Bečka pošta
Historija Balkana i njemačkog govornog područja isprepletene su od ranog Srednjeg vijeka. U jednom ranijem članku nastojao sam objasniti zašto se u kolokvijalnom bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku ljudi kojima je njemački maternji jezik nazivaju Švabama. Te Švabe nisu, međutim, samo naseljavale područje današnjih Vojvodine i Slavonije, već su i Bosnu i Hercegovinu u jednom periodu historije posmatrali kao obećanu zemlju.
A sve je počelo pred kraj osmanske vladavine. Katolički svećenik iz reda trapista Franz Pfanner, inače rodom iz okoline Bregenza u današnjoj austrijskoj saveznoj pokrajini Vorarlberg, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja osnivanja samostana na području tadašnje Austrije odlazi u Rim gdje od pape Pija IX dobija dozvolu da osnuje samostan u Bosni i Hercegovini, tada još pod vlašću sultana. 1869. godine sedmerica svećenika iz trapističkog samostana Mariawald u njemačkom regionu Eifel dolaze u plodno Lijevče Polje sjeverno od Banja Luke i uspostavljaju samostan Mariastern ili Marija Zvijezda. Taj samostan će jedno vrijeme biti i najveći trapistički samostan na svijetu, a u široj javnosti poznat je po spravljanju ukusnoga i jedinstvenoga sira trapista. Samostan Marija Zvijezda u Delibašinom Selu na sjevernom ulazu u Banja Luku postoji i dan danas, a nakon prekida proizvodnja čuvenoga sira obnovljena je poslije minuloga rata.
Trapisti kao početak kolonizacije
Otac Franz Pfanner, u međuvremenu prior samostana, u svojoj misionarskoj ulozi napušta Mariju Zvijezdu 1882. i odlazi u Južnu Afriku gdje je osnovao još jedan trapistički samostan, a tamo je i dočekao kraj života. Njegov značaj za historiju Bosne i Hercegovine nije, međutim, bio samo katolički i misionarski, već i kolonizacijski. U Pruskoj te kasnije u novoosnovanom Njemačkom Rajhu u drugoj polovini 19. stoljeća bjesnio je u to vrijeme tzv. „Kulturkampf“ ili „borba za kulturu“ čiji su glavni protagonisti bili rimski papa Pio IX s jedne i njemački kancelar Otto von Bismarck s druge strane. U najkraćem, razdor je nastao oko utjecaja Katoličke crkve na državu i položaja katoličke zajednice u Njemačkoj. U takvoj atmosferi Pfanner poziva katoličke koloniste iz Njemačke da se nasele u netom od Austro-Ugarske okupiranu Bosnu i Hercegovinu. Pfanner, naime, neposredno nakon okupacije sastavlja članak o Bosni koji se po Njemačkoj širio kao brošura tako da se ubrzo nakon toga javljaju i prvi zainteresovani kolonisti. Prvi među njima bio je Franz Brenzinger koji je kupio zemlju od bošnjačkog veleposjednika iz Banja Luke Salihbega Ibrahimbegovića u Klašnićima. Nakon prve tri porodice, došlo ih je još 20, a svi kupljeni posjedi ovih porodica nalazili su se u mjestu Brezik koje je pripadalo Bosanskoj Gradišci. Tako odlukom općinskih vlasti 24. oktobra 1879 – samo nešto više od godinu dana nakon okupacije Bosne i Hercegovine – nastaje prva zemljoradnička kolonija Nijemaca koja je dobila ime Windthorst. Sam naziv ove kolonije upućuje na jake političke motive katoličkih doseljenika. Windthorst je, naime, bilo prezime istaknutog katoličkog političara Ludwiga Windthorsta iz Hannovera, koji je prethodno okupirala Pruska, a koji se vremenom prometnuo u najvećeg oponenta kancelara Bismarcka.
No, nisu samo vjerski i politički razlozi motivirali Nijemce doseljenike da se nasele u Bosnu. Činjenica je da je plodno zemljište Lijevča Polja bilo nedovoljno iskorišteno, a cilj austrougarskih vlasti bio je ekonomski razvoj regije. Kolonisti u Windthorst dolazili su pretežno iz grada Essena, ali i ostalih regiona u Njemačkoj. Vremenom su im se pridružili i doseljenici iz Šlezije, Hannovera i Oldenburga te je 1880. u blizini osnovana i druga kolonija Nijemaca zemljoradnika koja se najprije zvala Maglaj na Vrbasu da bi kasnije dobila naziv Rudolfstal (ili Rudolfov Do, po nesuđenom austrougarskom prijestolonasljedniku princu Rudolfu). Danas su Windthorst i Rudolfstal poznati pod imenima Nova Topola (od kraja Prvog svjetskog rata) i Aleksandrovac. Među rijetkim ostacima njemačkoga prisustva u Novoj Topoli nalazi se i katolička crkva Sv. Josipa te samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, utemeljeni u doba kolonizacije. Već 1885. Windthorst kao najveće naselje Nijemaca broji preko 800, a 1905. čak 1.625 stanovnika. Obje njemačke kolonije bile su rezultati privatnih inicijativi naseljavanja.
