Memić: Katalonske zavrzlame

Bečka pošta

„Na Balearima ne govorite katalonski, već majorkanski, menorkanski, ibizanski i formenterski!“ Izjavio je ovo krajem jula ove godine predsjednik španske konzervativne stranke Partido Popular Pablo Casado na jednom skupu u gradu Palma de Mallorca, prijestolnici španske autonomne oblasti Balearski otoci.

Pročitavši ovu izjavu, nemoguće je odmah se ne sjetiti nacionalističkih prepucavanja o jeziku na prostorima bivše Jugoslavije i nastojanju političara da tamošnjim jezičkim zajednicama propisuju naziv i samosvojnost jezika kojim će govoriti. Eh, sada barem znamo da po ovoj vrsti jezičkog nacionalizma nismo usamljeni u Evropi. Španija kao složena evropska država suočava se sa sličnom situacijom na polju jezičke politike kojom dominiraju dva suprotstavljena politička koncepta obojena nacionalizmom – s jedne strane španski centralizam, a s druge katalonski separatizam. Ovaj antagonizam potresa špansku državu već decenijama, hranjen traumama iz Španskog građanskog rata, a nadopunjen savremenim neslaganjima Madrida i Barcelone oko stepena autonomije Katalonije te pravom političkom dramom oko referenduma za nezavisnost ove španske autonomne oblasti od 1. oktobra 2017. koji centralna vlada u Madridu nikada nije priznala. Tako su se ova dva suprotstavljena politička koncepta odrazila i na pitanje jezika.

Autohtoni jezik koji se govori u Kataloniji, uskom pojasu na istoku pokrajine Aragon, u većinskom dijelu pokrajine Valencia, u Andorri, na Balearskim otocima (Mallorca, Menorca, Ibiza, Formentera) te na jugu Francuske uz Pirineje i u gradu Algheru na zapadu Sardinije poznat je pod nazivom katalonski – no, naziv toga jezika ne dijele svi njegovi govornici. No, krenimo redom: svoju afirmaciju katalonski je dobio pod aragonskom krunom od 13. do 15. stoljeća. Naime, u tom periodu dolazi do ekspanzije Kraljevine Aragon, a samim time i katalonskog jezičkog područja koje se širi s prvobitnog prostora istočnih Pirineja i današnje Katalonije na Valenciju i Balearske otoke.

Od jezika kulture do marginalnosti

Katalonski u to vrijeme postaje i jedan od značajnijih jezika kulture u južnome dijelu Evrope. No, od kraja 15. stoljeća, stapanjem Aragonskog kraljevstva s Kraljevinom Kastiljom opada značaj ovog jezika, a kastiljski (nama poznat pod imenom španski) kontinuirano jača. Tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća katalonski jezik doživljava kulturni preporod nošen industrijalizacijom i ekonomskim jačanjem Katalonije.

Ipak, proces katalonske renesanse neće trajati dugo jer izbijanjem Španskog građanskog rata Katalonci i njihova kultura naći će se pod udarom Francovih nacionalista, a pobjeda ovih snaga označila je početak sistematske diskriminacije i zatiranja jezičkih i etničkih manjina u Španiji. Na posebnome udaru našli su se Katalonci, i njihov jezik, koji su pod Francovom diktaturom žigosani kao separatisti – katalonski bio je prognan iz javnog života, geografski nazivi i lična imena su se hispanizirali.

Paralelno je tekao proces doseljavanja ljudi iz ostalih dijelova Španije čiji maternji jezik je bio kastiljski. To je dovelo do situacije da je Katalonija danas bilingvalno područje – svi ili gotovo svi izvorni govornici katalonskog vladaju i španskim jezikom (ali ne obrnuto!). Danas u Kataloniji preko 90 posto stanovništva razumije katalonski, tek nešto iznad 70 posto ga govori, a ispod 50 posto piše. Ovo je posljedica Francove diskriminatorske jezičke politike koja je katalonski dugo vremena bila svela na jezik privatne komunikacije. Na posljednjem popisu iz 2013, 46 posto stanovnika Katalonije navelo je da je španski njihov jezik, katalonski svojim jezikom osjeća njih 37 posto.

