foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Ozakonjenje jezika

Bečka pošta

Nedavno je pažnju javnosti u Hrvatskoj zaokupio prijedlog Zakona o hrvatskome jeziku. Hrvatska vlada i tradicionalističke nacionalne institucije poput Matice hrvatske, koja je i inicirala donošenje ovoga zakona u Saboru Republike Hrvatske, hvale ga i ističu kako će njegovo donošenje unaprijediti brigu o hrvatskome jeziku. „Zakon je novi iskorak u opstojnosti i razvoju hrvatskog jezika kroz sva ova stoljeća i tako ga treba shvatiti, kao zalog za očuvanje i razvoj hrvatskog jezika u budućnosti“, rekao je hrvatski ministar nauke i obrazovanja Radovan Fuchs.

S druge strane, liberalni lingvistički krugovi i određeni književni krugovi u Hrvatskoj zakon smatraju nepotrebnim. „Mislim da je sama ideja zakona loša jer je zakon nepotreban i šalje pogrešnu poruku – da se jezik tobože treba od nečega štititi, da je ugrožen, da ‚krivo govorimo’ i sl.“, komentirao je lingvist Mate Kapović, poznat po svojoj kritici hrvatskog jezičkog purizma i tradicionalizma. I Hrvatsko društvo pisaca kritikuje prijedlog zakona i traži njegovo povlačenje iz procedure zbog toga što „…priča o Zakonu ima izraženu politički desno-konzervativnu intonaciju, pri čemu bi skupina upravo tako orijentiranih ljudi propisivala kako govoriti i pisati te davala jezične savjete koji bi u konačnici bili samo štetni“.

Treba li zaista jezik štititi zakonom i ima li takva zaštita uopće smisla? U slučaju Republike Hrvatske predlagači zakona govore o tome da se neće i ne mogu miješati u privatnu komunikaciju, već da je cilj zakona unaprijediti upotrebu hrvatskoga jezika u javnom prostoru. Lingvistički gledano, jeziku nisu potrebni nikakvi zakoni. Niti oni politički, a niti normativni. Kao sistem sporazumijevanja on funkcionira uglavnom samoregulirajuće i postojao je među ljudima stoljećima prije nego je prvi put opisan. Jezička remek djela stvarali su u historiji često nepismeni ljudi – možda su naše narodne pjesme najbolji primjer. Na svijetu i danas postoje stotine jezika s izrazito komplikovanom gramatičkom strukturom koji još nisu opisani.

Izbor jezika ili varijeteta u privatnoj komunikaciji stvar i izbor svakoga pojedinca i ne postoji način kako bi se ova oblast mogla urediti, a da se u isto vrijeme ne povrijede osnovna ljudska prava.

U slučaju javne komunikacije stvar je donekle drugačija, no slučajevi iz nekih razvijenih zemalja zapadne Evrope pokazuju nam da se zakonski uglavnom definira službeni jezik određene administrativne jedinice, dok se rasprava o načinu njegove upotrebe uglavnom prepušta normativnim autoritetima poput lingvista, urednika, nastavnika i sl. U nekim evropskim državama u kojima preovladava izraženi većinski jezik njegova službena upotreba nije čak propisana ni ustavom. I pored raširene debate da se njemački jezik definira ustavom kao službeni u Saveznoj Republici Njemačkoj, to se još uvijek nije dogodilo. Početkom 2000-tih konzervativna Kršćansko-demokratska unija (CDU) iznijela je ovakav prijedlog, međutim, tadašnja kancelarka Angela Merkel usprotivila mu se, a u medijima su se pojedini utjecajni jezikoslovci čak i satirično osvrnuli na takvu mogućnost. Tako je njemački kao službeni jezik u najmnogoljudnijoj zemlji Evropske unije tek definiran u Zakonu o upravnom postupku na saveznom i pokrajinskim nivoima, a pojedine pokrajine kao Berlin, Porajnje-Falačka (Rheinland-Pfalz) te Saksonija-Anhalt (Sachsen-Anhalt) uopće ni nemaju definiran službeni jezik.

Čini se da je „ozakonjenje“ jezika češće u zemljama koje imaju složeniju jezičku situaciju ili su višejezične. Tako su Državnim ugovorom i Ustavom Republike Austrije definirani njemački kao službeni jezik te šest jezika „narodnih grupa“ (u suštini manjina): slovenski, hrvatski, mađarski, romski, češki i slovački kojima je kasnije pridodan i austrijski znakovni jezik. Od ovih sedam manjinskih jezika službeni su slovenski u dijelovima savezne pokrajine Koruške te hrvatski i mađarski u dijelovima savezne pokrajine Gradišće (Burgenland). U zemljama u kojima postoje različite velike jezičke grupe pripadnost jezičkoj zajednici je često i politička kategorija – ovo se posebno odnosi na slučaj Belgije ili sjevernoitalijanske pokrajine Južni Tirol. No, u ovim zemljama ili pokrajinama zakonsko utemeljenje službenog jezika služi uglavnom da se osigura proporcionalna politička participacija tamošnjih jezičkih grupa ili da se očuva njihov jezik i njegova službena upotreba. Takav slučaj se, naprimjer, dogodio i u Španiji gdje su poslije Francove diktature i uspostavljanja demokratije doneseni tzv. zakoni o normalizaciji jezika kojima su na nivou autonomnih zajednica uz španski uspostavljeni i autohtoni službeni jezici: katalonski/valensijski u Kataloniji, Valenciji i na Balearskim Otocima, galicijski u Galiciji i baskijski u Baskiji i dijelu Navarre. Ovo je rezultiralo oživljavanjem ovih jezika koji su za vrijeme Francovog režima bili potiskivani u privatnu sferu. To je posebno ojačalo upotrebu katalonskog jezika u Kataloniji te baskijskog u Baskiji, a oba jezika su dobila snažnu političku dimenziju u definiranju katalonskog i baskijskog identiteta.

