foto: Edi Matić

Marković: Pesnička čuda Predraga Lucića

Danas se navršava četiri godine od preranog odlaska Predraga Lucića, suosnivača „Ferala“, novinara, kolumniste, pesnika, satiričara, dramskog pisca, urednika novina i izdavačke kuće, izvođača sopstvene poezije na nezaboravnim kabaretskim večerima, čoveka brojnih talenata koje je štedro rasipao i delio svima kojima nacionalističke vrane nisu pamet popile. Golemo je Lucićevo delo, samo satirična poezija obuhvata preko 2.000 stranica, uz propratne urnebesne komentare u obliku pitanja i zadataka za učenike, pošto je četiri knjige strukturisao kao protučitanke: “Sun Tzu na prozorčiću”, “Bezgaća povijesne zbiljnosti” (u dva toma) i ”Gusle u magli”. Samo po jednu stranicu dnevno – i eto čitalačkog materijala za šest godina uživanja u Lucićevom raspojasanom humoru, u jezičkom volšebništvu, u ruganju zlu i njegovim zatočnicima.

Lucić je dosledno ispisivao hiljade satiričnih stihova iz perspektive političara, moćnika, zločinaca, ideologa, iz ugla nebrojenih opsenara, lažova, manipulanata, lopova, masovnih ubica, obrtnika magle na veliko i malo, intelektualaca koji su izdali sopstvenu profesiju, poeta koji su pisali tuđom krvlju i ostalih uglednih ličnosti naših dobrovoljno sunovraćenih zemalja. Satiričar je polazio od realnih izjava i činova uglednika, pa je njihove izmislice i besmislice razvijao do totalnog apsurda, do logičnog kraja njihove zlomisli i zločinjenja. Lucić je pronašao bogato poetsko nalazište u naizgled potpuno antipoetskim krajinama – u otrcanim floskulama, u svakodnevnom blesavilu, u mrtvorođenim formulama ideologije smrti, u banalnom i oveštalom. Potrebno je nesvakidašnje majstorstvo da bi se od ovakve jadne jalovine iskovalo žeženo zlato poezije, što je Luciću redovno polazilo za rukom.

Borci za ljudska krava

Pišući o onome što deluje kao pena dana, kao nešto najprolaznije na svetu i okolini, polazeći od dnevnih vesti i aktuelnosti koje bi već sutra trebalo da budu zaboravljene, Lucić je napisao mnoge trajne, antologijske pesme i stihove. U navedenim knjigama pesnik je iza pesme navodio i materijal od kog je nastala, najčešće u vidu izjava raznih faktora našeg političkog i javnog života. Tek nakon čitanja povoda za pesmu postaje jasno kakva je čuda Lucić pravio, jer se čitalac s pravom zapita – zar se od ovakvog smeća može stvarati poezija? Kako je to izgledalo u pesničkoj praksi najbolje se vidi na konkretnim primerima.

Pesma ludističkog naslova „Borci za ljudska krava” pripisana je imaginarnoj muzičkoj grupi “Vukojević-Merčep vs. Creutzfeldt-Jakob band-aid” i glasi ovako:

Da smo mozga goveđega jeli,
Makar u njem ludilo se krilo,
Možda ne bi ovamo dospjeli,
Možda bi nam pametnije bilo.

Da smo jeli poludjele krave,
Ne bi ljude stavljali na muke,
Da smo jeli bifteke krvave,
Ne bi svoje krvavili ruke.

Da je snašla blesavost nas kravlja,
Možda ne bi budila nam želju
Zbog hrvatskog velikodržavlja
Da držimo ljude u Dretelju.

Da smazasmo ludu govedinu
I ostala zaražena jela,
Ne bi ljude slali pod ledinu,
Starce klali i palili sela.

Da smo jeli gulaš od Šarove
I njezine rodbine bolesne,
Strpali se ne bi u torove
Nit’ bi vukli granice povijesne.

Da Šarovin sažvakasmo jezik,
Diskurs bi nam pametniji bio,
Imali bi fin i sočan leksik
Što se nije mržnjom zagadio.

