26. jula otvorene su u Parizu 33. Ljetne olimpijske igre. Fulminantnim i donekle kontroverznim spektaklom otvaranja na rijeci Seni francuska prijestolnica se potrudila da se o ovogodišnjim ljetnim igrama ne samo izvještava, već i obilato diskutuje. Pariz – jedna od najposjećenijih i najatraktivnijih metropola svijeta – ovaj vrhunski sportski događaj sigurno će iskoristiti za učvršćivanje svoje pozicije u samome svjetskom vrhu popularnosti. Svake olimpijske igre, pa i ovogodišnje, ogromna su šansa za svaki grad i zemlju. Ipak, neke od njih postanu i mnogo više od toga: transformiraju gradove u kojima se održavaju i postanu kultni događaji koji zauzimaju čvrsto mjesto u kulturi sjećanja.
U sarajevskim i bh. medijima pojavila se povodom otvaranja pariških ljetnih igara slika prve bosanskohercegovačke reprezentacije na Ljetnim olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Ove igre sudbinski su vezane za historiju bh. sporta: Barcelona je bila grad u kome se prvi put na olimpijskim takmičenjima zavihorila zastava nezavisne Bosne i Hercegovine. Bila je to za tada već opkoljeno Sarajevo, koje se borilo za opstanak grada i države, ne samo afirmacija na najvećoj sportskoj smotri svijeta, već i početak do tada nezapamćene inicijative i akcije pomoći koju su Barcelona i Katalonija pokrenule kako bi pomogle olimpijskome gradu Sarajevu. Prvi sporazum o pomoći i obnovi Sarajeva Barcelona i bh. glavni grad potpisali su već 1994. godine, u oktobru 1995, pred sami završetak opsade, Barcelona kao jedini grad u svijetu uz svojih deset postojećih gradskih okruga dodaje i jedanaesti okrug Sarajevo. Zadatak tog Jedanaestog okruga (Districte 11) bila je koordinacija pomoći glavnom bh. gradu. Teško je nabrojati stotine akcija pomoći koju su Barselonci i Katalonci pružali i još uvijek pružaju Sarajevu i Bosni i Hercegovini. 2000. godine dva grada su se službeno pobratimila, a snažne partnerske veze osvježene su i 2022. povodom obilježavanja tridesetogodišnjice saradnje. Tim povodom Barcelona je u svojoj kandidaturi za održavanje Zimskih olimpijskih igara u Pirinejima 2030. željela uključiti i Sarajevo kao jedno od mjesta takmičenja. Nažalost, usljed političkih neslaganja regionalnih vlada Katalonije i Aragona, Španija je u junu 2022. povukla kandidaturu.
Olimpijske veze između Barcelone i Sarajeva sigurno ne bi bile tako snažne da se u oba grada nije stvorio poseban odnos prema čuvanju sjećanja na ovaj vrhunski sportski događaj. Olimpijske igre ni za Sarajevo, a ni za Barcelonu nisu značile samo ugošćavanje najveće svjetske sportske smotre – one su prije svega bile okidač za temeljnu transformaciju oba grada. ZOI 84 bio je povod za opsežnu modernizaciju Sarajeva: nastajali su novi kvartovi, uvedeni novi vidovi javnog prijevoza poput trolejbusa, sagrađene neke od ključnih građevina u gradu. Za mnoge Sarajlije Zimske olimpijske igre bile su vrhunac razvoja grada u socijalističkoj Jugoslaviji, simbol „zlatnih osamdesetih“, vremena u kojem se činilo da Sarajevo pršti od privrednih, kulturnih, umjetničkih i sportskih talenata. Rat i opsada, u kojoj je uništena većina olimpijskih objekata, u pamćenje Sarajlija urezala je popularnu „Olimpijadu“ kao jedinstveni događaj u historiji grada u kome je svijet Sarajevo po prvi put zapamtio po lijepom. Činilo se da je prije i poslije tog događaja glavni bh. grad u globalnoj memoriji bio uglavnom poznat po ratovima i tragedijama.
Kao i u slučaju Sarajeva, Ljetne olimpijske igre 1992. godine označile su transformaciju Barcelone. Svoju prvu veliku mijenu novije historije katalonski glavni grad doživio je mnogo prije, sredinom 19. stoljeća, kada je od zidovima opasanog prenapučenog srednjovjekovnog grada jedinstvenim urbanističkim konceptom širenja iz pera inženjera Ildefonsa Cerde postao grad širokih avenija i stambenih blokova s „odsječenim“ rubovima koji iz zraka podsjećaju na džinovsko saće. Tamošnja legendarna četvrt Eixample (što nije ništa drugo do katalonska riječ za širenje) do dan danas ostala je primjer vizionarskoga planiranja grada čije prednosti ostali svjetski gradovi tek trebaju otkriti.
No, iako urbanistički uzor, Barcelona se sve do 1992. razvijala skoro potpuno ignorirajući pristup Mediteranu. Nerijetko ćete čuti srednjovječne ili starije Barselonce koji će vam reći da more u životu grada prije 1990-tih nije igralo nikakvu ulogu. Na morska žala išlo se ili sjeverno ili južno od grada. No, to se olimpijskom transformacijom milionske metropole temeljno mijenja. Barselonsko olimpijsko selo u četvrti Poblenou nastalo je tik uz more, a gotovo cijelom dužinom grada od Stare luke pa sve do sjeverne granice grada danas se pružaju brojne plaže, marine za jahte i široke šetnice. Od grada leđima okrenutog moru, Barcelona je od 1992. praktički zagrlila Mediteran. Teško je danas na Sredozemlju naći grad ove veličine koji ima tako jednostavan, brz i širok pristup moru.
Iz ovog i drugih razloga Barselonci se danas s ponosom i zadovoljstvom sjećaju 1992. godine i te uspomene obilato evociraju u klasičnim medijima i na socijalnim mrežama. Baš kao što su i Sarajlije ZOI 84 već odavno ugradili u temelje svoga gradskoga identiteta. Jer za oba grada Olimpijske igre daleko su nadmašile sportske događaje – bili su to snažni impulsi jačanju političke i društvene emancipacije i samouvjerenosti obje zajednice: u slučaju Barcelone nešto više od desetak godina nakon završetka Francove diktature u kojoj je, između ostaloga, sistematski potiran katalonski identitet, a u slučaju Sarajeva izlazak iz sjene dva najveća jugoslavenska grada, Beograda i Zagreba, i čvrsto etabliranje na mapi svjetskih gradova.