Kijev sam posjetio u junu 2019. godine. Na vidiku još nije bilo pandemije, a prijatelji u Beču govorili su mi kako ukrajinsku prijestolnicu nikako ne smijem zaobići. O Ukrajini sam tada znao uglavnom iz krvavih protesta na glavnom trgu Majdan i svrgavanju proruskog režima na čelu s Viktorom Janukovičem nekoliko godina ranije. Aneksija Krima 2014. i sukobi u Luganjsku i Donjecku već davno su nestali s TV-ekrana i novina. Česti i povoljni letovi iz Beča na oba kijevska aerodroma samo su više podstakli želju da posjetim još jedan evropski glavni grad.
Avion u Kijev dolazio je nešto prije ponoći, a ja sam se prije svega pitao koliko je taj grad siguran, ima li kriminala i hoću li moći tako kasno bez problema stići do hotela. Autobus koji sam uzeo s glavnog gradskog aerodroma Borispilj ličio je više na vozilo prigradskih linija u Bosni i Hercegovini, nego na aerodromski transfer. Prava i široka cesta od aerodroma vodila nas je preko cijelog niza velikih naselja iz sovjetskog vremena na lijevoj obali Dnjepra. Prva stanica podsjetila me je na sarajevsko Alipašino Polje. Nakon nepunog sata vožnje našao sam se na glavnoj gradskoj željezničkoj stanici. Veliki „vokzal“ i poslije ponoći bio je pun ljudi. Neki su, natrpani velikim torbama, spavali u čekaonicama čekajući vozove za druge dijelove Ukrajine. Već pri samom izlasku iz stanične četvrti, shvatio sam da sam došao u velegrad. Visoki neboderi i široke avenije odavale su šmek sovjetske arhitekture. I hotel, koji se nalazio na sred jedne takve avenije koja je iz centra vodila prema zapadnom izlazu iz grada, bio je izgrađen u sovjetskom stilu. S prozora hotelske sobe pružao se pogled na raskošnu zgradu gradskog cirkusa, neobično široku i pravu Aveniju Peremohi, a usred nje obelisk sa crvenom zvijezdom. Iza blokova visokih nebodera klizili su crveni češki tramvaji i upotpunjavali šarm tipičan za istočnoevropske gradove.
Sljedeća tri dana obilaska grada bila su dovoljna da Kijev zavolim i svrstam ga u jedan od najljepših, najurednih i najzanimljivijih gradova Evrope. Prvobitno podozrenje o sigurnosti raspršilo se već pri prvoj šetnji gradom. Da je Ukrajina relativno siromašna zemlja, moglo se vidjeti na mnogim ljudima u gradu te na pokojoj zapuštenoj ili staroj fasadi. No, urednost i čistoća bili su ovdje na visokome nivou. Kijevljani su, čini mi se, na svakome koraku nastojali dokazati svoju opredijeljenost i pripadnost Evropi. Moderni restorani i kafići, pozorišta, ulični svirači te prelijepa arhitektura koja je u sebi nosila elemente ruskog, sovjetskog i srednjeevropskog utjecaja, a posebno stare crkve i manastiri koji sežu u početke prisutnosti kršćanstva kod Slavena, ovaj grad čine metropolom koja ni po čemu ne zaostaje za ostalim velikim prijestolnicama Evrope i svijeta.
Slike ljetnog Kijeva iz 2019. danas mi ne izlaze iz glave. Sjedim na poslu, a misli mi lete na obale Dnjepra tih toplih junskih dana prije skoro tri godine. Koliko je samo tada ljudi bilo na pješčanim plažama uz rijeku i mnogobrojnim adama koje pravi taj riječni kolos protječući kroz ovaj veličanstveni grad! A sada gledam slike ruske agresije i kolone vozila koja bježe, prepadnute ljude koji spas od zračnih napada traže u dubokim sovjetskim metroima, kao što su ga Sarajlije tražile u vlažnim podrumima u proljeće i ljeto 1992. Svako onaj ko je doživio opsadu Sarajeva danas ne može ostati hladan na prizore koji stižu iz Kijeva i drugih gradova napadnute Ukrajine. Mi jučer, a oni danas žrtve su agresivne politike susjeda koji su umislili da nemamo prava postojati, a kamoli odlučivati o vlastitoj sudbini. Šovinistički govor ruskog predsjednika Vladimira Putina u kojem Ukrajini i ukrajinskom narodu ovih dana osporava suverenost podsjetio nas je na najstrašnije govore ratnog zločinca Radovana Karadžića i na jednu od glavnih teza velikosrpskog nacionalizma o Bošnjacima kao „vještačkom narodu“ i Bosni i Hercegovini kao „vještačkoj državi“ koju treba razoriti. Putinova Rusija danas provodi isti velikodržavni i imperijalistički projekat kao nekada Miloševićeva Srbija. Svako onaj ko je bio žrtva velikosrpskog nacionalizma mora danas iskazati solidarnost s ukrajinskim narodom i zemljom čiji je jedini grijeh, kao i nas Bosanaca i Hercegovaca 1992. godine, što misle da trebaju i moraju odlučivati sami o svojoj sudbini i biti dijelom demokratskog svijeta.
Strah me je danas za Kijev i Ukrajinu jer znam šta donosi rat. Prve slike izbjeglica s rumunske granice, ranjeni ljudi u napadima na Harkov – sve se ovo čini kao početak užasa u kojem će najveću cijenu platiti oni koji to, po običaju, ne zaslužuju. Međunarodna zajednica najavljuje oštre sankcije, ali bojim se da je za njih već kasno. Diktator i imperijalist Putin je opijen vlastitom moći, a u Washingtonu i u NATO-u niko se očigledno ne usuđuje suprotstaviti jednoj nuklearnoj sili. Kao nekad u slučaju Bosne i Hercegovine, i Ukrajinu zapadni svijet sada ostavlja na cjedilu.
Zato ovih dana Sarajlije i Bosanci i Hercegovci moraju biti uz Kijevljane i Ukrajince. Moraju biti uz one koji su napadnuti kao i mi prije 30 godina. U Ukrajini se bije bitka za demokratsku Evropu. Dopusti li se Putinu da okupira Ukrajinu i tamo instalira proruski režim, niko sa sigurnošću neće moći reći kakva sudbina očekuje baltičke zemlje i Finsku – i njihovu samostalnost je moskovski diktator u svome bizarnom govoru doveo u pitanje.
Ukrajina je zato danas tek prva linija fronta u ratu demokratskoga svijeta s ruskim imperijalizmom. Taj rat traje već dugo: rusko miješanje na Zapadnom Balkanu, veze s desničarskim strankama i autoritarnim režimima u istočnoj Evropi, medijska manipulacija samo su neke od prljavih metoda istoga onog rata koji danas odjekuje bombama i eksplozijama u Kijevu, Harkovu, Odesi, Ivano-Frankivsku… Zato su danas žrtve ruske agresije na Ukrajinu i naše žrtve. Jer ako padne Ukrajina, pala je Evropa.