Sarajevo se proteklog vikenda potrudilo pokazati svoj antifašistički duh i protestom iskazati neslaganje s misom za stradale u blajburškim repatrijacijama. Antifašizam kojim se i političko i građansko Sarajevo vole ovih dana dičiti ne može se, međutim, zaustaviti samo na ovoj protestnoj šetnji. Mnoge Sarajlije ovih dana kritiziraju činjenicu da pojedine gradske ulice nose imena ličnosti koje su obavljale značajne funkcije u aparatu NDH. U isto vrijeme, od vremena opsade pa do danas grad je propustio brojne šanse da imenovanjem ulica ili javnih objekata vrednuje one historijske ličnosti, a posebno žene, koje su ga činili kosmopolitskim i multietničkim. Nekoliko primjera:
Zaboravljene pionirke obrazovanja u BiH
O pjesniku, orijentalistu i političaru Safvet-begu Bašagiću znate već mnogo toga. Bašagić je, između ostaloga, bio i prvi doktor nauka u BiH odbranivši 1910. godine na Univerzitetu u Beču svoju disertaciju o Bošnjacima i Hercegovcima u islamskoj književnosti. Pred kraj opsade Sarajeva ovaj velikan je, s punim pravom, dobio vlastitu ulicu u centru grada. No, znate li ko je bila prva doktorica nauka u historiji BiH? Marie (Marija) Bergmann-Kon doktorirala je svega pet godina nakon Bašagića na istome univerzitetu kod čuvenog bečkog slavista Milana Rešetara o njemačkoj poeziji Petra Preradovića. Njena sestra Berta Bergmann bila je prva maturantica u historiji BiH i kasnija pedijatrica, a kao aškenaska Jevrejka ubijena je u logoru Jasenovac pred kraj Drugog svjetskog rata. Marija Kon bila je 1950. godine pozvana da učestvuje u osnivanju sarajevske germanistike gdje je radila do penzioniranja. Nisu li sestre Bergmann, ove – kako ih je portal Prometej već nazvao – pionirke ženskog visokog obrazovanja zaslužile ulicu u Sarajevu? Teško će ko reći da nisu.
A jedna pionirka ženskoga obrazovanja ostala je u 1990-im bez svoje ulice. Ulici Stake Skenderove podno Mejtaša vraćeno je historijsko ime Buka, a Skenderovoj se nije našla zamjenska ulica – zašto, teško je dokučiti, posebno jer se Sarajevo diči svojom multietničnošću. Bila je po mnogo čemu posebna žena: 1858. godine otvorila je prvu školu za djevojčice u Sarajevu i bila u njoj učiteljica, bila je prva žena u BiH koja je objavila knjigu (Ljetopis Bosne), bavila se poslovima tumača za osmanski turski jezik, a na svome hadžiluku u Jerusalem boravila je u Istanbulu i čak se susrela s osmanskim sultanom Abdulazizom. Staka Skenderova ušla je u historiju BiH kao pionirka ženskoga obrazovanja i emancipacije i kao takva nipošto nije smjela u 1990-tim izgubiti ulicu u Sarajevu, gradu u kojem je živjela i djelovala do svoje smrti.
I prva novinarka bez ulice
O Mileni Preindlsberger-Mrazović ponešto se i pisalo zadnjih godina. Trebalo je da prođe skoro stoljeće od njene smrti pa da joj se djela prevedu na bosanski jezik. Iako rođena Hrvatica pisala je gotovo isključivo na njemačkome jeziku, bila je prva novinarka u historiji BiH, zaljubljenica u našu zemlju, njene ljude i običaje. Kada je 1919. s mužem Bečlijom morala napustiti Sarajevo i nastaniti se u Beču, kažu da je često ponavljala kako se nakon odlaska iz Bosne nikada nije mogla navići na „bečku tuđinu“. Godinu dana pred smrt 1927. godine održala je posljednje predavanje u bečkoj obrazovnoj ustanovi Urania – i ono je bilo o Bosni i Hercegovini. Oporukom je svoju zbirku bosanskih narodnih nošnji ostavila Zemaljskom muzeju u čijem je stvaranju u 80-im godinama 19. stoljeća i sama učestvovala. Milena Preindlsberger-Mrazović nije bila samo izvrsna etnologinja i novinarka već po svemu sudeći i prva glavna urednica i izdavačica dnevnih novina u svijetu. Bile su to novine „Bosnische Post“ koje su izlazile u Sarajevu gotovo cjelokupno vrijeme austrougarske uprave. Treba li se Sarajevo zahvaliti prvoj novinarki u BiH i vjerovatno i prvoj glavnoj urednici novina u svijetu, ako se već odavno zahvalilo i prvome bh. novinaru? Opet sam siguran da će većina čitalaca reći da treba.
A siguran sam i da će se mnogi koji budu čitali ove redove sjetiti i drugih važnih ličnosti u historiji BiH – posebno žena – koje su nepravedno ili ostale bez svojih ulica ili ih nikada nisu ni imale. Neka ovaj članak zato bude prilog široj diskusiji o politici imenovanja sarajevskih ulica i javnih objekata koja se konačno mora pokrenuti. Jer previše je onih koji su zaslužili ulicu, park ili neki drugi javni objekt, a ima i onih kojima je ta čast nepravedno pripala.