„Vicençe, poranite sutra. Bavit ćemo se vrlo lijepim stvarima“, rekao je Antoni Gaudí svome saradniku Vicençu Villarubiasu kasno poslijepodne 7. juna 1926. godine. U tim danima slavni katalonski arhitekt radio je na dizajniranju svjetiljki za kriptu svog najznačajnijeg arhitektonskog djela, bazilike Sagrada Família. Kao i svakoga drugog dana, ovaj revnosni katolik predvečer bi napuštao gradilište, u čijem je krugu posljednjih mjeseci čak i živio, kako bi prisustvovao večernjoj misi u crkvi Sant Felip Neri u Gotičkoj četvrti Barcelone. No, na tu misu Gaudí nikada neće stići: na raskršću avenije Gran Via de les Corts Catalanes i Ulice Bailén udarit će ga tramvaj.
Najčešće prepričavana anegdota o ovoj nesreći kaže da prolaznici i taksisti isprva nisu prepoznali poznatog neimara te da su ga, zbog skromne i pohabane odjeće, smatrali prosjakom koji nije u stanju platiti prijevoz do bolnice pa su mu zato odbijali pomoći. Skromnost je očigledno bila vrlina ovog genija koji danas važi za možda najpoznatijeg arhitekta svijeta. „Ići prljav ili u loše skrojenom odijelu, to neću. A hoću li izgledati siromašno, nije mi važno“, navodi José Manuel Almuzara Pérez u djelu „Gaudí, arhitekt duše“, nastojeći čitateljima približiti arhitekta iz jedne intimnije perspektive.
Konačno prevezen u staru bolnicu Svetoga križa (Santa Creu) u četvrti El Raval, Gaudí će od posljedica nesreće umrijeti tri dana kasnije, 10. juna 1926. godine. Ova bolnica važila je za utočište siromašnih; tamo su se liječili oni koji nisu imali nikoga ili nisu imali kamo otići. Slavni arhitekt upravo je tu želio umrijeti, kao još jedan običan čovjek – tako je jednom rekao svom prijatelju, skulptoru Llorençu Matamali. I u smrti je ostao skroman: „Želim običnu sahranu, bez pompe i bilo kakvih počasti“, stoji u njegovom testamentu.
Sahranjen je u crkvi kojoj je posvetio svoj život i koja ove sedmice ugošćuje papu Lava XIV. Na stotu godišnjicu Gaudíjeve smrti Sveti Otac služit će misu zadušnicu u najpoznatijoj barselonskoj crkvi i jednoj od najpoznatijih crkava svijeta. Tom prilikom blagoslovit će najviši toranj bazilike Sagrada Família, Kristov toranj, visok 172,5 metra, koji ovu crkvu čini trenutno najvišom na svijetu. Stogodišnjica Gaudíjeve smrti bila je i povod da Barcelona bude proglašena ovogodišnjom Svjetskom prijestonicom arhitekture.
Bazilika Svete porodice u barselonskoj četvrti Eixample danas je jedna od najposjećenijih znamenitosti svijeta, a upravo je Antoni Gaudí svojom jedinstvenom arhitekturom Barcelonu uvrstio među najpopularnije turističke destinacije planete. Njegova genijalnost ne blijedi ni stotinu godina nakon smrti; arhitektonska rješenja koja je osmislio i danas ostaju bez premca po kreativnosti i originalnosti.
Često se navodi i čuvena izjava direktora Arhitektonske škole u Barceloni Eliesa Rogneta: „Vrijeme će pokazati jesmo li diplomu dali geniju ili luđaku.“ Odgovor se možda najbolje ogleda u činjenici da se od sedamnaest dovršenih zgrada koje je projektovao danas njih sedam nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine.
Fascinacija Gaudíjem ni danas ne jenjava jer, posmatrajući njegova djela, teško je odrediti šta više izaziva divljenje: oble i nepravilne linije inspirirane prirodom, kroz čije je oponašanje tražio povezanost s Bogom („Prava linija je čovjekova, a zaobljena Božija“), izbor materijala ili prostorna rješenja. Gaudí je prije više od stotinu godina bio ono čemu današnji arhitekti i dalje teže. Kada je 1903. prihvatio ponudu bogatog tekstilnog industrijalca Josepa Batllóa da na mjestu klasične građevine na otmjenoj aveniji Passeig de Gràcia stvori objekat koji će plijeniti pažnju, odlučio je ne srušiti postojeću zgradu nego je, u duhu održivosti, transformirati. Inspiraciju je pronašao u svijetu katalonskih legendi: fasada podsjeća na kožu reptila, a krov na zmajev rep – metaforu svetog Jurja, zaštitnika Katalonije, koji ubija aždahu. Za ukrase i mozaike na fasadi koristio je recikliranu keramiku.
