Čak dva važna događaja prošle sedmice stavila su Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao narod u centar pažnje međunarodne javnosti. Najprije je u četvrtak izglasana Rezolucija o genocidu u Srebrenici i uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja u Ujedinjenim nacijama. A onda je u subotu objavljeno da je kratkometražni film hrvatskog reditelja Nebojše Slijepčevića „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ dobio Zlatnu palmu na prestižnom Filmskom festivalu u Cannesu. Film obrađuje masakr u Štrpcima iz februara 1993. kada su srpski ekstremisti na čelu sa zloglasnim Milanom Lukićem oteli iz voza 18 Bošnjaka, mučili ih i ubili zajedno s jednim Hrvatom koji ih je pokušao spasiti.
Dakle, za samo dva dana su Bošnjaci i njihova stradanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. opet našli mjesto na stranicama međunarodnih medija. No, gdje su u svemu tome bošnjački politički predstavnici? Njih je u tim istim medijima bilo slabo ili nikako. Čak su i u glasilima čije je sjedište u Sarajevu prednjačili stavovi onih koji su se svim silama borili protiv Rezolucije i negirali genocid. Urlanje Milorada Dodika i Aleksandra Vučića u medijskome prostoru koji većinski konzumiraju Bošnjaci nadjačalo je one kojima je taj medijski prostor trebao pripadati – ekspertima za studije o genocidu, žrtvama i najzad onima koji te žrtve politički predstavljaju.
Time se pokazalo da su Bošnjaci kao najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini, često s najviše faktičkih medijskih resursa u zemlji, po ko zna koji put svedeni u komunikacijsku defanzivu. Čak je i nakon donošenja Rezolucije – tog za međunarodnu memorijalizaciju srebreničkog genocida izuzetno važnog dokumenta – u javnome prostoru gotovo pa zavladao diskurs negatora. Počeli su se brojati glasovi za, protiv i suzdržani, kao da procedure Generalne skupštine Ujedinjenih nacija nisu kristalno jasne. Dopuštanjem da propagandni spin iz Srbije i entiteta RS dobije prevelik prostor u medijima sa sjedištem u entitetu FBiH umanjuje se rijedak međunarodni diplomatski uspjeh, a sami Bošnjaci ostaju uskraćeni za mnoge važne informacije i interpretacije o političkom i historijskom značaju Rezolucije i velikim obavezama koje čekaju prvenstveno bošnjačke, (ali i bosanskohercegovačke) političke, kulturne i vjerske institucije u cilju budućeg promoviranja međunarodnoga sjećanja na genocid u Srebrenici.
Rezultat je ovo permanentne krize političkoga liderstva kod najbrojnijeg naroda u BiH. Ta kriza je vidljiva kako na unutrašnjem, tako i na vanjskopolitičkom planu. Bošnjački politički predstavnici nikako da u Bosni i Hercegovini preuzmu ulogu lidera političkih procesa i nametnu svoj medijski narativ. Vidimo da čak i u trenutku diplomatskih uspjeha, ti uspjesi se ne znaju adekvatno predstaviti u javnome prostoru. Iz toga slijedi dojam slabosti i apatije među Bošnjacima i onim Bosancima i Hercegovcima koji BiH doživljavaju kao svoju domovinu. Milorad Dodik i predstavnici njegovoga režima i dalje – potpuno nezasluženo – dominiraju javnošću u BiH – u trenutku u kojem se nalaze pod sankcijama Sjedinjenih Država i Velike Britanije, s ugašenim bankovnim računima i sve drskijim negiranjem genocida i vrijeđanjem žrtava. Pa tako i ovih dana Aleksandar Vučić i Milorad Dodik svoj međunarodni politički poraz – a poraz je očigledan jer je 11. juli od sada pa do vječnosti dio kalendara Ujedinjenih nacija – pretvaraju u vlastitu pobjedu. Možda nije čudo što im to uspijeva u indoktriniranoj medijskoj stvarnosti Srbije i entiteta RS, ali je zaista čudno da se takav propagandni spin nekritički i neanalitički prima i u Sarajevu.
Više je nego jasno da vještina komunikacije i zaposjedanje medijskog prostora vlastitim narativima nije jača strana bošnjačkim političarima. Još od vremena prvih višestranačkih izbora 1990. godine glavnu riječ u tom etničkom korpusu zauzimaju lideri koji su komunikativno i retorički uglavnom slabiji od njihovih srpskih i hrvatskih partnera u vlasti. Radovan Karadžić ostao je poznat po tome da je očigledne historijske laži i manipulacije o „vjekovnoj mržnji na ovim prostorima“ plasirao s tolikom uvjerljivošću da na to nisu ostali imuni ne samo mnogi Srbi, već i međunarodni zvaničnici. Ne možda toliko retorički vješt, ali svakako isto toliko beskrupulozan je i Milorad Dodik – uvijek spreman na novu komunikacijski mamac na koji se onda upecaju bošnjački političari, ali i pojedini intelektualci i mediji.
Ovu komunikacijsku prazninu kod Bošnjaka nastoje popuniti entuzijasti i rijetko dobro organizirane institucije. U slučaju Srebrenice posebna zasluga pripada Memorijalnom centru u Potočarima i novoj generaciji domaćih istraživača genocida. Oni dokazuju da se profesionalnim radom i uspostavljanjem kvalitetnih standarda u poslu kojim se bave već može postići mnogo. Takve organizacije i eksperti trebaju, međutim, podršku i afirmaciju – kako od državnih institucija, tako i od medija. No, u trenutku u kojem je ministar vanjskih poslova BiH u danima pred donošenje Rezolucije u informativnim emisijama i novinskim člancima više bio zaokupljen odbranom vlastite reputacije, a mediji pridavali prevelik značaj svakome, pa čak i najmanjem i najapsurdnijem Vučićevom i Dodikovom spinu bez adekvatne dekonstrukcije, takva podrška i afirmacija samo ostaju puki snovi, a jasne diplomatske i političke pobjede gotovo da prijete da postanu porazi.