foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Turska, a ne Türkiye

Jezička raznovrsnost na našoj planeti metaforički se često predstavlja biblijskom pričom o Kuli babilonskoj – želivši se uzdići do Boga ljudi su kažnjeni rušenjem kule i miješanjem njihovoga jezika. Danas na svijetu postoji oko 7.000 autonomnih jezika i nebrojeno mnogo dijalekata i ostalih jezičkih varijeteta. Svi ti jezici i dijalekti imaju svoj sistem glasova, gramatiku i fond riječi koji ih razlikuje od drugih jezika. U taj fond riječi ulaze i toponimi, nazivi za naseljena mjesta, ali u širem smislu i regije i države. Nazivi za države po pravilu su usvojeni i prilagođeni oblici iz najvećeg jezika koji se govori u datoj državi: naša “Češka” usvojeni je češki oblik “Česká Republika”, “Poljska” se izvodi od “Polska” itd. Nekada smo svoje oblike naziva zemalja formirali oslanjajući se na jezike posrednike. Tako “Švedska” jako liči na njemačko “Schweden”, “Norveška” na “Norwegen”, “Španija” na “Spanien” itd. Ima slučajeva kada i bosanski jezik koristi prilagođene internacionalne nazive za zemlje, recimo “Finska” po ugledu na engleski “Finland” ili njemački “Finnland” iako sami Finci svoju zemlju zovu “Suomi”. A nekada su nazivi zemalja ili regija prevedenice (tzv. kalkovi): “Južnoafrička Republika”, “Zelenortski Otoci”, “Južna Dakota” itd. Na kraju, i mi ponekad imamo vlastite nazive za pojedine države i narode, npr. “Njemačka” i “Nijemci” za “Deutschland” i “Deutsche”.

No, šta je zajednička karakteristika svih ovih oblika? Prilagođeni su glasovnim i gramatičkim zakonitostima našega jezika. Svi nazivi za zemlje prošli su proces adaptacije u jezički sistem bosanskoga jezika. To se mora dogoditi makar na nivou prilagodbe u glasovni sistem našega jezika. Kada izgovorimo “Vanuatu” ili “Kiribati”, izgovaramo ga na “bosanski” način, a ne onako kako bi se to činilo u jezicima iz kojih su preuzeti ti nazivi. Preduvjet za upotrebu određenog naziva zemlje je njegova adaptacija u naš jezik.

Takav je slučaj i za nazivom “Turska”. Ovaj oblik nastao je tvorbom tipičnom za bosanski jezik – izveden je od pridjeva “turski” kojim se označava pripadnost turskoj državi i narodu. Time se bez problema uklopio u postojeću deklinacijsku klasu i kao takav usvojen je u upotebi.

Turski jezik, pak, ima svoje glasovne i gramatičke zakonitosti. Njegov oblik “Türkiye”, dakle, ne uklapa se niti u fonologiju niti u gramatiku, a niti u pravopis bosanskoga jezika i kao takav je zbunjujući za njegove govornike. Bosanski jezik ne posjeduje slovo “ü”, a niti pripadajući mu glas/fonem. S obzirom da su nazivi zemalja u našem jeziku gramatički prilagođeni, mi ih i pišemo isključivo slovima našega pravopisa u kojem ne postoji slovo “y”. Nazivi zemalja u našem jeziku rijetko ili gotovo nikako se ne završavaju na “-e”, a strane riječi koje se završavaju na “-e” uglavnom se prevedu u deklinacijsku klasu koja ima nastavak “-a” (npr. njemački “Bühne” je postao bosanski “bina”, tursko “hane” postao je bosanski “hana” kao u “baruthana, musafirhana” itd.).

No, u posljednje vrijeme svjedoci smo da pojedini političari i mediji u Bosni i Hercegovini nastoje pošto-poto ovaj oblik uvesti u upotrebu u bosanskome jeziku. Tako je ministrica vanjskih poslova Bisera Turković u svome nedavnom tvitu povodom susreta s turskim ministrom vanjskih poslova upotrijebila oblik “Turkiye” (bez “ü”!), novinska agencija Anadolu također koristi izraz “Türkiye”, a nedavno je članak sarajevskog tabloida bliskog strankama SDA i AKP izazvao diskusiju na socijalnim mrežama. Naime, novinarka ovoga lista pokušala je u bosanskome jeziku skovati pridjev uz “novo” ime Turske pa je izabrala “turkijski” – u neznanju jer u našem jeziku već postoji ovaj pridjev, ali on se odnosi na cijelu turkijsku grupu jezika i naroda kojoj osim turskog pripada još četrdesetak jezika od Srednje Azije pa sve do Sibira, između ostaloga i azerski, kazahski, turkmenski ili kirgiski jezik.

Dakle, jasno je da naprasno ubacivanje formi iz stranih jezika koje se ne uklapaju u sistem našega jezika jednostavno ne funkcionira. Iako bi neko želio početi koristiti oblik “Türkiye”, morao bi ga najprije oblikovati prema našoj fonologiji i gramatici. Taj oblik bi onda najvjerovatnije bio “*Turkija”, no postavlja se pitanje kako bi sada nazivali stanovnike te zemlje: bi li to bili “*Turkijci”? Kako bi izgledao pridjev koji se odnosi na tu zemlju jer “turkijski” znači nešto drugo?

Ova pitanja pokazuju se kao suvišna jer molba Republike Turske UN-u za upotrebu naziva “Türkiye” odnosi se na međunarodnu diplomatiju i ničim ne obavezuje pojedinačne jezike da koriste taj oblik. Engleski oblik “Turkey” podudara se s izrazom za ćurku, a kolokvijalno i za neinteligentnu osobu. Donekle je, možda, i razumljiv zahtjev Turske da izbjegne ovu podudarnost iako sam poprilično siguran da niko ne pomišlja na ovu životinju kada govori o turskoj državi. Sjetimo se sličnih primjera iz prošlosti: Obala Slonovače tražila je da se njen naziv u međunarodnoj korespondenciji ujednači u “Côte d'Ivoire”, no vodeći svjetski mediji na engleskom jeziku poput Reutersa i dalje koriste udomaćeni naziv “Ivory Coast”. Nizozemska je 2019. odlučila da službeno prestane koristiti paralelni neslužbeni naziv “Holandija”, no to opet ne obavezuje nikoga osim Nizozemske same da se te odluke i pridržava.

Na kraju, vlastiti nazivi za strane gradove i zemlje odraz su i kulturnih i historijskih veza i nema ih potrebe mijenjati. Kao što za “Wien” kažemo “Beč”, tako i za “Türkiye” kažemo “Turska”. Bosanski jezik ima svoja jezička pravila i svoju upotrebnu tradiciju koje su često jače od bilo kakvog politički motiviranog jezičkog inženjeringa. Oni koji se inače najviše kunu u svoju zaštitničku ulogu Bošnjaka i bosanskog jezika morali bi toga biti svjesni.

Nedad Memić