I na susjednoj kući Casa Milà – među Barseloncima isprva kontroverzno prozvanoj „La Pedrera“ (kamenolom), jer svojim izgledom podsjeća na kamenu planinu – Gaudí je reciklirao željezo, a genijalnim prostornim rješenjima omogućio prirodno provjetravanje cijele zgrade.
Analizirajući Gaudíjeve projekte, nemoguće je ne primijetiti njegovu potpunu predanost i zaljubljenost u najsitnije detalje – od najmanjih svjetiljki do svakog ukrasa na balkonskim ogradama. Opsjednutost prirodom kao Božijim djelom njegovoj arhitekturi daje duboku humanističku notu, dok je perfekcionizam bio odraz ljubavi prema stvaranju. „Da bi se stvari uradile dobro, potrebna je najprije ljubav, pa tek onda tehnika“, njegove su često citirane riječi.
Obilazeći Gaudíjeva djela, teško je ne osjetiti tu duboku posvećenost harmoniji, prirodnim materijalima i oblicima te estetici koja izvire iz svake zgrade koju je projektovao. Ko želi istinski upoznati ovog arhitektonskog genija, ne bi ga trebao istraživati samo kroz građevine koje su ga proslavile širom svijeta i koje svakodnevno opsjedaju hiljade turista. Tri Gaudíjeve velike posvećenosti – katolička vjera, katalonska domovina i arhitektura – možda se danas najbolje ogledaju u tornju Bellesguard, građevini do koje turisti, zbog udaljenosti od centra grada, najrjeđe dolaze. Podignut na historijski simboličnoj uzvisini iznad Barcelone, na mjestu gdje je posljednji aragonski kralj iz dinastije Barcelone, Martin I, imao svoj dvor, ovaj toranj predstavlja svojevrsnu sintezu Gaudíjevih uvjerenja i stvaralaštva.
A ko želi upoznati njegovo konstrukcijsko umijeće, neka zaviri u nedovršenu crkvu Kolonije Güell nadomak Barcelone, koja je arhitektu poslužila kao svojevrsni laboratorij za životno djelo – baziliku Sagrada Família.
Iako nije mario za vlastitu skromnost, Antoni Gaudí nije bio arhitekt siromašnih ljudi. Njegovi finansijeri i mecene bili su najbogatiji industrijalci tadašnje Katalonije, među kojima se posebno isticao Eusebi Güell. Upravo je za njega Gaudí projektovao neka od svojih najvažnijih djela: park Güell, palaču Güell te već spomenutu, nedovršenu crkvu u Koloniji Güell u mjestu Santa Coloma de Cervelló, petnaestak kilometara od Barcelone.
I Josep Batlló i Pere Milà željeli su svojim zgradama na prestižnom Passeig de Gràcia pokazati bogatstvo i društveni ugled. Iz takvih odnosa nastala je plodonosna simbioza: Gaudí je svojim klijentima pružao arhitektonsku posebnost i ekstravaganciju, dok je od njih zauzvrat dobijao kreativnu slobodu potrebnu za ostvarenje svojih vizija i razvoj genijalnosti koja i danas ostaje neiscrpan izvor inspiracije.
Pri tome ne treba zaboraviti da je Gaudíjevo djelovanje predstavljalo vrhunac jedne izuzetno plodne epohe u historiji Katalonije – vremena katalonske renesanse, doba buđenja jezičke, kulturne i nacionalne svijesti, koje je svoj najsnažniji izraz pronašlo upravo u arhitekturi katalonskog modernizma. Među njenim najistaknutijim predstavnicima bili su i genijalni arhitekti poput Lluísa Domènecha i Montanera te Josepa Puiga i Cadafalcha.
Pritom se nameće pitanje bi li se njihov stvaralački i graditeljski žar uopće mogao tako snažno rasplamsati da nekoliko decenija ranije u Barceloni nije nastao možda i najnapredniji urbanistički plan proširenja jednog grada u historiji graditeljstva. Njegov autor bio je Ildefons Cerdà, otac modernog urbanizma, a upravo je iz tog plana izrastao Eixample, četvrt u kojoj su Gaudí i njegove kolege stvorili neka od najfascinantnijih djela svjetske arhitekture. Cerdàina 150. godišnjica smrti navršava se upravo ovoga augusta. Od njegovih pravilnih avenija i odsječenih uglova do Gaudíjevih organskih formi, Barcelona do danas ostaje trajni podsjetnik da najveća arhitektura nastaje onda kada se genijalnost, vizija i predan rad uzdignu iznad vlastitog vremena i postanu vječna inspiracija.