Bečka pošta
“Još da promijenimo tri kancelara i eto nam Božića”, šale se ovih dana Austrijanci na socijalnim mrežama povodom za ovu zemlju gotovo nevjerovatne dinamike smjenjivanja šefova vlade. Austrija je u ponedjeljak dobila novog saveznog kancelara Karla Nehammera, trećeg u posljednja 52 dana. Prvo je Sebastian Kurz u oktobru pod pritiskom koalicionog partnera, stranke Zelenih, te javnosti dao ostavku na mjesto šefa vlade. Naslijedio ga je dotadašnji ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg. Nakon što je Kurz prošle sedmice obznanio potpuno povlačenje iz politike, u konzervativnoj Narodnoj stranci (ÖVP) počeo je proces “povratka na staro”: snažne pokrajinske organizacije ponovo su preuzele glavnu riječ te utjecale na bitne personalne promjene u vladi. Otišli su bliski Kurzovi saradnici i ljudi od povjerenja, ministar finansija Gernot Blümel te obrazovanja Heinz Faßmann. Schallenberg se vratio na mjesto šefa diplomatije, a sada su u kabinet novog kancelara raspoređeni ministri i državni sekretari iz svih pokrajina u kojima dominiraju konzervativci.
Previranja i turbulencije u austrijskoj vladi zemlju zatiču usred četvrtog vala pandemije koronavirusa i naglog rasta cijena. U cijeloj zemlji je generalni lockdown, brojevi zaraženih postepeno opadaju, ali situacija u bolnicama i dalje je kritična. Nezadovoljstvo među stanovništvom je veliko – na jednu stranu dvije trećine stanovništva koje su se cijepile i nezadovoljne su radom vlade na suzbijanju širenja pandemije (Austrija je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja je ponovo uvela generalni lockdown, četvrti po redu), na drugu stranu jedna trećina onih koji ne žele da se cijepe i svakim danom postaju sve glasniji i neugodniji.
U međuvremenu, gotovo nijedan dan ne prolazi, a da hiljade protivnika cijepljenja ne izlazi na ulice austrijskih gradova. Čudna je to kombinacija svjetonazora među njima – od radikalnih desničara, teoretičara zavjera, ezoteričara, onih koji vjeruju u liječenje biljnom medicinom pa sve do ljudi koji se boje i bolesti i vakcinacije. Neki od njih posebno su ekstremni: protesti i zviždanje medicinskim radnicima, koji nadljudskim naporima spašavaju živote oboljenih, nisu rijetkost. Nedavno je u vijestima objavljena priča o preminulom muškarcu koji je napustio bolnicu da bi se protiv korone liječio hlor-dioksidom. Ovakvi potezi nailaze na osudu i prezir cijepljene većine. Polarizacija u društvu jača, a nema naznaka da će oslabiti. Najavljeno obavezno cijepljenje od korone od 1. februara i visoke kazne za one koji ga izbjegavaju produbit će već postojeći jaz između ove dvije, za sada nepomirljive, grupe ljudi.
Stoga mnogi Austrijanci uz dozu zavisti sada gledaju one zemlje koje su do prije nekoliko godina i sami grdili kao problematične u Evropskoj uniji. Portugal, Španija i Italija uspjeli su cijepiti mnogo veći stepen stanovništva, tamo se epidemiološke mjere i savjeti ljekara poštuju, nema lockdowna, a povjerenje u sistem mnogo je veće. S razlogom se prst upire u politiku koja od ljeta nije učinila mnogo da većem broju stanovnika objasni važnost cijepljenja. Oko 67 posto stanovništva u Austriji dosada je potpuno imunizirano – prema mišljenjima većine epidemiologa nedovoljno da smanji pritisak oboljelih na bolnice i jedinice intenzivne njege. Vlada i dosadašnji kancelar Kurz davali su, umjesto toga, ohrabrujuće izjave o skorom kraju pandemije za cijepljene, a vakcinaciju su predstavljali tek kao “propusnicu za slobodu”, a ne kao potrebu za očuvanje zdravlja i akt solidarnosti prema cijelome društvu. U međuvremenu je desničarska Slobodarska partija vrijedno radila da pod svoje političko okrilje stavi protivnike cijepljenja. Njen predsjednik Herbert Kickl redovni je govornik na skupovima protivnika cijepljenja i zalaže se za korištenje alternativnih lijekova u borbi protiv virusa.
Tako Austrija ovih dana liči na mješavinu političke nekompetentnosti i medicinske neprosvijećenosti. Čudno za jednu visoko razvijenu evropsku zemlju čiji životni standard je u svjetskom vrhu. Čudno, ali samo na prvi pogled. Pandemija je, naime, razotkrila stare boljke ovoga društva: zastario i konzervativan školski sistem koji djecu i mlade nedovoljno interesira za nauku i naučna dostignuća. Time se stvara plodno tlo da mnogi, pa i mladi, spremno vjeruju u alternativne činjenice. Politički sistem koji počiva na netransparentnosti i stranačkoj pripadnosti umjesto kompetentnosti. U austrijskom političkom žargonu stvoren je prije dvadesetak godina izraz “Buberlpartie” – dječačka družba. Ovaj donekle eufemistički i ironični izraz označavao je mlađe muškarace u politici čiji je sponzor bio čuveni Jörg Haider, rodonačelnik modernog austrijskog desničarskog populizma. Eleganciji i rječitosti ovih preko mjere ambicioznih i samozaljubljenih mladića divio se onaj dio nacije konzervativnih i desničarskih uvjerenja kojima je bilo dosta višedecenijske vladavine konvencionalnih i staromodnih političara, životi ovih političkih “sonnyboysa” punili su stranice tabloida.
