Bečka pošta
Mjesec septembar donio je Njemačkoj izbore u tri savezne pokrajine: Saksoniji-Anhaltu, Berlinu i Mecklenburg-Zapadnom Pomorju. Sve tri izborne utrke donijele su ozbiljne gubitke za dvije velike njemačke narodne partije, demokršćane (CDU) i socijaldemokrate (SPD), koje su decenijama bile okosnice njemačke poslijeratne demokratije. Stvari se, međutim, na njemačkoj političkoj sceni mijenjaju i te promjene nisu tek kozmetičke: mogle bi ostaviti duboke tragove na budućnost tamošnjeg političkog i demokratskog uređenja.
Njemački glasači sve više okreću leđa demokršćanima i socijaldemokratama, a frustracija političkom situacijom dio biračkog tijela usmjerava prema strankama s desnog i lijevog ruba političkog spektra. To pokazuju uvjerljiva pobjeda krajnje desne AfD u Saksoniji-Anhaltu te pobjeda Die Linke u Berlinu. Koliko je situacija ozbiljna za nekadašnje državotvorne stranke, pokazuje i činjenica da CDU u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju sa samo 4,9 posto glasova nije uspio prijeći izborni prag i prvi put u historiji nije ušao u pokrajinski parlament.
„Katastrofa“, uzviknuo je na to njemački kancelar Friedrich Merz, čije je političko vodstvo posljednjih sedmica pod sve većim pritiskom zbog zastoja u reformama i loših izbornih rezultata njegove stranke.
Uzburkana geopolitička situacija, privreda koja se teško oporavlja pod pritiskom visokih troškova energije i birokratije, sve veći troškovi života te pitanja migracije i integracije među temama su koje snažno zaokupljaju njemačke birače. U Berlinu je pitanje stanovanja bilo jedno od ključnih izbornih tema. Cijene najma posljednjih su godina snažno porasle: između 2015. i 2024. prosječna tražena stanarina porasla je za 85,2 posto.
U situaciji u kojoj cijene rastu, a budućnost djeluje nesigurno, glasači sve češće posežu za političkim opcijama koje obećavaju korjenite promjene. Dok krajnja desnica probleme prije svega povezuje s migracijom i zagovara strožu politiku prema migrantima, ljevica u Berlinu obećava podruštvljavanje više od 200.000 stanova u vlasništvu velikih privatnih stambenih kompanija kako bi se povećao javni utjecaj na tržište stanovanja.
Ti ciljevi mogu zvučati nerealno, ali činjenica je da i krajnja desnica i ljevica u Njemačkoj, ma koliko se njihove politike međusobno razlikovale, uspijevaju mobilizirati dijelove biračkog tijela.
Razlog zbog kojeg mobilizacija ne funkcionira u slučaju CDU-a i SPD-a treba tražiti u nedostatku perspektive i jasnog političkog cilja te – tehničkim jezikom rečeno – u „zamoru materijala“. Etablirane partije više nisu u stanju ponuditi dovoljno jasnu viziju svoje politike u trenutku u kojem je sve više glasača svjesno da je dosadašnji politički model u krizi i da ga je potrebno mijenjati.
A upravo tu promjenu sistema zagovara krajnja desnica – ne samo u Njemačkoj nego i u Austriji. Kakve bi posljedice takvo preuređivanje države ostavilo na liberalnu demokratiju i otvorena društva, pitanje je o kojem se može dugo raspravljati. Desničarske ideje o „remigraciji“, koje u pojedinim slučajevima poprimaju krajnje radikalne oblike, dale su povoda Friedrichu Merzu da ih opiše kao „etničko čišćenje“.
Stvaranju političke atmosfere u kojoj krajnja desnica sve više jača, međutim, doprinose i same demokršćanske stranke – CDU i CSU u Njemačkoj te ÖVP u Austriji. One se na pitanjima migracije i integracije posljednjih godina približavaju dijelu stavova desnice, nastojeći zaustaviti osipanje vlastitog biračkog tijela. No, takva strategija dosad nije donijela očekivane rezultate. U Njemačkoj AfD jača ne samo u pokrajinama bivšeg DDR-a nego sve snažnije prodire i u zapadni dio zemlje.
