foto: Dženat Dreković/NOMAD

Marković: Kako smo od jednoumlja stigli do maloumlja

U prevratničko vreme osamdesetih godina prošlog veka nova vera je počela nezadrživo da se širi. Za nas je ta vera bila nova, a zapravo se radilo o staroj, najstarijoj, jedinoj veri koja je ovde uhvatila koren, samo se privremeno pritajila, pritisnuta zvaničnom verom u socijalizam, da bi ponovo stupila na scenu u trijumfalističkom pohodu, čim joj se za to ukazala prva prilika.

Stari bogovi bratstva i jedinstva bili su odavno mrtvi, samo su retki partijski sveštenici verovali u njih, boginja nacija praktično je ujahala u prazan prostor i ispunila ga do poslednje društvene pore, da iz njih nikada ne izađe. Nikada se revolucionarni duh nije suštinski učvrstio u širokim narodnim masama, teško je to bilo i očekivati, komunizam je ipak religija malobrojnih, baš kao što je to bilo i izvorno hrišćanstvo.

Povampirena boginja nacija

Kao što je lepo primetio Goran Despotović u tekstu “Kako smo ‘mi’ krivi za raspad Jugoslavije”: “Čim se ugasi entuzijazam zajedništva i vera u budućnost, na scenu stupaju kosturi iz ormara: nacija, crkva, individualizam, egoizam, obuzetost sobom. Jer, to nametanje velikog projekta zajedničke, socijalističke budućnosti nikad nije bilo jako duboko, i nikad se nije sasvim učvrstilo. Zbog toga je partija neprekidno pravila kompromise, da bi održala kakvu-takvu podršku. Ljudi su jednostavno formalno tolerisali ‘novo’, dok su ‘staro’ držali spremljeno u ormaru”.

Staro nikada nije umrlo, već je živelo u ilegali, ne baš tako nevidljivoj, proroci iz književnih, akademskih, crkvenih i intelektualnih krugova decenijama su održavali u životu kult nacije, pisali nove svete spise i pripremali se za njeno ustajanje iz plitkog groba. Sa krizom socijalizma i dolaskom Slobodana Miloševića na vlast, stekli su se uslovi da boginja vaskrsne u punoj snazi, krvožednija nego ikad. U njenu čast organizovane su nebrojene crne liturgije širom zemlje, pod maskom narodnih mitinga, ti satanistički rituali zvanično su se zvali antibirokratska revolucija.

Sveti oci nacije propovedali su o narodu nebeskom, najstarijem, koji je ugrožen po definiciji, ceo svet mu radi o glavi, a prve komšije poglavito, zato im se treba osvetiti, skupo naplatiti nevidljive i nepostojeće rane. Razumnom čoveku deluje potpuno neverovatno, nadrealno, iracionalno i nemoguće, ali zaista se desilo: takozvane elite su ubedile milione ljudi da im je najgore u vreme kad su živeli najbolje, od doseljavanja Slovena na Balkan. Ubedili su ih i da je sistem u kojem su se konačno opismenili, nahranili, izvukli iz siromaštva, obrazovali i počeli da žive pristojnim životom, nakon silnih vekova jada i bede – nešto najgore što im se dogodilo u istoriji.

Probuđeni narod

Ako ljudi masovno poveruju da je crno – belo, da je nebo zeleno, a trava ružičasta, to nije plod neverovatne veštine opsenara, pre će biti da imaju prirodnu sklonost daltonizmu. Pogotovo ako su u paranormalnom stanju zanosa i amoka, ako ih uhvati kolektivna opijenost. A mase su bile zanesene i opijene silovitije nego najljućom rakijom i najtežim narkoticima, dovoljno je pogledati snimke sa mitinga na Ušću ili na Gazimestanu, ili pročitati štampu iz tog doba da bi to postalo očevidno.

