa smo priču zaključili uspješno sa još nekoliko intervjua kao dobri prijatelji.
Knjiga naslova Sarajevo humano: Palabras, retratos e imágenes, objavljena 1999. u Barceloni, koliko znam nije prevedena, ja je nemam, izgubio sam je u selidbi kako to biva, a hronolog je postratnom Sarajevu i u njoj su učestvovala mnoga imena i njihove priče od kojih ću samo neka nasumično nabrojati: Greta Ferušić, Jovan Divjak, Aida Begić, Danilo Krstanović, Abdulah Sidran, Edo Numankadić, Mehmed Zaimović, Faja Šulejić, Mladen i Mia Jeličić, Maja Anzulović, Nebojša Šerić, Kenan i Enes Zlatar, Muhamed i Nihad Kreševljaković, David Kamhi, Bogić Bogićević, Zlatko Dizdarević, Nuno Arnautalić, Nermina Kurspahić, Egvin Girt, Faris Arapović, Sanjin Latifić, Dragutin Kosovac, Zdravko Grebo…
Od zarađenih para sam kupio set bubnjeva, crveni Tama Rock Star, koji će me služiti još barem deset godina i na kome ću snimiti svoju prvu pjesmu.
Pa se sjetih kratkog presjeka radovanja kroz dekade i džepove:
Kraj devedestih: ja ruku u džep, kad ono boba.
Dvijehiljadite: ja ruku u džep, kad ono milja. (lažem, stoja)
Dvijehiljadedesete: ja ruku u džep, kad ono marka.
Dvijehiljadedvadesete: ja ruku u džep, kad ono maska.