Da li je novi Halilovićev pravopis "bosanskiji" od prvog izdanja?
Nakon dvadesetdvije godine iz štampe je izašlo drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje Pravopisa bosanskoga jezika autora Senahida Halilovića popraćeno zapaženom medijskom pažnjom. Dok su neki hvalili novi Halilovićev uradak, jedan bošnjački nacionalni sedmičnik odlučio je da će se u svojim tekstovima i dalje pridržavati starog pravopisa.
Kritičari zamjeraju Haliloviću što je u drugom izdanju navodno odustao od osobenosti bosanskoga jezika te ih, zarad teze o zajedničkom jeziku Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba, opet gura na marginu ili u kolokvijalni govor kako je to bilo za vrijeme zajedničkoga srpskohrvatskog jezičkog standarda. Halilović, opet, kaže da je tek pratio jezičku praksu pa je one oblike koje je predložio u prvom izadnju Pravopisa, a koji su se u međuvremenu udomaćili u jezičkoj praksi ostavio, a one koje nisu izbacio dok je u pojedinim slučajevima ostavio dubletne oblike.
Da bi se bolje shvatila diskusija oko novog Pravopisa bosanskoga jezika, potrebno se osvrnuti na bosansku jezičku stvarnost: Odnos prema standardnojezičkoj normi kod govornika bosanskoga jezika donekle se razlikuje od srpske i hrvatske jezičke zajednice, iako to na prvi pogled možda i ne izgleda tako. Jedna od vjerovatno najvećih razlika je fleksibilniji odnos normativnih autoriteta i samih govornika prema standardnojezičkoj normi: dvadesetdvije godine nakon izlaska prvog Halilovićevog pravopisa malo ko je u medijima ili školama u kojima koristi ili izučava bosanski jezik insistirao na dosljednoj primjeni norme predložene 1996. godine. Tamo smo i dalje češće slušali i čitali “lako”, a rjeđe “lahko”, “meko”, a ne “mehko”, uglavnom je bilo “kafa”, mnogo rjeđe “kahva”, a “kavez” skoro nikada nije bio “kafez”. Neko je opet govorio “opće”, neko “opšte”. Halilović u novom izdanju Pravopisa nije učinio ništa drugo do proglašavanja oba oblika standardnim.
Ako pogledamo situaciju na terenu, onda ovakvo normiranje uglavnom odgovara bosanskoj jezičkoj praksi i time se donekle razlikuje od hrvatske i srpske koje su značajno strožije u pogledu primjene norme u praksi. Tako na primjer u srpskom i hrvatskom jeziku dopušten je samo oblik “lako”, u hrvatskom je u skladu s normom samo “općina”, a u srpskom samo “opština” itd. Prostor Bosne i Hercegovine bio je i za vrijeme zajedničkog srpskohrvatskoga standarda prostor u kome su se – kako je to jednom ustvrdio jedan hrvatski lingvist – neutralizirale istočna (srpska) i zapadna (hrvatska) varijanta, da bi se od početka 70-tih godina prošloga stoljeća počeo stvarati i poseban bosanskohercegovački podvarijetet srpskohrvatskoga jezika pod nazivom bh. standardnojezički izraz. Taj podvarijetet uglavnom je stvoren da bi se barem donekle uzele u obzir i osobenosti govora tadašnjih bh. Muslimana kao treće najbrojnije etničke zajednice u Jugoslaviji koja do tada gotovo uopće nije participirala u standardizaciji zajedničkoga srpskohrvatskog jezika. Zanimljivo je da se bh. standardnojezičkim izrazom i danas u svakodnevnom govoru služi dobar dio bh. stanovništva, bez obzira pripada li bošnjačkom, hrvatskom ili srpskom etničkom korpusu. Tek u školi i u medijima oni usvajaju tri, doduše minimalno različite, standardnojezičke norme.
Halilović je, dakle, svojim Pravopisom iz 2018. godine standardnojezičku normu donekle približio upotrebnoj stvarnosti u bosanskoj jezičkoj zajednici. Upravo je u tome suština standardnoga jezika: on ne treba biti odvojen od uzusa zajednice koja se njime koristi već treba pratiti jezičku praksu i normirati ona rješenja koja su pronašla najširu primjenu u praksi – na kraju, i sam termin “standardni jezik” ne znači ništa drugo nego jezički varijetet koji predstavlja standard tj. prosjek najvećeg broja govornika jednoga jezika i kao takav služi za komunikaciju unutar cijele jezičke zajednice. To je praksa u većini jezičkih zajednica koje slijede savremenu lingvistiku. Deskripcija umjesto preskripcije: ovaj postulat iz temelja je izmijenio nauku o jeziku prije više od stotinu godina. Krajnje je vrijeme da nakon jednoga stoljeća postulati savremene lingvistike postanu mainstream i u bosnistici.
