Prošle sedmice napustio nas je Senahid Halilović. Njegovo ime bit će upamćeno kao jedno od najvažnijih kada se govori o razvoju i afirmaciji bosanskoga jezika. „Tako je po Haliloviću“, kazale bi generacije studenata i onih čije je zanimanje bavljenje jezikom. U oblikovanju bosanske standardnojezičke norme profesor Senahid Halilović pokazivao je kontinuirano svoju veličinu – i kao čovjek i kao naučnik. Prva veličina Senahida Halilovića ogledala se u tome da je u teškome, ali presudnom trenutku odgovornost za definiranje autonomne bosanske ortografske norme preuzeo na sebe. Prvim izdanjem svoga Pravopisa bosanskoga jezika 1996. godine ovaj lingvist faktički je započeo autonomnu standardizaciju bosanskoga jezika na naučnoj osnovi. Udare kritika, kakve su u slučaju objavljivanja ovako kapitalnog normativnog djela očekivane i logične, profesor Halilović godinama je uglavnom podnosio u tišini. Slabo se upuštao u javne rasprave koje su u poslijeratnom bosanskohercegovačkom javnom diskursu počesto brutalne i lišene svake pristojnosti. Kao da nam je htio poručiti: ja sam predložio ova pravopisna rješenja, a vi odlučite hoćete li ih i kako primijeniti. Na kraju krajeva, jezik nije zahtjevna hirurška operacija od čijeg uspjeha zavise životi ljudi.
Nesporno je da su neka rješenja u prvom izdanju Halilovićevom pravopisa podrazumijevala radikalniji otklon od dotadašnje srpskohrvatske standardnojezičke norme, kakva se u Bosni i Hercegovini provodila do izbijanja agresije i rata. To se posebno odnosi na upotrebu fonema „h“, koji se do tada uglavnom očuvao u bošnjačkomuslimanskim supstandardnim govorima, a u međuvremenu gotovo iščezao iz standardnojezičke prakse. Vraćanje fonema „h“ za jedne je bila ultimativna afirmacija autonomne bosanske standardnojezičke norme, za druge jezički separatizam, a za treće nepotrebna intervencija u jezičku praksu. Tako su jedni kojima je bilo više stalo da iskažuju svoj bosanski jezički identitet sve više počeli u svoj standardni govor uvoditi oblike poput „mehko“, „lahko“, „vihoriti“, a drugi su nastavili govoriti onako kako su to činili i prije. Odgovora na pitanje koji su više u pravu nema jer svakoj osobi je prepušteno na vlastitu volju da govori onako kako želi. Jedini pravi savjet koji svaki lingvist može dati govornicima maternjeg jezika je da ga upotrebljavaju spontano i onako kako se u njemu najbolje osjećaju.
Senahid Halilović živio je jezik i razumio kako taj složeni i fascinantni sistem jezičkih znakova funkcionira. Znao je da su potrebne godine upotrebne prakse prije nego se njegova predložena pravopisna rješenja „prime“ među govornicima. 22 godine nakon izdavanja prvoga izdanja Pravopisa bosanskoga jezika svjetlo dana ugledalo je njegovo drugo, temeljno revidirano i prošireno izdanje. Njegov autor nije se ovaj put libio neka svoja prvobitna rješenja promijeniti, unaprijediti ih ili, pak, povući. Ovdje je profesor Halilović po drugi put pokazao svoju akademsku i ljudsku veličinu – onakvu kakva je u bosanskohercegovačkom svijetu nauke, punom sujete, rijetka, prerijetka.
Halilovićevo drugo izdanje Pravopisa bosanskoga jezika iz 2018. godine oslikava umnogome standardnojezičku praksu velike većine govornika bosanskoga jezika. Njegova naknadna rješenja nešto su liberalnija od onih prvobitnih. I tu se ovaj predani lingvist našao na meti kritike – ovaj put onih kojima je revidirano izdanje Pravopisa previše „labavo“ te stoga smatraju da „razvodnjava“ samostojnost bosanske standardnojezičke norme. No, Senahid Halilović znao je da se bit i suština bosanskog jezika ne sastoje u njegovom strogom normativnom odvajanju od srpske, hrvatske i crnogorske standardnojezičke norme. Bosanskohercegovački govori već su od vremena formiranja dvocentričnog srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog standarda bili prostori iz koje su ove dvije norme crpile svoju snagu, ali se u njemu i susretale dajući mu treću, isto tako samosvojnu dimenziju koja u jugoslavensko vrijeme politički nije mogla izrasti u ravnopravan varijetet već je nemušto prozvana “bosanskohercegovačkim standardnojezičkim izrazom”. I dan danas bosanski standard ostao je u mnogim rješenjima kompromisni varijetet u odnosu na srpski i hrvatski. Ako bi danas neki stranac odlučivao kojom standardnojezičkom normom će se zajedno obratiti Srbima, Hrvatima, Crnogorcima i Bošnjacima, bila bi to najvjerovatnije bosanska jer je najneutralnija i u sebi sadrži najveći zajednički sadržilac sva četiri standardna jezika nastala nakon raspada srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskog jezika.
Neki će ovu otvorenost bosanske norme smatrati slabošću, a neki prednošću. Oni koji u njoj vide prednost reći će da je bosanski jezik dovoljno širok da prihvati i „opštinu“ i „općinu“, i „konsultovati“ i „konsultirati“ i „lako“ i „lahko“. I zaista, sve ove dubletne, pa čak i tripletne forme žive u bosanskoj standardnojezičkoj praksi. Sastavljajući akribično svoje obimno drugo izdanje svoga pravopisa Senahid Halilović je znao da zadatak svakog profesionalnog lingviste, a pogotovo onoga normativnog, nije da govornicima propisuje ili nameće jezička rješenja koja imaju malo ili nimalo uporišta u praksi i spontanome govoru. On je tu da prati jezičku praksu, bilježi i preporučuje one oblike koji su se kao standardni ustalili kod većine govornika.
Profesor Halilović bio je naposljetku svjestan da je bosanski jezik, kao i njegovi govornici i država Bosna i Hercegovina s kojom se identificiraju, u dugoj i kompleksnoj tranziciji. Ta tranzicija ne zahtijeva jezičku normu koja je jednoznačna i kruta već dovoljno fleksibilna i otvorena da rješenja koja govornike neće zbunjivati ili ih udaljavati od vlastitoga maternjeg jezika. Jer udarajući granice vlastitome jeziku udaramo ih i vlastitoj slobodi – a to Senahid Halilović nije želio. I tu se ogleda njegova treća i možda najvažnije profesionalna i ljudska veličina. Ostaje nam nada da će sljedeće generacije bosnista u potpunosti prepoznati i vrednovati djelo Senahida Halilovića kao zalog budućem opisivanju bosanskoga jezika.