Proteklih dana cijeli svijet je gotovo iz sata u sat pratio događaje u Siriji koji su se odvijali vrtoglavo: za svega nekoliko dana pao je diktatorski režim porodice Asad koji je ovom ratom razorenom i podijeljenom zemljom tiranski vladao više od pola stoljeća. U isto vrijeme, cijeli svijet je sada u iščekivanju šta će se dogoditi sa zemljom u kojoj je 13 godina bjesnio građanski rat, a broj frakcija i interesa susjednih i velikih sila koji su se sručili na njeno izmučeno stanovništvo ne može se pobrojati ni na prste obje ruke.
Ma koliko nam se Sirija u prvu ruku činila daleko, ona to nije. I to ne samo od izbjegličke krize 2015. godine već i historijski. Istočno Sredozemlje bilo je, kao i Bosna i Hercegovina, stoljećima dijelom Osmanskog Carstva. Ostavilo je to tragove i u kulturnome naslijeđu pa i u jeziku. Posljednjih dana bh. mediji preplavljeni su vijestima iz Sirije. Pri tome čitaoci su izloženi neujednačenom prenošenju imena i termina vezanih za tu državu i društvo u bosanski jezik. Prvo su neki mediji pisali o napredovanju sirijskih pobunjenika prema gradu „Alepu“ pozivajući se na zapadne ili medije iz susjedstva u čijim jezicima se ovaj grad naziva „Aleppo“ ili „Alep“. Drugi po veličini sirijski grad igrao je važnu historijsku ulogu jer je jedan od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova svijeta. Sve do otvaranja Sueckog kanala ovdje se završavao slavni Put svile, a grad je bio treći po veličini u Osmanskom Carstvu, odmah nakon Istanbula i Kaira. Zato nije ni čudo da je slava i značaj ovoga velikog mjesta doprla i do bosanskog jezika i to u formi „Halep“ – preko osmanskog turskog, kako je i obično slučaj s mnogim tradicionalnim arapskim imenima i riječima. Iz ove riječi čak se izvodi i bošnjačko prezime Halebić, a etimološki nije daleko ni Halebija, jedna od dvije kule Starog mosta u Mostaru.
Daljim napredovanjem sirijskih pobunjenika prema Damasku povećavao se broj vijesti iz ove zemlje, a u njima su se sve češće pominjala dva imena – jedno vođe pobunjenika, a drugo svrgnutog i odbjeglog sirijskog diktatora. Mnogi mediji odlučili su ova dva imena pisati onako kako se pišu na engleskome jeziku: „Abu Mohammad al-Jolani“ i „Bashar al-Assad“. Redakcijska svakodnevnica je brza, novinari u Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu nemaju previše vremena provjeravati jezička rješenja. No, postavlja se pitanje zašto bi bosanski jezik preuzimao englesku transliteraciju arapskih imena kada već ima stoljetnu tradiciju adaptacije hiljada i hiljada leksema iz arapskoga jezika? Jezička norma uvijek teži što višem stepenu adaptacije stranih imena, posebno ukoliko izvorni jezik ne koristi latinsko pismo. Stoga bi u skladu s dosadašnjom praksom usvajanja arabizama u našem jeziku bilo logičnije pisati o „Ebu Muhamedu el-Džolaniju“ i „Bašaru el-Asadu“. U burnim danima početka decembra, ovaj drugi je neslavno utekao, a prvi slavodobitno ušao u Damask pa je održao i govor u jednoj od najznačajnijih džamija svijeta. I ovdje su se bh. mediji našli u nedoumici kako joj pisati naziv: neki su posegnuli za engleskim originalom pa su pisali o „džamiji Umayyada“, a neki su govorili o „džamiji Omejida“, vjerovatno preuzevši vijest s nekog hrvatskog portala. U bosanskom jeziku se ranoislamska vladarska dinastija po kojoj je Velika džamija u Damasku dobila ime obično nazivaju „Emevije“ (alternativni oblici koji se sreću su i „Umejevići“ i „Umejadi“), u hrvatskom jeziku su to obično „Omejidi“ ili „Umajadi“, a u engleskom „Umayyads“. Najpogodniji naziv ove važne bogomolje u kojoj prema vjerovanjima nalazi lobanja Svetog Ivana Krstitelja, ali i mezar slavnog sultana Salahudina i na čijoj bijeloj munari bi se po muslimanskim učenjima trebao pojaviti Isa (Isus) na Sudnjemu danu trebao bi dakle biti Velika emevijska (ili umejadska) džamija u Damasku.
U nedostatku vremena, ali i u neznanju o tradiciji prilagođavanja arapskih imena u bosanskom jeziku mediji se i kod upotrebe drugih arapskih imena iz aktuelnog sirijskog konflikta najprije oslanjaju na engleski jezik. Tako se najveća pobunjenička vojna grupacija u Siriji HTS i u medijima koji (valjda) većinski pišu na bosanskome jeziku nezgrapno i djelomično neprecizno navodi kao „Hayat Tahrir al-Sham“ (tačnije bi i na engleskom jeziku bilo pisati „Hay’at Tahrir al-Sham“ zbog prisutnog tzv. glotalnog stopa u arapskom). Slobodnim prijevodom ovo bi u bosanskome jeziku bila Organizacija za oslobađanje Šama, pa je tako treba i upotrebljavati. Govornicima bosanskoga jezika riječ „Šam“ iz ove fraze treba biti poznata. Tako jedna lijepa sevdalinka o Mehmed-paši Sokoloviću kaže „Moj Mehmede, nad carstvom vezire, vodiš vojsku Šamu i Bagdadu, tvrdom Beču i ravnom Budimu, svoju Bosnu nikad ne pohodiš, a ja stara hoću umrijeti.“ Abdulah Škaljić u svome rječniku turcizama navodi čak pet natuknica s poveznicom „Šam“. Iz toga se da zaključiti da ova geografska odrednica za ono što se danas, pod zapadnim i latinskim jezičkim utjecajem, naziva Levantom u bosanskom jeziku ima tradiciju upotrebe – pa makar ona bila i ogranična na kulturnohistorijski ili poetski kontekst.
Primjera ima još mnogo, a svi idu u prilog tezi da današnji mediji u bosanskome jeziku nisu previše upoznati s tradicijom usvajanja i adaptacije imena i riječi stranoga porijekla iako upravo ti mediji imaju status normativnih autoriteta u jezičkoj zajednici. Pored neinformiranosti glavni razlog je poprilično neobavezan odnos prema standardnojezičkoj normi i njenim preporukama. Relativno tolerantna norma bosanskoga jezika ne može, međutim, biti opravdanje za konfuzno preuzimanje riječi iz stranih jezika, za kolebanje između različitih formi u okviru jednog te istog teksta te za nepotrebno oslanjanje na hrvatska ili srpska rješenja, čak i u slučaju onih stranih jezika s kojima bosanski ima stoljeća dugu tradiciju kulturnog i jezičkog kontakta. Na kraju, danas u Bosni i Hercegovini postoji više normativnih priručnika (gramatika, pravopisa, jezičkih savjetnika) nego ikada prije, ali mi se čini da njihova rješenja i preporuke gotovo da i ne dopiru do onih koji bi ih trebali primjenjivati.