Među muzičarima koji su pratili čitanje stihova Vincenza Mure u Atelier di Poesia POPolare, 24. oktobra u Sassariju, izdvajao se jedan s neobičnim gudačkim instrumentom. Predstavljen je pod imenom Gil Dettori, a nekoliko improvizacija koje je izveo izazvalo je nepodijeljeno divljenje prisutnih. Njegov instrument je, rekao bih, za sve prisutne bio posve nenavadan, i zvukom a još više oblikom.
Čim sam ga vidio, a to je bilo prvi put da ga gledam, dakako i da ga slušam, pomislio sam kako bi ga se, zbog oblika i izgleda moglo zvati osiromašeni kontrabas. Ako nekome takav pridjev zvuči možda neprimjereno, možda i uvredljivo, mogao bi biti zamijenjen imenom mršavi kontrabas. “Mršavost” se odnosi samo na oblik, na zvuk se ne može odnositi. Prvo pada u oko nedostatak trbuha i postojanje dvaju drvenih krila pri vrhu.
Žica ovo sviralo ima četiri, a zvuk mu je dakako više kontrabasov nego violončelov, no je i drukčiji od kontrabasa, dublji. Na kraju večeri, prišao sam neobičnom kontrabasisti i zamolio ga da mi ispriča kako se našao sa ovim sviralom. Ljubazno je pristao da mi kaže šta me zanima i pozvao me da sutradan popodne dođem u njegovu kuću, gdje će mi kazati i pokazati kakvo je to njegovo sviralo.
Došao je po mene u centar Sassarija, te me odvezao do svoje kuće u naselju lijepa imena Luna e Sole. Najprije je rekao da je Gil njegovo umjetničko ime, a građansko mu je Gianluigi Dettori. Gil je pamtljivije i pod njime je poznat u muzičkim krugovima. Rođen je u Njemačkoj, a otac mu je porijeklom iz gradića Pattada, iz kojega je i Vincenzo Mura, otac Gilov i Mura su prijatelji od djetinjstva.
Kao mladić Gil je svirao električnu bas gitaru, malo i akustičnu gitaru. Svirajući električnu gitaru pravio je koncerte na trgovima, pa kad se toga nasitio, otišao je u Bolonju na čuvenu akademiju DAMS. Poslije je otišao u Veronu i u Mantovu gdje će studirati kontrabas na konzervatoriju, contrabasso classico. Odande je krenuo u Milano gdje je studirao kontrabas kod čuvenog Giuseppea Pina Etorrea, koji je u milanskoj Skali bio prvi kontrabas.
Uslijedile su brojne izvedbe klasične muzike, poput onih u Teatro Olimpico u Vicenzi, gdje je kao član mladih simfoničara Italije nastupao s violinistom Leonom Spielerom iz Berlinske filharmonije i raznim solistima milanskog Teatra alla Scala, kao što su Enrico Dindo i Francesco Manara: čista klasična muzika. Ali je istovremeno bio stalno vezan za rock, funky i za jazz.
Onda je otišao u London, gdje je, uz ostalo, svirao i kao solista, i gdje će upoznati ruske muzičare sa moskovskog konzervatorija. U Londonu je sa grupom Ish nastupao u čuvenom Ronnie Scott’s Jazz Clubu. S tom grupom je svirao električnu bas gitaru pred više desetina hiljada prisutnih, na velikim prostorima u Londonu. Ali nije zanemarivao akustiku: svirao je na akustičnom kontrabasu.
Pop muzikom se bavio posvećeno i predano, i nadao se da će kao nagradu za to dobiti ugovor. Kad se to, nakon pune godine takvih sviranja i koncerata, nije ostvarilo, prešao je u Francusku, gdje će ostati deset godina. Počeo je u Aix-en Provence, pa u Marseju, Nici, Parizu pa Lionu, svirajući kontrabas klasični i bas gitaru jazz, funky.
U Marseju je upoznao dudukistu Lévona Minassiana, kad je ovaj imao pedesetak godina i već je imao status prvog dudukiste na svijetu, i kad je pratio Charlesa Aznavoura i Petera Gabriela. U Marseju je Gil svirao još i u grupi za improvizaciju Libera X, sa gitaristima iz Francuske i sa Korsike, drugi bas iz Tunisa, bubnjar iz Australije, saksofonista iz Jermenije i pjevačica iz Turske. Svirali bi šta bi im palo na pamet, silu koncerata su imali po južnoj Francuskoj. Nakon tri godine boravka u Lionu, posljednjeg grada u Francuskoj, vratio se na Sardiniju, jer je tu, kaže, njegova saudade.
Dok je još bio u Francuskoj nabavio je jednu žicu njemačke proizvodnje, čuvene marke Pirastro koja daje viši ton od one koja je bila na kontrabasu na kojem sad svira. Tako će, kad za to dođe vrijeme, kad bude nabavio taj elekrični kontrabas, tu žicu postaviti na mjesto one stare, a one tri premjestiti tako da dobije ono na čemu sada svira, da kontrabas pretvori u baritonski kontrabas, koji on zove baribas.
Gil je baribas i glasom, pjevao je u operi u Teatro lirico di Cagliari, nakon što je solo pjevanje studirao u Sassariju. U Cagliariju je dvije godine pjevao s velikim majstorima, kaže da mu je glas basbariton, možda zato što mu je porijeklo pola furlansko, po majci, a ona u svom porijeklu možda ima nešto slavensko. Dakle, u jednom času, za boravka u Francuskoj, tragajući da nabavi električni kontrabas, saznao je da ono što ga zanima gradi neki liutaio, graditelj violina porijeklom negdje iz Njemačke, a živi u Italiji, u pokrajini Abruzzo, po imenu Felix Habel. On je izrađivao violine, violončela neobične po obliku, u vidu ribe i slično.