U pojedinim pravopisnim rješenjima Halilovićev pravopis, međutim, i dalje slijedi neke nelogičnosti iz srpskohrvatskoga vremena, posebno po pitanju upotrebe velikoga slova te sastavljenoga i rastavljenog pisanja riječi. Neka nam kao ilustracija posluži nekoliko primjera: “Bajram” se po Pravopisu piše velikim slovom kada stoji sam, a malim kad mu u nominalnoj frazi prethodi pridjev koji se onda piše velikim slovom, npr. “Ramazanski bajram” – nelogično je muslimanski praznik Bajram jednom pisati malim, a jednom velikim slovom. Dosadašnja argumentacija bila je da imenica “bajram” može biti i apelativna (zajednička) jer kao posuđenica iz turskoga jezika nosi značenje praznika. U bosanskoj jezičkoj praksi, međutim, “Bajram” nema značenje bilo kakvog, već tačno određenoga muslimanskog praznika koji se slavi dvaput u godini pa nema razloga insistirati na dvojakome pisanju, kao što uostalom ni Božić ni Pesah nikada ne pišemo malim slovom. Nelogično je također dalje insistirati na pisanju velikih monoteističkih religija (“islam”, “kršćanstvo”, “budizam”) ili kulturnih ili umjetničkih pravaca u historiji (“romantizam”, “renesansa”) malim slovom jer se i u jednom i u drugom slučaju radi o jedinstvenim pojavama koje itekako zaslužuju biti vlastite imenice. Još jedan primjer nelogičnosti je pisanje prijedloške fraze “u redu” za koju Pravopis predviđa dvojako pisanje, ovaj put zavisno od značenja: “Sve je uredu”, ali “Stojim u redu”. Ni ovdje nema potrebe za zbunjivanjem govornika jer se radi o čistom primjeru polisemije (višeznačnosti): imenica “red” može značiti uređenost, a može značiti i red za čekanje. Nema valjanoga ligvističkog razloga ni za omogućavanje dvojakoga pisanja futura prvog: “pisaću” i “pisat ću” iz razloga što upravo jezička praksa pokazuje da je razdvojeno pisanje jedno od rješenja koje je dobro primljeno u jezičkoj praksi u proteklih dvadesetak godina. Uz to, svaki pravopis treba težiti jedinstvenim i logičnim rješenjima u pisanju gramatičkih kategorija.
I pored spomenutih nelogičnosti drugo izdanje Pravopisa bosanskoga jezika Senahida Halilovića predstavlja jezičkopolitički, ideološki i metodološki pomak naprijed u standardizaciji bosanskoga jezika i nadu da će se bosnistice i bosnisti konačno više početi baviti izučavanjem i praćenjem jezičke prakse, a manje njenim propisivanjem u cilju stvaranja željenoga nacionalnog standarda kao što se to već duže vremena čini u našem susjedstvu. U bivšoj Jugoslaviji lingvistika je i dalje prečesto opterećena prevaziđenim konceptima preskriptivizma i purizma. Tako na brdovitome Balkanu jezikoslovci sebi i dalje uzimaju za pravo da govornicima – najčešće zloupotrebljavajući jezik u nacionalističke svrhe – nameću jezička rješenja umjesto da slijede i opisuju jezičku praksu. Iz tog razloga u daljem lingvističkom opisivanju bosanskoga jezika treba više slijediti praksu onih jezičkih zajednica i nacionalnih filologija koje primjenjuju postulate savremene lingvistike, a ne onih koje robuju preskriptivizmu i purizmu kao pojavnim oblicima jezičkog nacionalizma i šovinizma.
Na kraju vrijedi se ponovo vratiti na početak ovoga teksta i reći da drugo izdanje Pravopisa i pored nešto fleksibilnije norme nije u svojoj suštini ništa manje bosansko ili bošnjačko, šta više: ovaj pravopis bliži je bosanskoj jezičkoj praksi te je samim tim “bosanskiji” od njegovoga normativno krućega prethodnika.