Mati je za osmrtnicu izabrala sliku na kojoj je nasmijan. Ona hoda gore-dole po sobi, pa kratko sjedne, pa rasklanja stvari, pita nas jesmo gladni, obriše pokoju suzu, dok ne iznese njegove cipele na balkon i brizne u plač. Pedeset i pet godina sa njim, bio je njen cijeli svijet. Sad ga više nema, i njoj ta informacija na prekide dolazi u svijest, dođe, pa ode. Nekad joj se čini da je još tu.
Ja ne mogu da kontrolišem suze. Ne mogu me nikakve riječi utješiti, svi pokušavaju i niko ne uspijeva. Ostaje ogromna praznina koju ništa ne može popuniti. Sve miriše na njega, puno je njegovih stvari, upijam svaku. Vadimo njegove fotografije kao da se bojimo da ga skroz ne izgubimo, kao da nije zauvijek otišao.
Neki dan sam sanjario da sam završio prvu knjigu i da sam je posvetio dvoma najdivnijih ljudi u mom životu, zahvalan za svu ljubav koju su mi dali, moji roditelji. Zašto se kafa donosi na žalost? Da ne spavamo? Da duže budemo budni i razmišljamo kako smo bespomoćni?
Sjedim u njegovoj sobi i izbjegavam ljude, bude mi teško. Oni pričaju, a ja samo piljim u njegove cipele na balkonu, pogledom tražim njegove stvari. Između svake od ovih rečenica želim napisati još sto o tome kako je bio dobar i koliko sam ga volio. Mislio sam da imamo više vremena.
Pomišljam kako nikad više neću osjetiti radost, a onda me kćer nasmije komentarom kako mi dobro pristaje ženska tanka cigareta. Na stolu stoji papirni odrezak od hitne pomoći sa ravnom linijom. Smrt je konstatovana u 20:42:15. Pogledam u mobitel, brat me zvao u 20:43, razgovor traje 34 sekunde, najteže koje sam doživio.
Kažu: ne možeš biti spreman, nek je samo po redu, božije davanje, nije se patio… i svi su u pravu. Ali meni ništa ne pomaže. Zar ima zdrav način tugovanja? Ko se to može osloboditi žalosti? Hiljadu misli, svaku bih zapisao i zaboravio najrađe.
Zorom, dim kulja iz dimnjaka preko puta, i nema nikakvu simboliku. Prebrzo je ovo prošlo, dragi babo. Ne mogu prestati da plačem. Hoću da se lijepo obučem kad ga budemo spuštali u hladnu zemlju, jer volio mi je pokloniti dobru odjeću. Neko mi je jednom rekao: Što tebe Hamo ne oblači?
Ljudi prolaze kroz kuću od devet do jedanaest uveče, ne znam kako mati. Na trenutke brizne u plač pa se opet vrati prepričavajući šta se i kako se desilo. Sa svakim novim razgovorom primijetim novi detalj. Brzo je otišao, prije nego su brat i ambulanta stigli, nije se patio. Dozivala ga je, ljubila, milovala, oblog mu prinosila, molila ga da je ne ostavlja… ne može ona bez njega.
Šta god dodirnem ukapam suzama, nema mjesta u džepovima i kanti za smeće za nove uplakane maramice. Druga džezva od jutros, tek je šest. Slomim se iznad šporeta, nema više maramicà, ima ubrus. Zato je valjda kafa tu. Čujem da ona spava, dobro je. Nisam znao da imam ovoliko suza. Dobro je da se slomim prije nego ona ustane, da me ne mora tješiti, ona, koja najviše treba utjehu. Njegova fotelja, najudobniji komad namještaja u kući, stoji prazna, niko od nas se ne usuđuje sjesti u nju, kao da čuvamo mjesto za njega. 124, kakav je to broj za hitnu pomoć? Ko se takvog broja u panici može sjetiti?
Kuća je gluha. Nema više njegove muzike, samo satovi što kucaju, u svakoj sobi. Uvijek su me nervirali, a on je bio opsjednut njima. Stalno me podsjećaju na prolaznost. Tetka Nidžara je odmah došla iz Istanbula i ispričala da joj je nedavno rekao kako je prefurao dedu Kenana po godinama. Obojicu sam vidio kako leže beživotni, kao da spavaju. Zaokruženje.
