foto: Dženat Dreković/NOMAD

Memić: Markale

Bečka pošta

Peti februar i 28. august predstavljaju dane kada se Sarajlije sjećaju dva najveća masakra koje je počinila srpska vojska u toku opsade grada. Oba su se dogodila na svega nekoliko metara udaljenosti – na centralnoj pijaci i tržnici Markale. Prvi je odnio 68, drugi 43 života nevinih građana Sarajeva. Neki historičari će reći da je drugi masakr na pijaci Markale bio okidač za udare NATO-saveza po položajima Karadžićevih Srba koji su glavni grad Bosne i Hercegovine 44 mjeseca držali u opsadi i terorizirali stalnim granatiranjem i snajperskom vatrom.

Znali su zlikovci s brda da su se opsadom izmučene Sarajlije u gradu koji je bio osuđen na tihu smrt uvijek i često kretale oko centralne gradske pijace. Čak i u vremenu ratne gladi i neimaštine tamo se moglo nešto prodati i kupiti. U topografiji Sarajeva Markale čine posebno mjesto. Čak i prije izgradnje današnje zgrade Gradske tržnice na tome mjestu je bilo sajmište poljoprivrednih i mliječnih proizvoda. A onda je austrougarska vlast Sarajevu odlučila podariti modernu zatvorenu gradsku tržnicu – Markthalle. Plan za gradnju tržnice načinio je arhitekt češkoga porijekla August Butsch 1894. godine u neorenesansnom stilu. U zatvorenu tržnicu moglo se prvobitno ući s bočnih strana zgrade, a kada su ti ulazi zatvoreni, napravljena su dva današnja – onaj glavni s Ferhadije s antičkim lukovima te sporedni iz Bašeskijine ulice. Svojim gracioznim izgledom sarajevska centralna tržnica prije podsjeća na objekat s mnogo uzvišenijom namjenom. Kaže se da je veliki bosanskohercegovački historičar Hamdija Kreševljaković o Markalama rekao da više nalikuju teatru, nego prostoriji u kojoj se prodaje zelen i meso.

No, bosanskohercegovački glavni grad ima kao malo koji evropski grad privilegiju posjedovati tako lijepu gradsku tržnicu. Njeno prvobitno ime na njemačkome jeziku „Markthalle“ Sarajlije su toliko zavoljele da su ga do dana današnjeg zadržali u svome rječniku. Naziv „Markale“ danas se ne odnosi samo na zgradu tržnice, već i na obližnju zelenu pijacu i dio grada u kojem se tržnica nalazi. Ako se danas nešto kupuje „na Markalama“, onda se to vjerovatno čini na zelenoj pijaci ili u nekoj radnji u njenoj blizini, a po mlijeko, mliječne proizvode, jaja i suhomesnate proizvode svratit ćemo „u Markale“. Sve velike praznike u godini Sarajlije mjere po gužvi u i na Markalama. „Prazne Markale!“ bio bi zabrinuti usklik majke iz nekadašnjih vremena poskupljenja, a „Svijet u Markalama sve razgrabi k’o da je džaba!“ obično bi rekla pred Novu godinu.

Kao i možda svakom sarajevskom djetetu odraslom u ili blizu centra grada, odlazak u Markale s mamom ili nanom i bakom bio je jedan od redovnih dnevnih rituala. Brojni prodavači s tezgi bi na dugim i oštrim noževima nudili tako isječenu pečenicu, sudžuku i suho meso i nudili kupcima da ih kušaju. Slično je bilo i s mladim sirom. Po obavljenoj kupovini, u ulaznoj prostoriji Markala iz pravca nekadašnje Titove nalazila se kontrolna vaga na kojoj su građani mogli izmjeriti jesu li im prodavci pravilno izvagali kupljenu robu. Ta vaga stoji u Markalama na istome mjestu i danas. Nakon rata gradska tržnica se renovirala tako da ne izgubi gotovo ništa od svoga staroga sjaja. Čak i okrugli sat u stilu secesije, koji visi sa stropa, kupcima pokazuje tačno vrijeme. Ako bismo u današnjem Sarajevu birali objekte koji decenijama nisu mijenjali svoju namjenu i atmosferu, onda bi Markale bile u vrhu liste takvih objekata. Kao i oduvijek, suhomesnati proizvodi su se prodavali na otvorenim tezgama, a poluzatvorene prodavnice sa strane bile su rezervirane za prodavače mlijeka i mliječnih proizvoda.

U nekada pomalo haotičnom i neurednom gradu gradska tržnica je oaza urednosti, čistoće i nepatvorenog mirisa zdrave hrane koju prodavci donose iz mjesta u blizini Sarajeva. Vjerovatno ne postoji nijedan Sarajlija koji ne živi u dijaspori, a da pri svome boravku u rodnome gradu ne svrati u ovaj svojevrsni hram sira, kajmaka i suhoga mesa i ne ponese nešto od bosanskih delicija u svoju novu zemlju življenja. Koliko je tona visočke pečenice, mladoga i dimljenog sira iz Markala dosada završilo u prtljagu koji je slijetao na njemačke, francuske, skandinavske ili američke aerodrome.

Zato i ne čudi kada se danas u Markalama može vidjeti sve više turista koji uživaju u kupovini organskih bosanskih prehrambenih namirnica u ovom jedinstvenom ambijentu. Prelijepi interijer gradske tržnice kao da se stapa s mirisima i okusima proizvoda u simfoniju užitka u kojoj najčešće u žurbi svakodnevne kupovine premalo uživamo. Za razliku od Sarajeva, historijske gradske tržnice ovakvog tipa u gradovima zapadne Evrope mjesta su na kojima dobrostojeći slojevi stanovništva kupuju preskupe bio-namirnice.

Kada vam se u životu posreći da posjetite stotine gradova, onda ih neminovno pokušavate selektirati. U mome slučaju gradovi koji zaslužuju posebnu pažnju i poštovanje su oni koji imaju tramvaj, sahat-kulu i zatvorenu tržnicu. Sve ono što ima moje Sarajevo. Taj vlastiti gradski kod omogućava mi da elemente rodnog grada pronađem u mnogim svjetskim gradovima. Po zatvorenoj gradskoj tržnici Sarajevo me tako podsjeća na španske gradove. Tamo se zatvorene ili natkrivene tržnice mogu naći gotovo u svakome gradu, čak i u onom najmanjem. U međuvremenu, u tim tržnicama ne prodaju se samo prehrambeni proizvodi, već se nalaze i restorani s najukusnijim lokalnim jelima po povoljnijim cijenama. Baš kao i u Sarajevu, i u Barceloni, Valenciji, Madridu ili Málagi tržnice su mjesta okupljanja, kušanja, uživanja u svježini, mirisu i okusu hrane. To su mjesta na koja se dolazi da bi se živjelo i preživjelo. Zato su i najvitalniji, a ujedno i najranjiviji dijelovi svakoga grada. Znali su to i oni koji su u 90-tim godinama prošloga stoljeća htjeli ubiti jedan grad. Zato kada sutra ili prekosutra ponovo uđete u prelijepu zgradu Markala, sjetite se da je taj objekat možda i najupečatljivi simbol života i opstanka Sarajeva.

Nedad Memić