Kamo sreće da smo ovu bolest
Zaradili u nekom tanjuru,
Ne bi nam se ponovila povijest
Koja urla “Bobana i Juru”.

Bolest da nas, kamo lijepe sreće,
Zaskočila u nekoj mesnici,
Živote nam u bezvrijedno smeće
Pretvarali ne bi povjesnici.

Da smo jeli zaraženo meso,
Fasovali goveđe viruse,
Tad nas možda ne bi onaj bleso
Uzjahao ko krepano kljuse.

Da smo jeli sve što nismo smjeli,
Mnoga kuća ne bi bila pusta
I mnogi bi ljudi bili cijeli,
Da ludilo ušlo je na usta.

Al’ ludilo ušlo je na uši,
Udarilo ravno na ganglije,
Sad u svojoj oboljeloj duši
Bulaznimo o zdravlju nacije.

Od opštih mesta do velike poezije

Nakon gorko humorne pesme koja pokazuje da je kravlje ludilo bezazlena boleština u odnosu na šovinističku mržnju i njene krvave posledice, Lucić je dao i nekoliko citata koji su poslužili kao polazna tačka za nastanak ovih stihova koji rezimiraju epohu ratnog užasa i zločina. Prvi pripada don Anti Bakoviću: “Europskoj masoneriji su na čelu Englezi, a ostali narodi slušaju. To što Englez naredi, to Talijan, Francuz, Nijemac, Austrijanac mora slušati. Prema tome, Englezi su glavni, a oni su odlučili likvidirati Hrvate. To je jedan antikatolički plan. Bog mora kazniti Engleze, a već ih je kaznio. Kravlje ludilo je iz Engleske, a to je tek početak kazne, poslije čega treba doći konjsko ludilo, pa ovčje ludilo, pa kokošje ludilo, i, na kraju, englesko ludilo da ih kompletno zahvati.”

Autor drugog citata je Zoran Vukman: “Slinavka i kravlje ludilo nisu ništa prema Božjoj kazni koja može zadesiti Europu ako se ne obrati, a naročito Englesku, koja je uz SAD središte masonsko-sotonističke vlasti u svijetu i predvodnik svih antikršćanskih gibanja. Anglosaksonska zločinačka politika ide za potpunim zatiranjem hrvatstva na ovim prostorima: zašto nam ne daju normalno živjeti, što hoće od nas?”

Nesrazmera navedenih izjava koje bi mogle da uđu u svaku antologiju domaćeg gluparenja i blistave, jezive, crno-humorne pesme koje je iz njih nastala samo pokazuju ogromne razmere Lucićevog pesničkog talenta. Rečju, bio je čudo od čoveka i čudo od pesnika.

Humorni potencijal političkog blebetanja

Nema tog opšteg mesta od kojeg Lucić nije uspeo da napravi neku blistavu strofu, razotkrivajući ogromne humorne potencijale u izanđalim traljama i andramoljama svakodnevnog političkog i inog blebetanja. Recimo, konstantna povika na vekovne podele, zagovaranje nacionalnog jedinstva, nasilna težnja ka složnom, umesto ka složenom društvu – našli su svoj lirski pandan u prvoj strofi pesme “Jarunska orijentacija”: “Meni naših podjela je dosta… / Zašto ne bi ispod Savskog mosta / Tekle Drava, Cetina i Kupa, / Krka, Mirna i Neretva skupa?!”

Odnos političara prema novinarima koji ozbiljno shvataju svoju profesiju obeležen je pretnjama, psovkama, mržnjom, difamacijama, a često i nasiljem. Netrpeljivost prema slobodi govora i štampe karakteristična je za sve ovdašnje političke moćnike, jer ih nezgodna novinarska pitanja i istraživanja ometaju u redovnim aktivnostima prelivanja javne imovine u privatne džepove.

Na tu temu Lucić je napisao pesmu čiji naslov govori sve “Idiote i debilu! Šta tu glumiš sedmu silu?!”, koju je pripisao naizgled fiktivnoj muzičkoj grupi “Milan Bandić & Željko Kerum press-tress big band” čiji su članovi crni biseri rasuti diljem kabineta naših zemalja ponosnih. Nakon nekoliko strofa sačinjenih od kreativnih pretnji i zastrašivanja novinara, sledi ubitačan kraj: “Serem ti se na novine! / Šta ti mene imaš pitat?! / Neću valjda, kurvin sine, / Zbog tvog teksta učit čitat!”