Evo sunca, ona pravi čaj, obučena. Otvaram njegov telefon i nalazim posljednju fotografiju od nekidan, u Neumu, ona ga uslikala. On nasmijan, u pozadini zalazak sunca, kaže bilo im divno, večerali hobotnicu i kamenice. Gledam ostale slike, nije još ni osam, telefon zvoni. Problem, neće biti dovoljno stolica na tevhidu. Ljudi nekad kao da tjeraju ožalošćene da im bude još teže, valjda da brže prođe, da ih zadeveraju. Zar je moguće ne razmišljati?
Ona uči. Ja se pretvaram da pišem, onda jedem, trpam pogaču u usta, odlična je ali ja ne osjećam zadovoljstvo niti glad, samo prazninu u stomaku što mi oduzima snagu. Telefon opet zvoni. Ona uči.
Kuća je puna ljudi, bježim, sklanjam se jer ne mogu da se suočavam s njima. Ne znam kako ona može. Pitam je da li joj godi to što dočekuje tolike ljude, brine se gdje će sjesti, je li im udobno, hoće li šta popiti, pojesti, prepričava po hiljaditi put najteži trenutak svog života. Ona kaže: dužnost mi je. Lakše joj je kad nešto radi, kad ne razmišlja. Lakše joj je kad priča o njemu.
Odlazim svojoj kući, kupam se i oblačim, tražim čisto i uredno, ridam, ne mogu biti sam. Na dženazi stojim kraj njega, da mi je još tih pola sata biti blizu, umotan leži, pokriven mećutijom, pored njega čovjek sjedi i uči. Ne mogu odgovarati na pitanja, izbjegavam koliko mogu.
Spuštam ga s bratom i Hamdijom u jamu, sebično se brinem za svoja leđa. Tišina u dovi, neutješne riječi, sunce i trava koja džiklja iz zemlje koja budi nadu. Hamdija mi govori da ga je volio kao svog babu, nekad i više. Kući, na cipelama zemlja sa dna konačnog zemaljskog prebivališta. Prije sutrašnjeg ispraćanja na fakultetu uspijevam zapisati:
Komemoracija, Građevinski fakultet, 20.3.2023.
Većina ga je znala kao profesora, građevinca, inženjera ili stručnjaka. Oduvijek je u mom životu bilo ljudi koji su mi govorili kako je on jedan od najboljih u svom polju… jedan od najinteligentnijih ljudi koje su sreli… ili kako je mudar i pametan. Ja sam to, prirodno, doživljavao potpuno drugačije od njih, koji su bili zadivljeni. On je bio moj babo.
Neću vam reći kako je dobro znao svoju materiju i kako je dobro i odgovorno radio svoj posao, jer vi to sigurno znate bolje od mene, ali vam mogu reći kakav je bio roditelj.
Uvijek nježan, nikad grub. Ponekad eksplozivan i žustar, nikad bez preciznog usmjerenja. Nikad me nije uvrijedio, niti mi govorio šta da radim, uvijek je bio tu kad sam ga trebao. Volio je rješavati probleme i rješavao ih je mnogima oko sebe. Volio je više od svega pomagati ljudima. I to je radio otkad znam za sebe.
Kad sam bio mali zvao me “lutak” i učio me svemu što posvećen otac uči sina. Bio je težak na matematici, ali je imao suptilan poetski odnos prema logici, i najviše od svega me učio da razmišljam. Da rješavam probleme sistematično i smireno, i da koristim glavu, zdrav razum i prostu logiku. Nekad sam mu satima diktirao brojeve iz beskonačnih tabela, a naš dnevni boravak je često bio zastrt papirima nekog novog projekta, koji mi je pokazivao i objašnjavao čemu koja formula služi, kako koja sila djeluje ili kakav je koji ugao. Obožavao je svoj posao. Volio je svaki novi izazov i sa neumornom umjetničkom strašću je radio svaki projekat.
Ono što je meni izgledalo kao enigmatična lijepo nacrtana mapa od beskonačno mnogo elemenata, njemu je bila vizija kojoj se unaprijed raduje, koja mu se ukazivala između nacrtanih linija. Kad sam jednom dobio lošu ocjenu na ispitu zbog pogrešno napisanog termina, rekao mi je: “Ti kad slovo promašiš, to je samo pravopisna greška. Ja ako fulim broj u proračunu, zgrada se ruši, ljudi stradaju.” Nikad nije nipodaštavao ono što sam radio i uvijek je nalazio način da mi da do znanja da je ponosan. A ja sam sve u životu radio sa željom da on bude ponosan.
