foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Umiranje jezika

Bečka pošta

Krajem januara napustila nas je velika Flory Jagoda, bosansko-američka gitaristica, kantautorica i izvođačica koja je ljepotu bosanskih sefardskih romansi pronijela cijelim svijetom. A onda je početkom marta otišao i profesor David Kamhi, muzikolog i nekadašnji hazan sarajevske sinagoge. Kamhi je bio jedan od posljednjih živućih govornika judeošpanskog jezika u Sarajevu. Prije Drugog svjetskog rata i holokausta jezik sefardskih Jevreja mogao se čuti po sarajevskim mahalama – Bjelavama, Mejtašu, Alifakovcu…

Jezik je to s mnogo imena: lingvistički ga nazivaju judeošpanskim, a u govoru u BiH najviše se udomaćio izraz ladino. Poznati su još i termini španjol, džudezmo, džiđo, džudio, žudio, sefaradi, haketija – sve u zavisnosti gdje se ovaj jezik govorio i pod kakvim se utjecajem nalazio. A nakon protjerivanja Jevreja sefarda iz Španije 1492. sačuvao se na različitim mjestima: od Sjeverne Afrike, poglavito Maroka, preko Balkana i Istanbula pa sve do Bliskog Istoka. Ovaj jezik umnogome čuva glasovni i gramatički sistem predmodernog kastiljanskog (španskog) kakav se govorio u 15. stoljeću s nekim elementima koje danas nalazimo još u katalonskom i portugalskom jeziku. U onim zemljama u kojima su se nastanili prognani Sefardi našao se pod utjecajem većinskih jezika – arapskog, turskog, grčkog ili južnoslavenskog. Tako se i judeošpanski jezik u Sarajevu i Bosni razvio u poseban varijetet koji se razlikuje od onih kakvi se govore ili su se govorili u Solunu, Istanbulu, Tandžiru ili Aleksandriji.

Sarajevo: centar sefardske kulture i jezika

Sarajevo je do Drugog svjetskog rata bilo značajan centar judeošpanskog jezika – prema nekim podacima gotovo petina gradskog stanovništva prije Drugog svjetskog rata bili su jevrejskog porijekla, većinom Sefardi. U njihovim domovima generacijama i stoljećima očuvao se i razvijao idiom koji su donijeli najkasnije sredinom 16. stoljeća u grad koji su u svome jeziku nazvali Saraj. Generacijama Bosanaca koje su odrastale decenijama nakon Drugog svjetskog rata i uništenja velike većine lokalne sefardske zajednice u holokaustu ladino je uglavnom bio poznat po pojedinačnim riječima iz djela velikoga pisca Isaka Samokovlije. Manje je poznato da su upravo bosanski Sefardi dali značajan doprinos njegovanju i očuvanju ovoga jezika u vremenu prije Drugog svjetskog rata. Sarajevski Sefard Kalmi Baruh doktorirao je na temu judeošpanskog jezika Bosne u Beču 1923. godine i danas se smatra pionirom sefardistike. Sarajka Laura Papo Bohoreta prva je jevrejska feministica i prva žena koja je napisala naučni rad na judeošpanskom jeziku (La mužer sefardi de Bosna – Sefardska žena u Bosni, 1931).

Govoreći o svome odrastanju u Sarajevu, David Kamhi kaže da je ladino naučio od svoje none (nane, bake) – žene koja početkom 20. stoljeća nije baš najbolje vladala bosanskim jezikom. Iz današnje perspektive gotovo je nemoguće zamisliti autohtonu etničko-vjersku zajednicu u Sarajevu koja se po sarajevskim mahalama pozdravljala uz buenos dias, buenas nočes ili adio i govorila jezikom koji je ostatku stanovništva bio potpuno nepoznat. To potvrđuju i preostali govornici sarajevskog ladina – kada su kao djeca željeli nešto sakriti od svojih drugara u igri, počeli bi govoriti na svome jeziku da ih druga djeca ne razumiju.

Sačuvati (uspomenu na) jezik

Judeošpanski je autohtoni jezik Bosne i Hercegovine i kao takav zakonski mu je dodijeljen status manjinskoga jezika. No, tu se priča uglavnom i završava. Školski sistem u BiH, pa tako i u Sarajevu, ne obrađuje ga u nastavi. Generacije učenika koji svršavaju škole u Sarajevu nemaju svijest da se pored bosanskoga, hrvatskog i srpskog u njihovom gradu i državi govore i drugi autohtoni manjinski jezici, među njima i jezik sefardskih Jevreja. Fascinacija ladinom i sefardskom tradicijom i kulturom danas se u glavnom gradu BiH svodi na uski akademski i folklorni nivo: izložbe, predavanja, medijski prilozi, naučni radovi, horovi i grupe koje pjevaju sefardske pjesme. Većina pripadnika jevrejske zajednice u BiH već odavno judeošpanski ne govori kao maternji jezik. U situaciji u kojoj se ovaj idiom nalazi pred potpunim izumiranjem u Sarajevu i Bosni i Hercegovini nedostaju konkretni napori da se ladino i kultura Sefarda očuvaju u praksi. Najavljeni kurs judeošpanskog na sarajevskom Filozofskom fakultetu vrijedna je inicijativa koja i nakon dvije godine čeka svoju konkretnu realizaciju.

Rad s najmlađim

Iskustva s ugroženim manjinskim jezicima u drugim krajevima Evrope pokazuju nam da rad s najmlađima može biti ključan u njihovom očuvanju i revitalizaciji. Gradišćanski Hrvati svoj jezik u Austriji čuvaju tako što ga posljednjih godina izučavaju na lokalnome univerzitetu, a otvorili su i niz vrtića u koje su dobrodošla ne samo djeca iz manjinske hrvatske zajednice, već i iz većinskoga društva. S njima se tamo govori i igra paralelno na njemačkom i gradišćansko-hrvatskome jeziku. Rezultat: sve više djece i njihovih roditelja prepoznaje vrijednost manjinskog jezika i počinje ga govoriti, a svojom otvorenošću i za druge ova mala zajednica doprinosi širenju svijesti o ulozi svoga jezika i kulture u austrijskom društvu.

Bosna i Hercegovina kao država danas ne može podmiriti ni osnovne potrebe građana, težak i obično mukotrpan rad u očuvanju manjinskih jezika na samom je začelju prioriteta kulturne i obrazovne politike kako u Sarajevu tako i na višim nivoima vlasti. Ipak, očuvanje svijesti i njihovo njegovanje zadaća je prvenstveno države. Posljednji govornici judeošpanskog jezika u Sarajevu polahko se opraštaju od nas, preostali, uglavnom stariji govornici, koji su u ratnome vihoru 1990-tih otišli u Izrael ili druge zemlje svijeta, uglavnom se ne vraćaju u svoju domovinu. Od Drugog svjetskog rata ovaj jezik ne može se više čuti po sarajevskim mahalama. Ipak, 75 godina nakon holokausta Sarajevo i BiH mogu se potruditi da pored dokumentiranja jezičkih biografija posljednjih govornika ladina u Sarajevu svako dijete koje završi školu nauči nešto o ovome autohtonom i historijskom jeziku Bosne. Na kraju, brigu o promoviranju judeošpanskoga dužni smo našim sugrađanima Jevrejima čije je skoro polumilenijsko bivstvovanje nemjerljivo obogatilo historiju i kulturu ove zemlje.

Nedad Memić