U Austriji je FPÖ na posljednjim parlamentarnim izborima 2024. bila najjača stranka, a i tokom 2026. zadržala je vodeću poziciju u većini istraživanja javnog mnijenja usprkos vezama dijelova FPÖ-a s ekstremnim Identitetskim pokretom koje su bile predmet brojnih istraživanja i političkih kontroverzi.
Tradicionalne stranke centra nikako da shvate da približavanje stavova desnici, međutim, nije dovoljno da bi se povratilo povjerenje birača. Umjesto toga, takva strategija doprinosi tome da se teme i pozicije krajnje desnice legitimiraju i učine prihvatljivijima u širem političkom prostoru.
Ako se ovome doda i činjenica da demokršćane i socijaldemokrate i u Njemačkoj i u Austriji trenutno vode političari bez državničkih kvaliteta ili s poljuljanim statusom u vlastitoj stranci, onda je jasno zašto se ove političke opcije nalaze pod velikim pritiskom u trenutku u kome desnica i krajnja desnica sve otvorenije govore o promjeni političkog sistema.
U Austriji se taj zahtjev eksplicitno pojavljuje i u retorici lidera FPÖ-a Herberta Kickla. Istovremeno, dio tabloida i društvenih mreža daje takvoj politici mnogo prostora. Istraživanja medijskog prostora pokazuju, naime, snažnu ulogu tabloida u prenošenju stavova desničara. U kombinaciji s vlastitim medijima i društvenim mrežama desničari uspijevaju širiti i učvrstiti popularnost. Koliko je takva sprega jaka, pokazuje i činjenica da se predsjednik FPÖ-a nerado pokazuje na javnom servisu koji su desničari proglasili svojim neprijateljem.
AfD i FPÖ stvorili su među svojim pristalicama gotovo utopijsku viziju povratka na „staru, dobru“ Austriju i Njemačku: s manje migranata, posebno muslimana, snažnijim nacionalnim suverenitetom, slabijom Evropskom unijom i obnovljenim vezama s Rusijom koje bi, prema toj viziji, ponovo omogućile pristup jeftinim energentima i tako doprinijele privrednom oporavku.
Zato je za dio evropske desnice godinama uzor bio režim Viktora Orbána u Mađarskoj. Njegova vladajuća struktura duboko je transformirala mađarske institucije i politički sistem, dok su odnosi Budimpešte s institucijama Evropske unije posljednjih godina obilježeni ozbiljnim sukobima oko pitanja vladavine prava i evropskih sredstava.
Jačanje desničarskih, a u velikim gradovima i ljevičarskih stranaka moglo bi se nastaviti i u narednim izbornim ciklusima. Jedan od razloga za to treba tražiti u slabosti i bezidejnosti stranaka centra koje gube dijelove svojih tradicionalnih biračkih baza i nalaze se u svojevrsnom vrzinom kolu: nisu više dovoljno jake da osvoje dovoljan broj mandata kako bi vladale samostalno, pa vlast sve češće mogu formirati samo kroz koalicije. U koalicijama je, međutim, dogovor o ključnim reformama težak. Rezultat je veća fragmentacija i polarizacija političke scene.
Dobar primjer ovakve polarizacije dolazi iz Štajerske. U Grazu je komunistica Elke Kahr u augustu 2026. ponovo izabrana za gradonačelnicu, nakon što je KPÖ na lokalnim izborima u junu osvojila 35,7 posto glasova. Istovremeno, na pokrajinskom nivou vlada FPÖ: kontrast između političke orijentacije glavnog grada i ostatka pokrajine ne može biti veći. Slična politička polarizacija mogla bi se sada dodatno produbiti i u Berlinu.
Jačanje stranaka s rubova političkog spektra, posebno desnice i ekstremne desnice, ali i antidemokratskih paralelnih struktura među migrantskim grupama izvjesno će dovesti do sve češćih napada na ustavne vrijednosti liberalne demokratije i pravne države. Zaštita demokratskih institucija stoga će biti jedan od najvažnijih zadataka evropskih društava u narednim decenijama.