Bečka pošta
„U auto naspi čorbe, pa u Trst po farmerke“, kaže jedna popularna pjesma sarajevskog benda Zabranjeno pušenje. U jugoslavenskoj popularnoj kulturi italijanski grad Trst zauzimao je posebno mjesto – bio je to za tadašnju socijalističku državu najbliži prozor u zapadni svijet, išlo se tamo najviše u šoping po buticima i pijaci Ponterosso, a kupljena roba – posebno džins – imali su kultni status među Jugoslavenima. Trst se kao raj za kupovanje i prozor u svijet redovno spominje u jugoslavenskim filmovima i serijama, a vezanost bivše države za ovaj grad ima dublje korijene od pukog zadovoljavanja potrošačkih potreba.
Nakon okončanja Prvog svjetskog rata, iz kog je Italija izašla na strani pobjednika, dijelovi današnje zapadne Slovenije, Trst, Istra, Kvarner te jedno vrijeme i Rijeka došli su u sastav Italije. Ovo područje pripadalo je do 1918. Austro-Ugarskoj i činilo je tamo Krunsku zemlju Primorje (Küstenland). Stanovništvo ovih regija bilo je multietnično i sastojalo se od Italijana, Slovenaca, Hrvata, Austrijanaca i drugih. Pri tome su Italijani obično naseljavali gradove, dok su Slaveni bili većina u okolnim selima. Tako je na austrougarskom popisu iz 1910. Trst imao otprilike dvije trećine italijanskog i jednu trećinu slovenskog stanovništva, u malim procentima tu je živjelo i stanovništvo njemačkog i hrvatskog maternjeg jezika. Slično je bilo i u Gorici. Trst je sve od kraja 14. stoljeća bio u sastavu Habsburške Monarhije, kasnije Austro-Ugarske, i bio je najveća i najvažnija luka Bečkog dvora. 1719. grad dobija status slobodne luke i od tada traje njegov privredni uspon – ovdje se naseljavaju bogati trgovci iz Srednje Evrope i s Balkana. Palače u centru grada, koje podsjećaju na one u Beču i Budimpešti, svjedoče o tadašnjem sjaju primorskoga grada.
Nakon Drugog svjetskog rata, situacija se za Trst i okolni region drastično mijenja. Izašavši kao sila pobjednica rata Titova Jugoslavija s Britancima zauzima grad, no iz njega se brzo mora povući. Etničke napetosti između italijanskog i slavenskog stanovništva u regiji te neriješen teritorijalni status velikih dijelova Julijske Krajine dovest će do izbijanja Tršćanske krize – najvećeg graničnog spora poslijeratne Jugoslavije s nekom susjednom državom. Za Jugoslaviju je pitanje čiji je Trst bilo ne samo vojno, već i političko, smatravši da je grad nakon raspada Austro-Ugarske nepravedno pripao Italiji. Sporazumom u Parizu 1947. najveći dio Julijske Krajine (današnji zapadni dio Slovenije) pripao je Jugoslaviji, a granica je povučena duž austrougarske željezničke pruge od Jesenica do Trsta podijelivši grad Goricu na dva dijela – veći dio predratne Gorice s historijskim centrom pripao je Italiji (Gorizia), a stara raskošna austrougarska stanica našla se u Jugoslaviji. Iza stanice nikao je poslije 1947. novi grad pod imenom Nova Gorica. Ove godine pod motom „Borderless“ („Bez granica“) oba grada – Gorizia i Nova Gorica – prva su zajednička prekogranična evropska prijestolnica kulture.
Istim sporazumom stvorena je i Slobodna teritorija Trsta, nezavisna država pod direktnom kontrolom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i podijeljena u dvije zone – zonu A s većinskim italijanskim i zonu B s većinskim slavenskim (slovenskim i hrvatskim) stanovništvom. Političke i etničke napetosti nisu pogodovale dužem opstanku ove tvorevine – u oktobru 1954. zona A s gradom Trstom i njegovim sjevernim, istočnim i južnim zaleđem ulazi u sastav Italije, dok zona B, koju čine današnji slovenski dio Istre s Piranom, Koperom i Izolom te sjeverni dio današnje hrvatske Istre s Umagom i Novigradom, postaje dijelom Jugoslavije. Time je faktički okončana devetogodišnja Tršćanska kriza i utrt put normalizaciji odnosa između Jugoslavije i Italije. Koliko je ovaj teritorijalno-politički spor bio napet, govori i činjenica da je granica između Italije i Jugoslavije oko Trsta ratifikovana tek 1975. Ozimskim sporazumom, samo pet godine pred Titovu smrt.