Kad su se nebesnici malo prenuli iz zanosa, probudili su se okrvavljenih ruku, na ruševinama, usred opustošenog sveta. Slično kao u pesmi “Probuđenje” Zbignjeva Herberta: “Kad je jenjala strava ugasli reflektori / otkrili smo da smo na đubrištu u vrlo čudnim pozama / jedni istegnutog vrata / drugi otvorenih usta iz kojih se još cedila otadžbina / treći s pesnicom pritisnutom na oči / zaneseno zgrčeni patetično napregnuti / u rukama smo imali komadiće lima i kosti”. Probuđenom narodu se nije dopao njegov rođeni minuli rad, počinjen u somnambulnom stanju, pa je ponovo utonuo u san bez snova, u indukovanu nacionalističku komu.

I pre nego što su nacionalistički žreci uspostavili neprikosnovenu vladavinu, postojalo je široko rasprostranjeno antikomunističko i antisocijalističko raspoloženje. Sve ovo, čitav ovaj socijalistički sistem, samo je jedna golema laž, samo on da propadne, pa ćemo procvetati, šta god da dođe posle njega ne može biti gore od ovog što sad imamo – takva je otprilike bila vladajuća atmosfera. Naravno, bilo je mnogo razloga za nezadovoljstvo, ali i u tom prividnom rebelijanstvu ima nečeg sumnjivog, odveć iracionalnog.

Kao da smo zemlja sa bogatom demokratskom tradicijom, sa vekovnim pluralizmom i negovanom tolerancijom, sa duboko usađenim liberalnim vrednostima, pa su nas takve, gotovo savršene, komunisti nekim čarobnjačkim trikom nasankali i uterali u jednoumlje kog se gnušamo. Razumem poviku na jednoumlje i jednopartijski sistem, ali je važno sa koje pozicije se to radi, da li ta kritika uzima u obzir realno stanje društva ili živi u himerama i samoobmanama.

Razočaranje u socijalizam

Kad je socijalizam oboren, pokazalo se da nas nikakav pluralitet ne zanima, već šovinističko divljanje, klanjanje novom vođi, međunacionalna mržnja, potčinjavanje autoritetu, teški primitivizam, destrukcija i autodestrukcija. Milioni su glasali za opcije koje nude navedene bezvrednosti, a glasaju i danas. Umesto oklevetanog jednomlja, zdušno smo uveli žuđeno maloumlje, toliki nam je bio doseg.

Krleža je više puta ponavljao očiglednu istinu, varirao je na različite načine u dnevničkim zapisima, a govorio je o tome i u razgovorima sa Predragom Matvejevićem: “Ne treba zaboraviti da i u socijalizmu socijalističkog čovjeka bole zubi, rađaju se vanbračna djeca, ljudi žive u poligamiji, muževi i žene varaju se uzajamno, ljudi su i u socijalizmu uglavnom sitničavi, nervozni, zlobni, bolesni, slabo plaćeni, u jednu riječ zli i ne pretjerano sretni”.

Gledano sa ove vremenske distance, iz perspektive postsocijalističke apokalipse koja i dalje traje, deluje kao da je građanstvo okrivljavalo komuniste i zli sistem za sve nevolje ovog sveta, uključujući i ove koje je pobrojao oštroumni Fric. Niste nam stvorili savršeni svet, pa ovo nije onaj obećani raj na zemlji, zašto smo i dalje teskobni, sitničavi, turobni i nesrećni, nismo se ovako dogovorili, duboko ste nas razočarali; zato ćemo srušiti sve do temelja, tako vam i treba. I bi tako. Na razvalinama starog sveta izniklo je čudovište koje proždire svoj okot i nema nameru da stane do poslednjeg zalogaja.

Prihvatanje neverovatnog

Da nas sad neko pita zašto smo sve to počinili, zašto smo razvalili Jugoslaviju, uništili socijalizam, pokrenuli četiri rata, ogrezli u krv do balčaka, odali se razaranju i potčinili anđelu uništenja – ne bismo znali da odgovorimo. Postoje mnoga objašnjenja našeg sunovrata, ali sva deluju bledo u odnosu na iracionalnost samih događaja.