Katalonski u Kataloniji, a u Valenciji?

Nakon rušenja diktature i opsežnim mjerama u okviru katalonske autonomije popularnost katalonskog je postepeno porasla. Danas je službeni jezik u Autonomnoj oblasti Katalonija, obavezni je jezik obrazovanja, a u Barceloni postoje mediji i na španskom i na katalonskom jeziku. Vidljivost i upotreba katalonskog različita je od mjesta do mjesta: dok su u velikim gradovima poput Barcelone službeni natpisi i objave po pravilu na katalonskom, španski jezik ipak dominira u općoj komunikaciji. U unutrašnjosti Katalonije i po manjim mjestima preovladava katalonski, kako u službenoj, tako i u svakodnevnoj komunikaciji na ulici ili u prodavnici. Kao i u ostalim dvojezičnim područjima, osobe često u govoru upotrebljavaju naizmjenično i jedan i drugi jezik.

No, kako je već ranije spomenuto, katalonski se ne govori samo u Autonomnoj oblasti Katalonija. Drugi veliki centar ovoga jezika je Valencia koja također uživa status autonomne oblasti u okviru Španije. No, ovdje se katalonski jezik u Statutu Autonomne oblasti ne naziva katalonskim već valensijskim. Sistemskolingvistički gledano, jezik u Valenciji i Kataloniji čini jednu cjelinu, no društveno-politički postoje različiti stavovi o tome da li je to jedan ili, pak, različiti jezici – baš kao i u slučaju bivšeg srpskohrvatskoga jezika. Domicilni jezik Valencije u prošlosti se nazivao i valensijskim i katalonskim (valencià i català), no kako navodi lingvist Max Doppelbauer, naziv ovoga idioma se u posljednjih 40-ak godina politički instrumentalizira.

Naime, nakon sloma diktature i uvođenja demokratije i autonomije u Španiji, Valencia je postepeno stekla status autonomne oblasti kojoj je dodijeljen širok stepen autonomije – Comunitat Valenciana ima, naime, status zasebne nacionalnosti u španskome ustavu (takav status imaju i Katalonija, Baskijska oblast, Galicija, Navarra, Andaluzija, Balearski otoci, Kanarski otoci te Aragon, ostale španske autonomne oblasti imaju tek status regiona ili historijskih regiona). U prvim pokušajima organizacije autonomije ove oblasti krajem 1970-ih jezik se jasno definira kao katalonski, a pokrajina se vidi kao dio katalonskog kulturnog područja, takozvanih Katalonskih zemalja – Països Catalans. Ovaj termin u međuvremenu je u španskoj politici postao izuzetno kontroverzan jer dio katalonskih nacionalista ima iredentističke težnje da sva područja na kojima se govori katalonskim jezikom ujedini u jednu nezavisnu državu.

Otpori kulturnom i jezičkom konceptu Katalonskih zemalja javili su se i u Valenciji – naime, u godinama nakon uspostave demokratije jasno se kristaliziraju dva politička bloka: lijevi koji autonomiju Valencije smješta u kontekst Katalonskih zemalja i desni koji ovakvu ideju potpuno odbacuje. Nakon nekoliko godina nestabilnosti početkom 1980-ih godina postiže se kompromis između dva politička bloka, kako po pitanju naziva pokrajine koja dobija službeni naziv Comunitat Valenciana („Valensijska zajednica“, a ne kao prvobitno predloženo País Valencià „Zemlja Valencia“), tako i po pitanju jezika koji se sada u Statutu Autonomne oblasti službeno naziva valensijskim.

Isti ili različit jezik

2005. provedena je reforma Statuta koja u članu 6., tački 1. potvrđuje da se domicilni jezik ove autonomne oblasti naziva valensijskim. Tako u zavisnosti od političke opredijeljenosti među stanovnicima Valencije vladaju stavovi da su katalonski i valensijski jedan ili dva jezika – zvuči poznato, zar ne? Politički predstavnici Katalonije i Valencije često su se na konferencijama znali sukobiti oko toga govore li istim ili različitim jezicima. Iz tog razloga, valensijska regionalna uprava tražila je od Jezičke akademije Valencije, koja se inače bavi normiranjem valensijskoga jezika, službeni stav po ovome pitanju. Akademija je 2005. donijela odluku u kojoj po prvi put nakon 40 godina definira jezičko jedinstvo svih područja u kojima se govori katalonski jezik.