O jeziku, rode, da ti popujem

Ozbiljne lingvističke rasprave u širokoj javnosti odavno su zamenjene svađama zapenušanih nacionalističkih čuvara jezika koji se ubiše da dokažu kako se ne razumemo, kako tuđice ugrožavaju naš jezik (kako god se zvao), kako su nam susedni narodi oteli jezik… O tim sumanutim rasprama govori Lucićeva pesma “O jeziku, rode, da ti popujem”, čiji je navodni autor Petar Preradbović. Stihovi se bave hrvatskom verzijom paralingvističkih rasprava, jedan deo je posebno upečatljiv, a poslednja dva stiha rezimiraju hiljade besmislenih stranica koje su ispisali samoproglašeni jezički kerberi:

Pa kad Srbin za svoj jezik, kume,
Kaže da ga ceo svet razume,
Hrvatu je dužnost izumjeti
Jezik što ga neće razumjeti
Ni svijet cijeli ni Srbi gubavi
A također ni Hrvati pravi,
Jer je jezik izraz frustracije,
A ne sredstvo komunikacije!

Na istom tragu je i pesma “Kratki uvod u zidiotizaciju hrvatske kulture” koju poje institucija “Dogmatica Horvatska”, ne čuvaju keberi samo jezik, već i čitavu kulturu drže u plemenskoj tamnici, na tamnom i hladnom mestu, da se ne pokvari i ne padne u ruke tuđinu:

Kulturo naša hrvatska,
Banda te ote dušmanska,
Banda iz Pržogrnaca,
Pogrešnih krvnih zrnaca!

Zar ćeš ti, takva nevina,
Postat kultura Stevina?!
Zar ćeš ti, nama presveta,
Njištat sa tuđeg kreveta?!

Zar može jezik, samo naš,
Razumjet srpski budalaš?!
Zar može kakav Mujo klet
Shvatit što znači vrtolet?!

(…)

Kulturo topla, domaća,
Ne daj da tuđin navraća!
Na našem lancu budi pas,
Čuvaj nam budno svoje nas!

Kulturo nježna, pitoma,
Čuvarko plota i doma…
Prođe li šorom Kangrga,
Nek ga kultura rastrga!

Nevolje sa Andrićem

Nije razvlačenje jezika nacionalističkim konj’ma na repove jedina sportska disciplina kojoj su odaju ovdašnji plemenski intelektualci, otimačina oko velikana je takođe popularna, ali i izgon pojedinih nepodobnih pisaca iz nacionalnog tora. Lucić je napisao nekoliko pesama o takvoj recepciji dela Ive Andrića, iz različitih etnonacionalističkih perspektiva. Da počnemo pesmom “Izložba Andrića pljuvanju”, čiji je fiktivni autor Igor Zidić:

Za Hrvatsku Andrić nije ništa,
Taj je izrod uspio u svijetu
Jer je naša domaća dvorišta
Prodao za avliju prokletu.

Svrstao se među nobelovce,
Jer ne poje domoljubno, lirski;
Briga njega za hrvatske ovce,
Njega tište slonovi vezirski.

Mjesto vojsku domovine mile,
On na Drinu posadi ćupriju,
Jer ne htjede fratarsko kopile
U Zvorniku hrvatsku satniju.

Da u liru hrvatsku je sviro,
Bilježnice piso bi, ne Sveske,
Da je Hrvat ko Barešić Miro,
Ubio bi nekog usred Švedske.

S pištoljem se po Stockholmu ide,
A ne s frakom, s mašnom od leptira…
Andrić Ivo, naši te se stide –
Nisi Hrvat nego si lektira!

Isto to, malo drugačije, u pesmi “Nabijanje na okolokolac”, koju šatro piše Mustafa ef. Cerić. Ovako glase prve strofe:

U lijepom starom gradu Višegradu,
Gdje duboka Drina vjekovima teče,
Ostade mi samo ružna uspomena
Na Andrića Ivu, na kaursko smeće.