Što reče Hana Arent, takve teorije „moraju biti uverljive, to jest, moraju sadržati iskaze koje većina razumnih ljudi u određenom trenutku može da prihvati; ne mogu zahtevati prihvatanje neverovatnog”. A naša posvećenost uništenju i samouništenju spada ipak u oblast neverovatnog, baš kao i mnogi drugi vanredni, suludi, sumanuti događaji od kojih je sačinjena istorija. Racionalizacije tu ne pomažu, osim što se sa njima lakše živi.

Da stvar bude još gora, bilo je i predviđanja ovakvog razvoja stvari. U knjizi “Uvod u prošlost” Želimir Žilnik priča kako je kod Branka Baletića, na Dedinju, u kući roditelja njegove žene, visokih komunističkih funkcionera, sreo Koču Popovića. Koča je živeo u vili pored, pa je svratio kod komšija na kafu. Čavrljaju reditelji sa legendom koja je već deset godina u prinudnoj penziji, pitaju ovo i ono, pa Baletić priupita Koču za sukob s Titom iz 1972. godine.

Koča je odgovorio: “Kakav sukob, šta trabunjate. Prvo sam rekao da je greška što je sklonjeno takozvano liberalno rukovodstvo u Srbiji. Tu će mnogo mladih i stručnih biti najureno iz politike. Rekao sam mu da to nije dobro – jer za našu generaciju je krajnji moment da se povučemo. Tito je odgovorio da i on to zna. Ali, narod je ostao zatucan, traži autoritet, spasioca”. A potom je prepričao kako ga je Tito ubeđivao da ne daje ostavku. “Kad skinu moju sliku u maršalskoj uniformi, koga će staviti na zid? Nekog novog karijeristu? Još je izvesnije da će na tavanu naći Franca Josefa, kralja Petra ili Pavelića. Nemoj ići, Kočo, zaboraviće te dok se okreneš”, rekao je drug Tito.

Potraga za spasiocem

Narod je ostao zatucan, traži autoritet, spasioca, sliku voljenog maršala lako će zameniti kraljem, Dražom, nekim novim karijeristom, na primer Slobodanom Miloševićem, njega će proglasiti za spasitelja, izbavitelja, mesiju, kako bi nastavio da uživa u neodgovornosti i samoskrivljenoj nezrelosti. A ako se ispostavi da je dotični vožd lažni mesija, kao što je neminovno, tražiće nekog drugog domaćina proširene patrijarhalne porodice, bilo koga ko će obećati da će brinuti o njima, da će se starati o milionima dece predškolskog uzrasta, stare između 18 i 98 godina.

Nije samo autoritarni deo stanovništva sklon potrazi za izbaviteljima i mesijama, i ovaj drugi, navodno demokratski, proevropski, liberalni voli da rešavanje sopstvenih problema prepusti nekom drugom i da projektuje svoje žudnje u nekog pojedinca, društvenu grupu, entitet, zajednicu država, šta god. Tako su mnogi doživljavali Zorana Đinđića ili Evropsku uniju, a danas tako doživljavaju studente.

U svakom slučaju, sopstvene nevolje treba delegirati nekom drugom, on ili oni će se pozabaviti ovim našim tričarijama, rešiće sve naše vekovima gomilane nedaće i muke, pa ćemo najzad živeti u Elizijumu, daleko od svakodnevnih briga, daleko valjda i od sebe. Samozavaravanju nikad kraja, nema popularnije discipline u našim krajevima. Svaka himera je dobrodošla, svaka zabluda je nasušni hleb, sve je bolje od suočavanja sa infernalnom realnošću, sa grozom stvarnosti, sve je lakše od nastojanja da se njena jezivost umanji, da se ovo parče planete učini bar malo pogodnijim mestom za život. Komunisti su to jednom pokušali, kako su znali i umeli, i to im nikad nismo oprostili.

Tomislav Marković

Marković: Babunske reči
Marković: Večno prokletstvo
Marković: Vašar privida
Marković: Debate o Evropi
Marković: Niotkuda vrata
Marković: Đavolje pleme
Marković: Vremensko nevreme
Marković: Lice i naličje
Marković: Vera i osećajnost
Marković: Četnički apokrifi
Marković: Dozvola za ubijanje
Marković: Kvarež i trulež