„Želim da se ovdje zaustavimo da vam pokažem jedan hotel“, reče naš turistički vodič u Bejrutu. Izlazimo na velikoj raskrsnici kojom jure auta i motocikli iz svih pravaca. Pravo puca pogled na more, a oko nas su ekskluzivne zgrade i neboderi. Jedna od njih, široka bijela zgrada od 26 spratova zjapi razrušena. „Ovo je bejrutski hotel Holiday Inn, igrao je ključnu ulogu tokom našeg građanskog rata“, reče nam Mohammed. „Na ovaj hotel su pucali izraelski vojni brodovi s mora 1982. Moj otac, koji se sa ostalima ovdje krio, čak je i ranjen. Ja sam tada bio mali.“ Četvero Sarajlija, turista u Libanu, zaprepašteno slušaju ove vodičeve riječi. „Pa i mi imamo Holiday Inn u Sarajevu. I naš Holiday Inn igrao je važnu ulogu u toku opsade i rata u Sarajevu“, pokušavaju mu objasniti…
I ostatak puta nebrojeno ćemo puta povući paralele između Sarajeva i Bejruta, Bosne i Libana. Nije ni čudo jer često se sudbina ove male bliskoistočne zemlje koju zapljuskuje Sredozemno more vezuje za sudbinu Bosne i Hercegovine. Obje zemlje rastrgane su etničkim i vjerskim konfliktima i miješanjem susjeda i velikih sila u život njenih stanovnika. U obje zemlje vlada etnička proporcija tri glavne grupe stanovništva. Tako u Libanu predsjednik mora biti maronitski kršćanin, predsjednik parlamenta šiitski, a predsjednik vlade sunitski musliman. No, čini se da je Liban, kako reče jedan šaljivi Bosanac, „Bosna na steroidima“. Tamo je raznolikost stanovništva veća, a veći su i problemi. Takve bijede, ali ni raskoši u Bosni i Hercegovini nema; u sigurnosnu situaciju u zemlji direktno su upleteni mnogo ozbiljniji akteri, nego kod nas. Danas, međutim, sigurnost možda i nije najveći problem ove države, po površini pet puta manje od Bosne i Hercegovine. Eksplozija u bejrutskoj luci iz augusta 2020. godine bacila je ionako nestabilnu i ekonomski posrnulu zemlju, koja se nikada nije potpuno oporavila od razarajućih posljedica 15-godišnjeg građanskog rata, na koljena. U eksploziji je 300.000 ljudi ostalo bez domova, 218 ih je poginulo, a veliki dijelovi Bejruta su oštećeni od detonacije. Ni široki protesti stanovništva na rubu revolucije nisu uspjeli ublažiti razarajuće posljedice kriza. Od 2019. i 2020. se pojačava spirala ekonomskog pada Libana, ljudi napuštaju zemlju, a teški udarac konačno zadaje korona te potpuni kolaps bankarskog sistema koji je Libancima „pojeo“ i ono malo ušteđevine koju su imali. Danas je libanska valuta – neki je zovu funta, a neki lira, jer u ovako podijeljenim društvima se teško može naći kompromis oko bilo čega – u vrtlogu inflacije. Kako biste platili ručak u bejrutskom restoranu, treba vam cijeli štos lokalnih novčanica. Sredinom marta ove godine jedan dolar vrijedio je oko 100.000 libanskih funti, što je ujedno i najveći apoen ove valute. Plaćanje karticom je za strane turiste gotovo nemoguće jer oficijelni kurs je tri do četiri puta skuplji od neoficijelnog. Zgrade banaka u Bejrutu danas čuva vojska, a ograđene su betonskim preprekama i bodljikavom žicom.
Ratni hotel
Izmučenost Libana višestrukim krizama vidljiva je danas na skoro svakom koraku. Ljudi koji su prošli jugoslavensko i bosanskohercegovačko iskustvo Libance i njihove probleme mogu dobro razumjeti. Iz toga se rađa jedan čudan osjećaj bliskosti i identifikacije s ljudima o čijim sudbinama, prošloj i aktuelnoj političkoj situaciji i ne znamo mnogo, ali nam se doimaju bliskim i poznatim jer smo ih – pod drugim imenima i akterima – i sami proživjeli i preživljavamo. I u Bejrutu je tokom građanskog rata postojala linija fronta. Upravo je hotel Holiday Inn činio jednu od važnih strateških tačaka na početku tzv. Zelene linije (Green Line), crte razgraničenja koja je dijelila zapadni, pretežno muslimanski, od istočnog, pretežno kršćanskog dijela grada. Izbijanjem građanskog rata 1975. ovaj hotel našao se u središtu borbi između lijevih muslimanskih milicija Nacionalnog pokreta, podržanih palestinskim jedinicama, i desnih kršćansko-maronitskih vojnih snaga Libanskog fronta. U borbama za prevlast nad hotelskim distriktom u središtu Bejruta – nekada poznatog kao destinacija jet-set turista iz Evrope i svijeta – u prve dvije godine rata poginulo je oko 1.000 ljudi. Kontrola visokih zgrada, od kojih je Holiday Inn bio ključna, značila je i kontrolu nad okolnim četvrtima. Kasnije je ovaj hotel bio poprište sukoba u toku izraelske opsade Bejruta 1982.