Bio to nekadašnji ministar finansija Karl-Heinz Grasser, Haiderov pulen, koji je sa samo 31 godinom postao ministar finansija, a kasnije oženio bogatu nasljednicu klana Swarovski, Fionu Swarovski, ili Haiderov nasljednik na čelu desničarske FPÖ Heinz-Christian Strache, kojemu je uspjelo da svojom posebno islamofobnom politikom i kritikom doseljavanja migranata popularnost partije dovede do maksimuma. Iako dolazi iz drugog političkog tabora, u ovu družinu spada i Sebastian Kurz, koji je sa svega 24 godine postao državni sekretar za integraciju, u 27. ministar vanjskih poslova, a u 31. godini savezni kancelar. Glavni motor uspjeha sve trojice bio je desničarski populizam uparen s mladalačkim poletom i perfektno izrežiranim nastupom. Sebastian Kurz okružio se izuzetno mladim političarima i političkim savjetnicima koji su gotovo do u tančine razradili strategiju njegovog obraćanja javnosti i medijima. U toj ulozi snašao se savršeno.
Činilo se da je Austrija našla idealnog političara koji će na čelu države ostati dugo. Provodeći desničarsko-neoliberalnu politiku upakovanu u elegantnu konzervativnu mašnu, Kurz svojom mladošću, učtivošću i rječitošću na dobar dio stanovništva utjecao kao opijum na mase: konzervativni mediji i tabloidi ležali su mu doslovno pod nogama. Čak i nakon njegovoga pada, pojedini urednici krivca traže u medijima, a ne u samom Kurzu. No, sva ova tri mlađahna političara pala su na kraju zbog korupcije. Karl-Heinz Grasser u međuvremenu je osuđen na osam godina zatvora, a koruptivne radnje u Stracheovom i Kurzovom slučaju još se trebaju dokazati. U ovim aferama ključnu ulogu imaju mediji – tako je Strache u aferi Ibiza fiktivnoj ruskoj tajkunki ponudio preuzimanje kontrole nad najtiražnijom novinom u zemlji Kronenzeitung. Kurz se u najnovijoj aferi, koja mu je došla političke glave, sumnjiči da je znao da su ankete s lažiranim rezultatima u njegovu korist plasirane jednom od vodećih tabloida u zemlji, novini Österreich.
Tako su mladi desničarski populisti u fatalnom zagrljaju s tabloidima Austriju posljednjih godina koštali političke stabilnosti i ugleda u svijetu. Novi kancelar Karl Nehammer vrijedi za tvrdolinijaša. U vremenu pandemije i poljuljanosti povjerenja u politiku stanovnici Austrije ne vjeruju da će im i ovaj kancelar dugo trajati. Političke prilike u zemlji odavno ne dozvoljavaju nijednoj stranici da samostalno formira vladu. Sadašnji partner konzervativaca u vladi su Zeleni, stranka koja u mnogim aspektima ima dijametralno suprotne stavove koalicionom partneru. Postoje najave da bi Austrija po završetku četvrtoga vala u proljeće ponovo mogla izaći na izbore. Opozicija, najprije socijaldemokrati, nisu, međutim, uspjeli da se i pored ovakvih turbulencija u vladi nametnu kao dostojna alternativa. Sadašnja predsjednica SPÖ-a Pamela Rendi-Wagner bije u vlastitim redovima bitku za autoritet i teško da će uz takvu startnu poziciju zasjesti na mjesto kancelarke. Desničarski FPÖ se svojom politikom protivljenja vakcinaciji već isključio iz bilo kakvog mogućeg učešća u vlasti, a ostale opozicione stranke tek bi mogle biti jezičak na vagi neke nove koalicije.
Sebastian Kurz u politiku je ušao na velika vrata obećanjem da “ništa više neće biti isto”. Nakon skoro četiri godine njegovog vladanja i dva mandata kancelara Austrijanci su vidjeli da stvari zaista nisu ostale iste, problem je, doduše, da su postale gore. Teško će u ovome trenutku bilo kojem političaru u zemlji poći za rukom da dugotrajno stabilizira političke prilike. Imenovanjem Nehammera kriza se samo primirila, a ovaj bivši ministar unutrašnjih poslova niti ima snage, a ni političkog talenta da austrijsku politiku povede nekim potpuno novim pravcem. Prije nekoliko godina Austrijanci su, frustrirani političkom žabokrečinom višedecenijskog vladanja velike konzervativno-socijaldemokratske koalicije, spas vidjeli u desničarskom populizmu predvođenom političkim “dječacima”. Sada vide da su im ovi dječaci slatkorječivo obećavali kule i gradove, a za sobom ostavili sprženu zemlju.