Međuvođe, kod Kozarske Dubice

Zlatar: Život klasika i smrt spomenika

Bježao, ne bježao, vijesti me sustignu. Nema dana kad ne pomislim najbolje je biti zaključan i isključen iz svijeta i bilo kakvih novosti, jer sve rjeđe su uveseljavajuće. Mnoge se ponavljaju, odlazak prijatelja ili poznanika, bolest… sve me više podsjećaju na ratne dane, kada je vijest o smrti bila svakodnevnica.

Bitka sa bolešću nije jedina, ako se osvrnem oko sebe, bezbroj ih je, od zabrane nošnje muslimanki, državnih udara, do takozvane kulture otkazivanja, sve su naznake globalnog fašističkog ustrojstva, ne mogu da ne pomislim na klasike Fahrenheit 451 Raya Bradburyja ili 1984. Georgea Orwella.

Jedan od mojih omiljenih klasika je Lolita, Vladimira Nabokova, knjiga koja je kontroverzna od 1955. godine kada je prvi put objavljena. Moram priznati da u tom romanu nikad nisam vidio nešto seksualno, za mene je jedan od najljepše napisanih, stilski fascinantan, ponajviše jer zadire duboko u ljudsku prirodu, što je valjda odlika velikog umjetničkog djela. Tako je nekako i sa Smrt u Veneciji, Thomasa Manna, i obje knjige su doživjele filmske adaptacije polovinom prošlog stoljeća, u vrijeme kada je svijet, iako se ne čini tako, bio slobodniji nego danas.

Ako nema slobode, nema ni umjetnosti, jednostavno je. Ako ti ne daju da govoriš o nečemu, postavljaš pitanja, ako te osuđuju, otkazuju, upiru prstom, govore smiješ ovo, ne smiješ ono, to je onda represija, nešto što nas drži u šaci već duže vrijeme, bez da smo svjesni toga. Prihvatamo nametnuto pod isprikom korektnosti ili ravnopravnosti, koje nikad dalje nisu bile.

Sjećam se da sam u prvom razredu gimnazije pisao esej o Strancu, Camusa, nisam naišao na razumijevanje nastavnice koja je osudila moj pristrasan stav prema junaku, koji je zločinac od starta. Antijunak je najvjerniji tip lika u književnosti, jer nam daje ono ljudsko, što nam je svima zajedničko, to da smo puni mana i da griješimo. Prihvatiti antijunaka, znači prihvatiti ljudsko u sebi, ono nesavršeno. Najveći junaci su puni grešaka, zahvaljujući njima stvara se podloga za dramski sukob, bez njih nema ni priče.

Opisati nekoga, ili sebe, u potpunosti je nemoguće. Ono što smo i šta postajemo iz dana u dan je nesagledivo i nepredvidivo. Jedan od načina gledanja na neko književno djelo poput Fausta, je da se posmatra kao jedan organizam, a likove kao segmente tog organizma, različite osobine jedne kompleksne ličnosti i njihove međusobne odnose.

Svesti Lolitu na priču o pedofilu, ili Stranca na ubistvo iz nehata, bi bilo kao čitati note Mozartovog Requiema bez slušanja, što se upravo dešava u današnjoj kulturi, sterilizacija. Otkazuju se mnogi pisci, redatelji, glumci, muzičari, na sedmičnoj osnovi, i to se slavi kao moralna pobjeda.

Činjenica da jedna privatna softverska platforma, da ne kažem socijalna mreža (taj termin je nažalost opšte prihvaćen), može stati znate već kome u kraj, ako narod i vlada ne mogu, je više zastrašujuća, nego ohrabrujuća.

Rušenje spomenika je također popularni aktivizam našeg vremena. Prije deset godina sam radio na projektu opisivanja sudbine socijalističkih spomenika iz doba Jugoslavije, i obišao sam mnoge u BiH, neke u Hrvatskoj. Išao sam u gradove i sela za koja ne bih vjerovatno drugačije ni čuo, vidio postratnu pustoš, neka mjesta nemaju struju ni dan danas, ali imaju spomenike borbi protiv fašizma. Neki od njih su uništeni, minirani, izbušeni mecima, neki su razmontirani, ili izmješteni na obližnju deponiju. Negdje je položeno svježe cvijeće, ali većina njih zaboravljeno stoji, kao dio zaraslog krajolika na koji niko više ne obraća pažnju.

U Sanskom Mostu, memorijal palim borcima Šušnjari je proglašen nacionalnim spomenikom 2003. godine. Objekat koji se tamo nalazi napravljen je od lima, a na jednoj strani su razvaljena vrata i otvaraju unutrašnjost koja je klaustrofobični prostor od nekoliko kvadratnih metara. Za vrijeme posjete 2011. unutra sam zatekao pokrivač i jastuk, kao i ostatke vršenja nužde, što implicira da je spomenik služio nekome kao prostor za stanovanje. Nenadane su sudbine ovih spomenika, kao što je i neizvjesna budućnost onih koji se tek grade.

Svaki od njih ima svoju priču, imena ili događaje kojima su posvećeni (bitke, pogubljenja, istorijski sastanci), uklesane datume – veličanje bratstva i jedinstva u borbi protiv fašizma. Ironično je njihovo postojanje sada, i slikovita je njihova sudbina. Neke lokacije su potpuno nevjerovatne, jedva dostupne, a odnos lokalnog stanovništva prema njima je često nehajan.  Sarajevo nije izuzetak, nekadašnji spomenik kineskom nacionalnom heroju Valteru, nedaleko od novog šoping centra Sarajevo City Center, koji bi turisti platili da vide, je asfaltiran, malo se nazire mermerna strijela koja je nekad opisivala tačku u kojoj je Valter pogođen, putanju teturanja i konačan pad, sa spomen pločom. A čuvene Principove stope sa Latinske ćuprije su navodno završile u rijeci.

Da će se današnji spomenici nekada srušiti, u to sam siguran, rukom ili zemljotresom, jer sam vidio sudbinu njihovih prethodnika, uprkos činjenici da je njihov glorifikovani značaj utkan brojnim ovdašnjim generacijama prošlog vijeka u naslijeđe. I nažalost, pored rušenja starih, oko sebe gledamo podizanje nekih novih, nekvalitetnijih spomenika, koji nekad možda i nehotice glorifikuju posljednji rat i razdor pomenutog bratstva i jedinstva. Čisto sumnjam da novi spomenici uopšte interesuju mlađe generacije, za koje se i podižu na kraju krajeva. Jedno je sigurno, svaki sa sobom nosi nečiji ponos i nečiji stid, i jedno i drugo nije dobar partner u životu.

Teško da bismo imali Lolitu, Stranca ili Proces, brojna velika djela kojima ne trebaju kamena obilježja, da se njihovi autori nisu usudili dovesti u pitanje pravila i standarde, da su bili poslušni jarmu društvenih konvencija. Zabranjivati knjige, filmove, muziku, odjeću, može samo učiniti svijet turobnijim, nikako ispravnijim, kao što je slučaj i sa rušenjem spomenika.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje

Plath: Jutarnja pesma
Kirin: Brod na Kupi
Zlatar: Mentalno zdravlje
Hasanović: Oglasio se mobitel