Bejrutski Holiday Inn otvoren je samo godinu prije izbijanja građanskog rata kao ekskluzivni smještaj. Danas, skoro 50 godina od njegove izgradnje ovo impozantno zdanje zjapi kao strašni podsjetnik na ratna razaranja. Ulazak u unutrašnjost zgrade nije moguć jer ga kontrolira libanska vojska. Dvije kompanije nekretnina koje danas posjeduju ovaj hotel ne mogu se dogovoriti o njegovoj budućoj namjeni. Tako je danas neobnovljeni i granatama izbušeni Holiday Inn prkosi između novih i ekskluzivnih zgrada i nebodera novog bejrutskog hotelskog distrikta poznatog po imenu Zaliv maslina (Zeytouna Bay) simbolizujući protivrječja koja su u samoj srži libanskoga društva.
Kontrasti kao sudbina
Zaista, čini se da kontrasti u Bejrutu ne mogu biti veći. S jedne strane bijeda sirijskih izbjeglica, palestinski izbjeglički kampovi koji tu stoje već 70 godina, napuštene i nikada nedovršene zgrade koje su stradale u građanskom ratu i brojnim krizama koje su uslijedile nakon njega, s druge strane ekskluzivni kondominijumi, zgrade i automobili kakvih se ne bi zastidjeli ni Dubai ni London. I sve to par koraka jedno od drugog. Teško historijsko nasljeđe libanske prijestolnice možda se najbolje vidi u njegovom centralnom distriktu. S jedne strane nekada najmoderniji šoping centar Bliskog istoka koji je u toku rata postao poprište zločina, danas zjapi razrušen. Odmah do njega opustjele prodavnice međunarodnih lanaca koji su napustili Liban nakon eksplozije i protesta, a prekoputa transparent s uzdignutom rukom kao simbolom najnovijih protesta čiji je centar bio upravo tu. I sve to ispred glavne sunitske džamije Al-Amin izgrađene ogradu uz ogradu do glavne kršćanske maronitske katedrale – kao simbol jedinstva vjerski raznolikog libanskoga naroda. Tako opustjeli centralni distrikt okružen je s istočne i zapadne strane četvrtima u kojima pulsira život prijestolnice – na zapadu je to pretežno muslimanska Hamra, a na istoku pretežno kršćanski Gemmayzeh i Mar Mikhaël. U obje ove četvrti naći ćete barove i restorane koji bi mogli parirati onima na Manhattanu ili u Sohou. Posebno su Gemmayzeh i Mar Mikhaël poznati po umjetničkoj i hipsterskoj sceni koju upotpunjuje prelijepi Sursock muzej moderne umjetnosti čije se ponovno otvaranje nakon eksplozije očekuje u maju 2023.
Tigrova koža Levanta
I kako je Bejrut, i sam pun kontrasta, svijet za sebe, tako je i teško naći manju zemlju s više oprečnosti. Samo sat vremena vožnje na istok od Bejruta dospijevate u dolinu Baalbek pod čvrstom kontrolom Hezbollaha u kojoj na svakih stotinjak metara stoje plakati lokalnih šiitskih i iranskih vođa. Pod Hezbollahom – koji je ovdje dio zvanične vojske Libana – nalazi se i jug zemlje sa starim i živopisnim gradovima Sidonom i Tirom, nekada drevnim feničanskim lukama, a danas poznatim po starim bazarima i antičkim iskopinama. Na sjeveru zemlje oko drugog po veličini grada Tripolija u većini su sunitski muslimani. Ovaj grad starih umajadskih džamija i velike križarske tvrđave ima možda i najživopisniji arapski bazar u cijeloj zemlji. A negdje između Bejruta i Tripolija je pretežno kršćanski priobalni pojas sa šarenim i bogatim primorskim gradovima Batrounom i Byblosom. Posebno je ovaj potonji interesantan jer je neprekidno naseljen skoro 11.000 godina, što ga čini jednim od najstarijih gradova svijeta. Byblos je dom feničanskog pisma iz koga se, između ostaloga, razvilo i naše latinično i ćirilično pismo. Odavde su se Feničani ukrcavali na brodove i otiskivali se Sredozemnim morem u potrazi za novim životom. Gledajući zalazak sunca ovdje na kraju Sredozemlja i nije teško dokučiti njihovu želju da se otisnu na Zapad jer je ljepota zalazećeg sunca na Levantu prosto magična. Byblos sa svojim antičkim tvrđavama, prelijepom lukom i starim bazarom možda najviše podsjeća na mondenske destinacije u Grčkoj ili Italiji.
A kada se ovom mozaiku religija šiitskih i sunitskih muslimana, kršćanskih maronita, armenskih i grčkih pravoslavaca, grkokatolika te skoro iščezle jevrejske zajednice dodaju i Druzi, posebna etnoreligijska grupa arapskoga jezika čije stanovništvo se može sresti u planinskom zaleđu Bejruta, nije teško dokučiti fascinaciju ovom zemljom čija raznolikost je – nešto poput bosanske – u isto vrijeme i usud i blago. I ovdje crkve i džamije skoro svuda stoje jedna uz drugu i pričaju priču o sukobima, ali i skladnom suživotu. I ovdje obični ljudi psuju korumpirane političare čije slike vise sa svake druge bandere. I ovdje je dijaspora brojnija i jača od matice i pomaže joj da preživi. No, za razliku od Bosanaca i Hercegovaca čini se da Libanci još nisu izgubili osmijeh i optimizam. „Kada se situacija popravi“, često nam kažu, uporno odbijajući otpustiti nadu, čak i kada se ova nakon skoro pedeset godina nestabilnosti, nasilja i kriza može protumačiti kao, najblaže rečeno, bezgranična naivnost.