David Lynch u svojoj knjizi Lov na veliku ribu govori o tome kako ne vjeruje u patnju umjetnika, stereotipno vjerovanje da umjetnik što više pati, bolji je. Tvrdi da stvari stoje suprotno – što umjetnik manje pati, biće kreativniji, više će napraviti, s čim se u potpunosti slažem. Često se patnja kao umjetnički motiv smatra ultimativnim, ali činjenica je da ona ne stvara umjetnost, već emociju iz koje ta umjetnost dolazi, što nije isto. Patiti i stvarati dvije su različite stvari.
Da je patnja dobar izvor umjetnosti naša pozorišta bi bila najproduktivnija. Volim pozorište. Posljednjih godina najviše radim na predstavama i to mi odgovara. Nema klupske halabuke, sviranja u 2 ujutro nakon čega slijedi pakovanje opreme, smucanja po lošim smještajima i onih ostalih, nekad uzbudljivih, ali s godinama sve napornijih nuspojava živih svirki. Proces na predstavi je skoro uvijek edukativan, rad sa glumcima zabavan i inspirativan, ali isto tako intenzivan i dugotrajan. Neki redatelji znaju kakvu muziku žele, dok drugi ostavljaju slobodu muzičarima i glumcima. I jedno i drugo uglavnom bude zanimljivo i rezultati su skoro pa uvijek neočekivani.
Ono što sam primijetio u dosadašnjem radu je da mi je proces sa ne-muzičarima uvijek interesantniji od rada sa muzičkim profesionalcima, jer često ne znaju o čemu pričaju kada govore o muzici i nekad traže od nas nemoguće, što nas dovodi u situaciju da preispitamo svoje granice.
Prije desetak godina smo Leo i ja imali priliku raditi sa Majom Bajević, sarajevskom prvakinjom savremene umjetnosti, našom drugaricom, i ti procesi su bili neponovljivo interesantni. Od pravljenja ritmova od mašinskih semplova, gitarske i elektronske muzike, sobe u kojoj se zvuk vrti zajedno sa slikom, do holivudskih kompozicija.
Jedan od interesantnijih projekata je bio Paroles gdje nam je zadatak bio da komponujemo melodije za stotinu političkih parola, svaku od njih notno zapišemo, snimimo sa dva ženska i dva muška glasa, potom napravimo muzičku podlogu za te glasove koje bi semplovali i svirali sve to uživo u trajanju od tridesetak minuta. Parole, njih stotinu, koje su preuzete iz enciklopedijskih izvora su poredane u loopu, zadnja riječ jedne je prva riječ naredne, npr: Children, kitchen, church. No churches, no chains. Chains we can believe in. Belive, obey, fight. A fight, a victory. Victory will be ours, itd.
Dok smo mi to izvodili u prostoru galerije, pored našeg stola je stajala ringla sa šerpom vode koja kuha i pravi paru, koja služi kao projekciona površina za napisane parole, kretanje publike u prostoru uznemiruje paru i parole se raspršavaju. Ostavljalo je jak utisak na prisutne.
Ovaj koncept nam je pomogao da počnemo izvoditi poeziju Mehmeda Begića uživo, napravili smo novi korak ne znajući kako. Ustvari sad znamo, uz pomoć vizionarâ sa kojima radimo. Majin rad smo izveli četiri puta, u Zurichu i Barceloni, Vigu i Gijónu u Španiji, od toga nekoliko puta u sklopu kolektivne izložbe na kojoj je bilo još devet značajnih umjetnika konceptualne orijentacije. Neke od njih smo i upoznali. Škotskog profesora, sedamdesetogodišnjaka, čiji performans je bio da u prostoriji gdje su izložene preparirane životinje i ptice, stare cipele i artefakti, stoji u crnom plaštu poput čarobnjaka i drži jednu granu drveta veliku preko dva metra svezanu za glavu. Stajao je tako s tom granom na glavi u galeriji satima u ulozi drveta.
Drugom je bila namjera da obori svjetski rekord u najdužem solu na električnoj gitari, svirao je oko 30 sati u komori kraj zidne digitalne štoperice, gdje su se za jednim stolom smjenjivali ljudi koji ga nadgledaju. Oborio je rekord.
A u Zurichu smo nastupali sa nevjerovatnim Huutajat Choir, finskim muškim takozvanim vrištećim horom, koji je tada, sa njih dvadesetak, urlao neke od svjetskih himni u svom aranžmanu. Svega smo se nagledali, što ne bismo imali priliku da smo aktivni samo na bendovskoj sceni. I to su najinteresantniji nastupi, mnogo interesantniji od klasičnih klupskih ili festivalskih svirki gdje se bendovi smjenjuju ko na traci.
Sa Mešinom poezijom smo nastupili jednom u kapeli pred dvadesetak ljudi, zahvaljujući prijateljima iz Orebića. Publika je oduševljeno prilazila nakon nastupa, zahvaljujući se za zvučno-poetski doživljaj koji smo im priredili. U očima im se vidio onaj sjaj koji dijele oni koji prisustvuju nekom posebnom događaju, koji se samo uživo može iskusiti, nimalo spektakularnom, ali intimnom i sasvim neobičnom i inspirativnom da im popravi veče. Da se makar malo iznenade i odu negdje drugo.