Krenuo je od violončela i viole, pa je počeo graditi i druge instrumente, među njima i neobični električni kontrabas koji izaziva čuđenje oblikom, a divljenje zvukom. Jedan primjerak rijetkog svirala posjeduje Ares Tavolazzi, Gil misli da bi taj mogao biti prvi, ali nije siguran. U svakom slučaju, na Gilovu kontrabasu stoji da je izrađen pod brojem dva, godine 2004. Te godine je graditelj violina Felix Habel i počeo sa izradom neobičnih kontrabasa na struju.
Moglo je biti godine 2005. kad je Gil odlučio da kupi takav nekakav kontrabas. On je tada u Lionu, i preko interneta je našao Felixa Habela, nakon što je, isto preko interneta, vidio kakav je električni kontrabas on napravio. Kad je telefonirao Habelu, ovaj mu je rekao da ne mora putovati daleko da bi vidio jedan primjerak kontrabasa koji ga zanima. Budući da je porijeklom sa Sardinije može u mjestu Sorso kod toga i toga kupca vidjeti kako proizvod izgleda i isprobati ga.
Sorso je gradić desetak kilometara sjeverno od Sassarija. I Gil je otišao tome vlasniku kontrabasa, i vlasnik mu je kazao da bi ga htio prodati. On sam nije bio muzičar, instrument je kupio, jer mu se svidio izgledom, htio je da neobičnost ima u kući. Gil je zagudio na njemu, osmotrio ga, ali ga nije kupio. Nakon nekoliko godina sjetio se instrumenta i vlasnika iz gradića Sorso, pa je čovjeku telefonirao po drugi put u životu, i pitao ga, je li mu sviralo, možda (možda!) još u kući.
Ovaj mu je odgovorio da instrument još stoji prislonjen uza zid onako kako ga je Gil ostavio i da ga niko drugi otada nije ni pipnuo. Gil je oduvijek želio da ima instrumente koji daju različite tonove od uobičajenih, ali je svojim željama dopuštao da sazriju, pa ih onda ostvarivao. Opet je otišao u Sorso, našao kontrabas na mjestu na kojem ga je ostavio, isprobao ga je, bio je naštiman kao na dan kad je to sam učinio, a otada je bilo prošlo možda i deset godina. To je bio pouzdan znak da je dobro izrađen.
Kupio ga je, i priredio ga tako što mu je, da ponovimo, strune premjestio i dodao onu koja daje viši ton od one koja je davala niži. Tako je načinio spomenuti baritonski električni kontrabas, baribas elettrico. Izrađen je tako da ga se može svirati i sjedeći, što Gil drži za veliku prednost. Gil mi je pokazao i električnu ultrabas gitaru sa rupom u rezonatoru, za nju je strune naručio iz Venecije, naštimao ih je koji dan prije našeg susreta.
Gilov sadašnji instrument je kruna njegove davnašnje ljubavi prema kontrabasu. No raniji kontrabas, onaj akustični, bio je mnogo zahtjevniji. Na putovanjima brodom često bi spavao uz njega na brodskom mostu, u avion bi ga nekada predavao u onu predanu prtljagu, u trbuhu aviona, ispod putnika, nakon što bi ga vlasnik stavio u čvrstu kutiju. Često bi on sam instrument smještao na zgodno mjesto u avionskoj utrobi. Nakon 11. septembra 2001. sve se promijenilo nagore, i za kontrabase.
Gil je ipak imao sreće, no drugima se znalo desiti da kofer sa instrumentom pukne pod težinom drugih kofera. Neprilike čine da se nađe rješenje, tako je i Gil naručio od kovača da mu izradi nešto kao kolica na sklapanje, koja će nakon što na njima doveze kontrabas, na sviranjima sklopiti tako da mu služi za sjedenje. To sokoćalo, kaže, možda nije bilo lijepo za vidjeti, ali je odlično služilo u dvije svrhe, kao prevozno sredstvo i kao stolica. Jer kontrabasisti se za putovanje moraju dovijati na razne načine.
Tako je Gila jednom čak i veliki oboista i dirigent Pietro Borgonovo, nakon nekog zajedničkog koncerta, vidjevši ga kako se snalazi s kontrabasom, pola u šali upitao: “A zašto nisi studirao flautu?” To je pitanje njemu postalo više obično nego neobično. To su mu čak znali govoriti i Japanci kad bi ga vidjeli koliko se muči sa svojim baribasom.
Jednom, bilo je to u Veneciji na željezničkoj stanici, japanski turisti su ga željeli fotografirati sa kontrabasom, pa dok je on namještao i sebe i instrument, upitali su ga isto što i drugi, samo na engleskom. I ta nepodesivost starog dobrog kontrabasa doprinijela je Gilovoj odluci da nabavi ovaj električni. Za njega je dao da se izradi posebna kutija od tvrde, no lake plastike, koju nisam vidio, jer mu u danu kad sam bio kod njega nije bila u kući.
U svojoj kući mi je Gil i zasvirao na svom neobičnom instrumentu, najprije akustično, pa onda na struju. I nahvalio je Felixa Habela za vještinu i za inovatorstvo u pravljenju male rezonantne kutije čiji zvuk ne zaostaje za onim iz velike. Gilova svirka samo za mene počinila je u meni stvari za koje bi mi trebalo jato riječi da ih podesno opišem. To je bio dar za koji, da nisam došao na Sardiniju, ne bih vjerovatno nikada znao da postoji.