Znam da je htio da brat i ja budemo građevinci kao on, ali nikad to nije rekao, uvijek nas je podržavao u onome što smo radili, koliko god uzaludno to bilo. Kad je njegov otac otišao s ovog svijeta, taj dan mi je rekao da žali zbog sukoba s njim jer nije htio zlatarsko porodično nasljeđe, htio je svoj put, koji je i izabrao. Htio je da gradi, rekao mi je. Tada me je obavezao obećanjem da mu kažem šta god da mi leži na duši, i da nikad ne dozvolim da između nas dvojice bude šta nedorečeno.
Tako je i bilo. Uvijek sam mu mogao sve reći i nisam imao tajni, koliko god neugodno bilo. Imao sam apsolutno povjerenje u njega i mogao sam podijeliti s njim sve, znajući da me čeka utjeha, da će on riješiti moj problem, makar ga odagnati. I bio je dobar u tome.
Pažljivo je birao kako će potaknuti moja interesovanja. Muzika mu je bila veoma bitna. Budio je muziku u meni, koju sam kasnije izabrao kao životni put, izgradio je temelje onoga što ću postati. Kuća nam je uvijek bila puna ploča i kaseta, zvučnih sistema, muzika se glasno i konstantno slušala. Puštao bi mi odabrane komade klasične muzike, živopisno i strastveno opisivao zašto je Karajan najveći, prepričavao mi opere, puštao mi talijansku muziku, otkrivao mi bendove, ukazivao na posebne izvedbe i dijelove, učio me da slušam komad muzike od početka do kraja, poštujući njenu nit i poentu. Nalazio je uvijek dublji smisao.
Najviše je volio da putuje. On i mama u autu, to su bili zlatni trenuci njegovog života. Pričao mi je satima o gradovima, ulicama, trgovima, zemljama, običajima, kulturama, otkrivao mi svijet, često smo sjedili nad nekim atlasom ili mapom i proučavali teren. Kad god bih išao negdje, pripremao bi me za put svim mapama i uputstvima kuda ću proći i govorio mi gdje i kako da vozim. Znao mi je preko telefona opisati kako izgleda neka krivina tamo u Italiji, kad sam se našao izgubljen na autoputu. Dan kada sam položio vozački ispit, stavio me u svoj auto da vozim do Olova i nazad, kako bih stekao samopouzdanje. Bio je jedan od onih očeva koji znaju sve.
Mama je jednom, tiskajući se u uskoj kuhinji rekla: “Tolike je zgrade sagradio, mogao je i meni malo veću kuhinju.” Luksuz mu nije bio bitan. Volio je imati dobar auto u kome može putovati s njom. Bio je vrlo uredan i svemu se znalo mjesto. Cijenio je više iskustvo od materijalnog. Učio me duhovnim vrijednostima. Bio je inventivan i napredan. Uzor. I bilo mu je bitno da ostane pošten i korektan prema svakome.
Kada sam mu se nedavno jadao zbog finansijske situacije u svom poslu, rekao mi je: “Para ima koliko ima, mnogi umjetnici su živjeli u siromaštvu”, i okrenuo se da zadrijema, dajući mi do znanja da ako se ne sekira on, nemam ni ja razloga. Bio je to prvi put da je upotrijebio riječ umjetnik za mene i dao joj je novi smisao, bio sam ponosan, uprkos svemu.
Bio je neizmjerno pažljiv otac. Involviran u naše živote kao podrška na koju uvijek možemo računati. Brižan i angažovan suprug, dedo, brat, daidža, amidža, rođak, kolega, prijatelj… I bio je voljen. Kada bih uspio biti makar mali dio roditelja kakav je on bio, bio bih sretan. Boljeg oca ne mogu zamisliti.
I sada, njegovim odlaskom svijet mi se prepolovio. Nema ga da mu prepričavam svoja putovanja, da mu šaljem svoje tekstove, muziku koju otkrivam, da dijelim s njim radost i probleme, da mi bude najbolji prijatelj.
Kao njegov sin našao sam se pred nerješivim problemom, nerješivom jednačinom. A on nije više tu da mi pomogne.
Drago mi je što sam posljednjih godina često dolazio kod njega i mame u posjetu, drago mi je što smo sjedili, gledali dokumentarce, trke formule, biciklizma, što smo razmjenjivali muziku, što smo pričali, što smo provodili vrijeme u tišini… drago mi je za svaku minutu provedenu s njim.
Nedim Zlatar, sin Muhameda