Erarna naselja
Iako je politika Austro-Ugarske prema kolonistima u prvim godinama okupacije bila neodređena i suzdržana, taj se stav vremenom mijenja. Od 1880-tih godina javljaju se tzv. erarne ili zemljišne kolonije – naime, austrougarska Zemaljska vlada u Bosni i Hercegovini na državnome zemljištu daje odobrenja da se osnuju zemljoradnička naselja. Tako je 1886. osnovano treće najveće njemačko selo u Bosni i Hercegovini, Franz-Josefs-Feld (nazvano po caru Franji Josipu, danas Petrovo Polje) u blizini Bijeljine. Za vrijeme Austro-Ugarske broj erarnih naselja penje se na 54, a među doseljenicima nisu bili samo Nijemci i Austrijanci, već i Česi, Poljaci, Ukrajinci i Italijani. Stoga danas u ravničarskim dijelovima Posavine poput Prnjavora i dalje postoje mjesta s italijanskom, češkom, ukrajinskom ili poljskom manjinom. Od 54 naselja 12 ih je bilo njemačkih. Pored Windthorsta, Rudolfstala i Franz-Josefs-Felda njemački doseljenici osnovali su i neke manje zajednice: Königsfeld/Dubrave kod Bosanske Gradiške, Schutzberg/Glogovac kod Dervente te Šibovsku kod Prnjavora. Njemačko stanovništvo naselilo se i u mjesta i gradove: fabrički radnici u Zenicu i Žepče, a zanatlije u Bijeljinu i Banja Luku. Nijemaca kolonista bilo je i u Tesliću i Tešnju. Ostatak doseljenika koji je govorio njemačkim jezikom većinom su bili Austrijanci koji su kao dio austrougarske administracije i vojske naseljavali gradove.
Popisi za vrijeme Austro-Ugarske registrovali su rastući postotak stanovništva Bosne i Hercegovine koji je govorio njemačkim jezikom: 1910. ih je bilo skoro 23.000. Zanimljivo je da je u tadašnjem kotaru sarajevskom stanovništvo koje je kao jezik sporazumijevanja navelo njemački imalo udjel od 2,26 posto u ukupnom broju stanovnika i zauzimalo drugo mjesto! Na prvom mjestu su bili oni koji su govorili tada već službeno nazvanim srpsko-hrvatskim kao maternjim jezikom s 92,81 posto, a na trećem su se nalazili Jevreji Sefardi sa judeošpanskim čiji jezički udio u ukupnom stanovništvu je iznosio 1,89 posto. U apsolutnim brojevima, 6.495 osoba u ovome kotaru koristilo je njemački jezik kao svoj.
Kolektivno iseljavanje
Nakon odlaska Austro-Ugarske broj stanovnika njemačkoga maternjeg jezika u Bosni opada, popis iz doba Kraljevine SHS iz 1921. navodi još 16.400 osoba u Bosni i Hercegovini kojima je njemački maternji jezik. I dok je dalja sudbina gradskog stanovništva njemačkog i austrijskog porijekla u BiH protekla raznoliko – od iseljavanja u Prvu austrijsku republiku nakon uspostave prve jugoslavenske države preko tihe asimilacije u doba Kraljevine Jugoslavije te definitivnog odbacivanja njemačkoga i austrijskog identiteta onoga stanovništva koje je ostalo živjeti u socijalističkoj Jugoslaviji, dotle je sudbina zemljoradničkih te ostalih njemačkih organiziranih zajednica zapečaćena već tokom Drugog svjetskog rata. Naime, zbog djelovanja partizanskih i četničkih jedinica, njemačko stanovništvo Bosne organizovano je iseljavano od 1942. do 1944, najprije na sigurnija područja u Slavoniji, a zatim i u unutrašnjost Trećeg Rajha. Prema navodima historičara, najveća grupa bosanskih Nijemaca iseljena je već 1942, a prebačeni su u okupirani poljski grad Łódź. Posljednji Nijemci Bosne prebačeni su u Treći Rajh u septembru 1944. godine. Time su izbjegli sudbinu Nijemaca Slavonije i Vojvodine koje je nova socijalistička jugoslavenska vlast pod optužbom kolektivne kolaboracije s nacistima i okupatorima sistematski protjerala tokom 1945. i 1946. godine.
Time je okončana kratka, šezdesetogodišnja historija njemačkih kolonizatora u Bosni i Hercegovini. Samo dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, tok historije se potpuno mijenja te domaće stanovništvo Bosne i Hercegovine i Jugoslavije odlazi u Njemačku trbuhom za kruhom. Taj val iseljavanja ne prestaje ni ove 2022. godine, a Njemačka i Austrija su Bosancima danas mnogo veći eldorado, nego što je to bila Bosna siromašnim njemačkim i austrijskim kolonistima s kraja 19. stoljeća. Prema neslužbenim podacima, oko 240.000 osoba s mjestom boravka u Njemačkoj ima porijeklo iz Bosne i Hercegovine, a u Austriji ih je oko 200.000.