No, vratimo se na područje Zapadnoga Balkana. U Hrvatskoj je hrvatski jezik maternji za ogromnu većinu tamošnjega stanovništva – prema posljednjem popisu iz 2021. u Republici Hrvatskoj živi 91,6 posto Hrvata, druga etnička grupa po brojnosti su Srbi s tek 3,2 posto. U Ustavu Republike Hrvatske definirano je da je u službenoj upotrebi hrvatski jezik i latinično pismo. Slično je i u Bosni i Hercegovini, gdje su u službenoj upotrebi bosanski, hrvatski i srpski jezik, odnosno tri standardnojezičke norme koje na komunikacijskoj i sistemskolingvističkoj ravni čine jedan policentrični jezik. U ovakvom odnosu snaga teško je zamisliti da je upotreba većinskoga jezika u ovim zemljama bilo kako ugrožena ili nesređena pa joj stoga treba zakonski okvir kako bi bila ojačana ili dovedena u red. Postavlja se legitimno pitanje čemu uopće dodatno zakonski uređivati upotrebu jezika ukoliko već postoje normativni autoriteti koji se bave normiranjem jezika – bilo da su to naučne institucije ili pojedinci koji sastavljaju pravopise, rječnike i jezičke priručnike koje onda odobravaju ministarstva obrazovanja za upotrebu u školama, medijima i u administraciji.

Djelimični odgovor se ovo pitanje krije se u činjenici da su na bosanskom, hrvatskom i srpskom jezičkom području i dalje dominantne lingvističke škole koje su snažno preskriptivistički orijentirane i posmatraju jezik kao ključni dio nacionalnog identiteta – princip koji je u modernoj zapadnoj lingvistici uglavnom napušten. Mnogo pažnje se i dalje posvećuje normiranju jezika – brojni su pravopisni priručnici, uređuju se emisije u kojima jezikoslovci slušaocima i gledaocima nastoje preporučiti poželjne umjesto nepoželjnih jezičkih oblika, u javnom diskursu uvriježeno je mišljenje da je jedino standardni jezik poželjan dok su ostali varijeteti odraz neukosti i neobrazovanosti. Uloga lektora u medijima i izdavaštvu uglavnom je svedena na ispravljanje jezičke prakse maternjih govornika u skladu s jezičkom normom. Jezička varijacija, dakle odnos standardnog i nestandardnih varijeteta u jeziku kao dijasistemu, opisuje se i dalje nedovoljno (dobro) ili čak nikako. Cijeli dijelovi jezičkog sistema tako i dalje ostaju neistraženi. U slučaju bosanskoga jezika još uvijek, naprimjer, ne postoji značajniji priručnik koji bi dao pregled sociolingvističke situacije na bosanskom govornom području i međusobne interakcije jezičkih varijeteta iako su rat u Bosni i Hercegovini i ratne i postratne migracije snažno utjecali na gotovo sve bosanske govore. Takva istraživanja su domaćim lingvistima, izgleda, neinteresantna.

Prijedlog Zakona o hrvatskome jeziku predviđa osnivanje novoga tijela – Vijeća za hrvatski jezik. Iako predlagači kažu da novi zakon nema za cilj biti puristički ni preskriptivistički, pitanje je koja je uloga Vijeća u kojemu će zasigurno sjediti osobe od imena – najčešće jezikoslovci. Teško je ne povjerovati da će se i u ovome slučaju nastaviti odnos prema jeziku u kome se po principu „top-down“ prosječnim govornicima s pozicije autoriteta sugerira šta je u njihovom jeziku više, a šta manje poželjno nastavljajući tako održavati mit o nekom „boljem“ jeziku kojem trebamo težiti, a sve u skladu jačanja svijesti o vlastitome nacionalnom i kulturnom identitetu.

Činjenica je: što konzervativnija i desnija politička ideologija, to više „brige“ o jeziku i straha od njegovog „propadanja“ i „kvarenja“. No, nije li maternji jezik najbolje čuvati tako što se najprije prihvati njegova sveukupnost i raznolikost i uvaži jezička praksa svakog pojedinca ili društvene grupe? Istraživanje svih jezičkih pojava i varijeteta bez ideoloških stega uz standardnojezičku normu koja u govornicima neće buditi nesigurnost i strah, već se biti spoznata tek kao jedan u nizu ravnopravnih izraza u paleti vlastitoga jezičkog repertoara preduvjet su za kreativan odnos govornika prema vlastitom jeziku. A za tako nešto najprije je potrebna temeljna reforma zastarjelog i često nacionalistički obojenog izučavanja nacionalnih filologija te metodike i didaktike nastave maternjeg jezika.

Nedad Memić


Deduš: Ljubavni dvokut
Škrgo: Šibicara
Gudžević: Duga Poljana