Iz dugotrajne krize u kolektivnoj memoriji Jugoslavena do dan danas ostala je krilatica „Trst je naš!“, koja sublimira teritorijalne i kulturne pretenzije prema ovom jadranskom gradu. No, nisu samo Jugoslaveni i Balkanci ti koji Trst u kolektivnoj svijesti nekako još uvijek smatraju „svojim“. I Austrijanci rado provode vrijeme u ovom gradu koji ih historijski vraća u vrijeme Monarhije kada je Trst bio i „njihov“ – arhitektura s vidljivim utjecajima Beča, habsburški dvorac Miramare, centar grada oko Stare luke nazvan po Mariji Tereziji: sve su ovo dokazi zajedničke historije Austrije i Trsta koja je trajala više od pola milenija.
I dok su mnogi evropski regioni poslije raspada velikih multietničkih carstava i dva razorna svjetska rata izgubili svoju multietničnost, Trst i njegova okolina još uvijek je čuvaju. Posljedica je to, prije svega, međunarodnih ugovora koji su poraženu Italiju nakon 1945. obavezali na zaštitu jezika i kulture manjinskih zajednica. Grad je prijestolnica Autonomne Pokrajine Furlanija-Julijska Krajina (Friuli-Venezia Giulia) u kojoj su čak četiri jezika službena – pored italijanskog i slovenskog ovdje se još govore i furlanski i njemački. Tako nije neobično ako prođete kroz sela u okolici Udina čija imena su napisana na čak tri jezika, a uz ceste ćete naći čak i četverojezične table. U samom gradu Trstu apsolutna većina stanovništva danas su Italijani. Tek dubljim pogledom vidjet ćete da su u gradu smještene i institucije slovenske jezičke zajednice, a na trafikama i u kafanama bečkog tipa možete kupiti ili čitati i Primorski dnevnik – slovenske dnevne novine koje izlaze u Trstu.
Nešto više od 50.000 osoba sa slovenskim maternjim jezikom živi danas u ovoj italijanskoj pokrajini koja upravo zbog svoje multietničnosti i višejezičnosti uživa poseban status u okviru države. Jača prisutnost Slovenaca vidljiva je čim napustite Trst i dođete u njegovo prelijepo kraško zaleđe ili krenete sjeverno živopisnom obalnom cestom prema Tržiču (Monfalcone). Tamo je slovenski uz italijanski jezik konsekventno zastupljen u javnom prostoru, slovenske kulturne institucije – poput one u centru sela Opčine (Opicina) – vidljivo su označene, a antifašistički spomenici iz Drugog svjetskog rata ispisani su dvojezično. Među onima koji pohode ova kraška sela iznad Tršćanskog zaljeva popularno je bijelo vino: čuveni prosecco vodi porijeklo iz slovenskog sela Prosek (Prosecco) kod Trsta. Za ljubitelje domaćih proizvoda tu su i lokalna gazdinstva koja se na slovenskom zovu „osmice“, a čije ime vuče još iz marijaterezijanskog vremena kada je seljacima bilo dozvoljeno da svoje proizvode prodaju direktno na gazdinstvu osam dana zaredom u nekoliko navrata godišnje. Danas u tršćanskom kraju ima još oko pedeset osmica, a prepoznat ćete ih po obješenom snopu granja na ulazu – ista ona tradicija koju imaju i poznate bečke vinske taverne „Heurige“.
U vremenu krize evropskoga jedinstva i jačanja nacionalizama Trst i njegova okolina i dalje pokazuju kako može izgledati ta zamišljena Evropa regija bez granica. Za vikende i praznike čini se da je u gradu više automobila s austrijskim, slovenskim i hrvatskim, nego s italijanskim registarskim oznakama. U svakoj kafani mogu se čuti jezici bivše Jugoslavije ili njemački. Austrijancima je ovo i dalje najbliži prozor na jug gdje mogu osjetiti italijansku „dolce vitu“. Od sljedeće godine će se iz Beča u Trst stizati vozom još brže. Ljudima iz Slovenije i Istre to je, ipak, najbliži veliki grad na moru u koji danas možda ne idu zbog farmerica, već zbog velegradske atmosfere, odlične gastronomske ponude, privlačnih barova i italijanskih kafana, ali i povoljnijih trgovina. Trst je uspio ostati spona Balkana i Austrije s Italijom, grad koji svojom historijom, kulturom i atmosferom odiše multikulturno naslijeđe ovog dijela Evrope i za koji ne samo Italijani, već i Balkanci i Austrijanci mogu mirno reći da je i „njihov“.