Teško da bismo imali priliku komponovati i izvoditi svoju muziku u regionalnim pozorištima od Prištine do Maribora, nastupati u muzejima i kapelama, ili čuti neke od ovih interesantnih priča da smo bend u klasičnom smislu te riječi. Godišnje napravimo stotinjak muzičkih komada, od kojih se mnogi ne iskoriste. Za neke predstave uradimo po dvadeset, a iskoristi se pet, i često se vratimo nekim neiskorištenim, koji onda završe negdje sasvim drugo. Naprimjer: Aleš Kurt kaže Hoću ovdje muziku ko Cave. Spominje Nicka Cavea pet dana, ja donosim jednu numeru, drugu, pa treću koje liče na Cavea, da bi on došao šesti dan i rekao Čuj mene Cave… Đoni! Mislio sam na Štulića!
I tako…
Posljednje dvije godine radim na projektu pozorišno-koncertnog performansa Common Stories (ili Shared stories, radni naziv), koji se bavi iskustvima Ruande, afričke zemlje koja je u doba rata u BiH devedesetih, doživjela genocid stravičnih razmjera. Naučio sam (i učim) svašta ne samo o Ruandi, već i o Majci Africi i njenoj nesretnoj turbulentnoj historiji prošlog stoljeća, koja je koliko interesantna tako i konfuzna i tragična. Nažalost, Afrika nije ni danas pošteđena silovanja koje joj priređuju bivše kolonijalne sile. Kongo naprimjer, susjed Ruande, zemlja koja je skoro stotinu puta veća, otprilike veličine Zapadne Evrope, je već decenijama žrtva korporacija koje su u lovu na ogromno bogatstvo prirodnih resursa Konga.
Tamo postoje brojne vojne formacije koje djeluju po narudžbi tih korporacija. Jednoj naftnoj kompaniji nije problem platiti neku od tih vojski da napadne sela gdje se nalaze resursi, i pobije ili rastjera ljude kako bi počeli kopati u potrazi za naftom ili čim već, čak i u zaštićenim nacionalnim parkovima. Zahvaljujući sistematskom tlačenju afričkih zajednica od strane kolonizatora, infrastruktura ili ne postoji ili je način života nametnut, pa su mnoga područja plodno tlo za stvaranje ovakvih paravojnih struktura. Naravno sve su opremljene oružjem i vojnim treningom svojih uzurpatora.
Tako su kroz istoriju nastajale figure kakav je Idi Amin, ugandski diktator koji je jeo svoje protivnike ili hranio krokodile svojim neistomišljenicima. Ili Charles Taylor, bivši predsjednik Liberije, kome je izborni slogan bio: He killed my ma, he killed my pa, but I will vote for him. Mobutu Sese Seko, koji je vladao Kongom 32 godine kada je bilo ilegalno nositi evropski skrojeno odijelo. Ili manijak Joseph Kony poznat po kidnapovanju djece donekle opisan u filmu Beasts of no nation.
U afričkim ratovima od 60-ih naovamo, ubijeno je preko 6,5 miliona ljudi, ne uključujući doba kolonizacije. Krvava je istorija ovog kontinenta i prekompleksna za jedan ovakav tekst. I što je najgore, i dan-danas njihova patnja ne prestaje, novi ratovi započinju svako malo.
Naša predstava je zajednički narativ umjetnika iz Ruande, BiH, Njemačke i Švicarske. Nismo prvi iz BiH koji pričaju o Ruandi i sudbini naroda koji je sa stanovništvom BiH dijelio imena onih koji su odlučivali o njihovim sudbinama – svjetskim političarima i UN-ovim glavama koje su gledale genocid u Ruandi i BiH i nisu ništa poduzele. Ali smo prvi bh. umjetnici koji prave jednu pozorišnu predstavu zajedno sa glumcima, piscima, muzičarima i plesačima, divnim ljudima iz Ruande, koje smo upoznali samo preko ekrana zahvaljujući trenutnoj epidemiji.
Ono što me najviše privlači u Lynchovim beskonačno zagonetnim filmovima je što mnoge stvari ostanu nedorečene, prazan papir na kome gledalac ispisuje svoje ideje, doživljaje i snove ili neke scene doživljava svaki put drugačije. Mogućnost transformacije već formiranog djela. Tako je nekako i sa pozorišnom predstavom, a može biti i koncertnom – nijedna izvedba nije ista i svaka publika različito reaguje. Predstava živi, rodi se, odraste i ostari, a onda nestane. A filmovi ostaju zauvijek. Zbog toga pozorište može biti nezamjenjivo, spoznaja da doživljavaš neponovljiv trenutak, zajedno sa svima koji je igraju za tebe.
Naša pozorišta su na umoru, jedino što ih održava u životu su talenti i volja onih koji rade u njima. Patnja koju proživljavaju zbog nemogućnosti rada ne pomaže. Nisu zbog nje kreativniji i ne prave bolje predstave, samo se muče i gube volju.
Nijedan film ne može zamijeniti dobru predstavu. Niti treba. Neke koje sam gledao ću pamtiti čitav život i razmišljati o onome što sam vidio i čuo. Mnoge na kojima sam radio i koje su već prošlost ću oživljavati kroz sve ono naučeno u procesima, ponijeću iskustva sa sobom.
Naša predstava bi u najboljem slučaju mogla biti gotova krajem 2022. ili 2023. godine, nadam se da se vidimo tada u malo zdravijem svijetu, na nekoj sceni.
disclaimer: ispričavam se na rodnim imenicama umjetnik/ica, glumac/ica, redatelj/ica… mrsko mi je dodavati svaki put dupli sufiks, ne izgleda lijepo tekst, štaš kad nam je jezik takav kakav je