„Historijski jezik Valensijanaca je sa filološkog stanovišta isti onaj jezik koji se govori u Autonomnoj oblasti Katalonija, na Balearskim otocima i u Kneževini Andorri. To je onaj historijski i domicilni jezik i drugih teritorija koje su se nalazile pod krunom Aragonskog kraljevstva poput grada Alghera na Sardiniji i dijela Francuske u Istočnim Pirinejima.“

Odluka jasno definira da se bez obzira na različite varijetete ovoga jezika u strukturalističkom smislu radi o jednom lingvističkom sistemu. Navode se također i historijski primjeri u kojima se jezik u Valenciji još od 14. stoljeća nazivao (i) katalonskim, ali se na kraju dolazi do zaključka da je naziv „valensijski“ sada najrasprostranjeniji i najprikladniji naziv za jezik u ovoj autonomnoj oblasti te da je najvažnije obilježje identiteta toga naroda. Tako su barem valensijski jezički autoriteti – za razliku od balkanskih – stavili tačku na katalonsku jezičku zavrzlamu primjenjujući princip jedan jezik – više imena. Valensijski kao jezik nema svoga posebnog jezičkog koda, ali se ovaj naziv osim u Valenciji koristi i na španskom državnom nivou. Tako ćete, recimo, na web stranici ili automatima za karte španskih državnih željeznica Renfe pored kastiljskog naći i opcije za baskijski, galicijski, katalonski i valensijski iako će tekst na posljednje dvije opcije uglavnom biti identičan. Baš kao i ono bosanskohercegovačko „pušenje ubija“ na tri jezika.

No, politička zloupotreba jezika u Španiji time nije prestala jer se katalonski u aktuelnim sukobima oko statusa Katalonije itekako koristi kao političko oruđe. Bilo da se radi o pitanju jezika u obrazovanju u Kataloniji ili njegovom korištenju kao simbola katalonske samosvojnosti. Istraživanjima je utvrđeno da su oni Katalonci koji imaju jaču svijest o vlastitome jeziku više naklonjeni nezavisnosti ove pokrajine. Brojne katalonske separatističke zastave širom ove pokrajine na ulicama i prozorima kuća to jasno pokazuju. S druge strane, konzervativne i centralistički nastrojene partije u Madridu žele osujetiti bilo kakvo kulturno i etničko jedinstvo teritorija na kojima se govori katalonskim jezikom, a i njihov glavni instrument u tome je opet nacionalizam.

U svjetlu toga trebaju se posmatrati i one – lingvistički apsurdne – izjave Pabla Casada s početka teksta. Takve izjave nisu, međutim, samo jezički, već i politički štetne jer direktno podrivaju špansku autonomiju. Naime, u Statutu Autonomne oblasti Balearski otoci službeni jezik ove pokrajine definira se kao katalonski. Majorkanski, menorkanski, ibizanski i formenterski tek su neformalni nazivi za lokalne govore i dijalekte tih otoka koji imaju svoje specifičnosti u odnosu na jezik u Valenciji i Kataloniji.

Tako je pored bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika katalonski/valensijski još jedan jezik koji natkriljuju međusobno sukobljeni društveno-politički identiteti. S preko deset miliona govornika na šestom je mjestu po veličini među romanskim jezicima, a najbrojniji je evropski jezik koji nije službeni na državnome nivou (ako se izuzme mikrodržava Andorra). U Španiji, ovaj jezik uživa (uz kastiljski) službeni status isključivo na pokrajinskome nivou. U isto vrijeme, katalonski je i policentričan jezik jer njegov standard pokazuje specifičnosti u sve tri španske autonomne oblasti u kojima se govori. Vjerujem da će, pročitavši ovaj tekst, prosječan govornik bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika barem malo odahnuti i uvidjeti da jezička neslaganja u bivšoj Jugoslaviji – ma kako se ponekad učinila apsurdna ili nerazumljiva – ipak nisu usamljena u današnjoj Evropi.

Nedad Memić


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?