A i jutros, slušam, pjevaju slavuji
Što napisa Andrić, kaurska budala,
Da ta cura mala, ruža procvjetala,
Đerzelez Aliji pičke nije dala.

Evo sam ti došo, sjedim na Bikavcu,
Slušam Drina huči, novi dan se sprema,
Sve je kao nekad, Andrić u lektiri,
Đerzelez Alije na djevojci nema.

Višegrade, grade, gdje je moja vlada,
Ministra joj jebem za sport i kulturu,
Andrićeve knjige iznova nek piše,
Alija Đerzelez nek povali curu.

Na kraju nastupa Emir Kusturica pesmom “Turistički vodič kroz Andrićgrad”, kao šlag na torturu književnog teksta:

“Anikina vremena” zvaće se andrićgradski swatch,
“Smrt u Sinanovoj tekiji” preduzeće pogrebno,
“Bife ‘Titanik’“ mehana gdje je šljiva srpski scotch,
“Na državnom imanju” shopping-centar za sve potrebno.

“Gospođica” će se zvati banka i mjenjačnica,
“Put Alije Đerzeleza” turistička agencija,
“Ljubav u kasabi” polivalentna jebačnica,
“Kuća na osami” spa and wellness resort rezidencija,

“Ranjenik u selu” ambulanta i farmacija,
“Žena od slonove kosti” gift-shop i suvenirnica,
“Lov na tetreba” veterinarska ordinacija,
“Umetnik i njegovo delo” game-play kurcusvirnica.

Outlaw Blues

Kad smo već kod poznatog antiglobaliste s Mećavnika, ljutog protivnika novog svetskog poretka koji se hvastao kako se divi Radovanu Karadžiću zbog duhovne srodnosti – kao odmetnik odmetniku, to je poslužilo Luciću kao nadahnuće za antologijsku pesmu “Outlaw Blues”. Niko nije tako ubedljivo i ubitačno, duhovito i razorno razotkrio Kusturičino lažno buntovništvo:

Oduvek voleh samo odmetnike,
Sve begunce od zakona, parije:
Generale, pandure, predsednike
I Republike Srpske i Srbije.

Drug iskren bejah onih mučenika
Što vlast drže ko da služe robiju,
Što ne mare ni za broj podanika:
Osam hiljada za dan ih pobiju.

Duša mi jeca plačem prognanika:
Radovan, Ratko – sve go outlaw,
Ko i ja, siroti boss s Mećavnika,
Davljenik vezan lancem za cash-flow.

Diego mi drug, a brat Manu Chao,
Idoli Bećković i Che Guevara…
Uvek sam stranu odabrati znao:
Sam protiv svih koji ruše vladara.

Da, neko peva “Ko ne voli Dabić Rašu, popušio kitu našu”, upisujući se u istoriju beščašća, a neko napiše pesmu za sva vremena, upisujući se u istoriju književnosti. Svako prema sposobnostima, svakome prema zaslugama.

Moglo bi se ovako citirati danima, a da ne iscrpimo ni deo Lucićevog ogromnog opusa, tog razobručenog smeha u lice zlu kroz parodije, persiflaže, prerade, obrade, rugalice, jezičke igre, travestije, montaže, kalambure, neologizme i još trista čuda od istog brašna. Proučavanje Lucićevog dela moglo bi da bude celoživotni posao za jedan omanji književni institut, da živimo u nekom drugačijem svetu koji drži do onog najvrednijeg što ima. U ovakvom svetu, neizmerno inspirativnom za satiričnu obradu i prilično nepodnošljivom za življenje, ostaje nam da čitamo poeziju Predraga Lucića. Što može da ima i neka blagotvorna i čudotovorna dejstva. Dok čitanje traje, dok se smejemo i divimo njegovim pesmama, ili u sebi ponavljamo stihove koji su nam se spontano urezali u sećanje – bićemo slobodni, daleko od domašaja neizlečive stvarnosti o kojoj je Lucić pisao.

Tomislav Marković

Marković: Babunske reči

Zubčević: Kao nekad pred rat
Hromadžić: Granice
Zlatar: Kad sam bio mali