foto: Dženat Dreković/NOMAD

Marković: Satira, kletve i dangubljenje

Otkad je probuđeni narod predvođen mesijom iz Požarevca i bandom pesnika-burevesnika pohrlio u stampedu put provalije, gazeći sve pred sobom, toliko smo se nadostili gadosti i nasitili raznih gnusoba da to ni Data iz „Zvezdanih staza“ ne bi mogao da drži u svojoj orijaškoj memoriji. Jedna gadarija prestiže drugu, ko bi sve nakarade zadržao u sećanju, a čak i da nekome to pođe za rukom i malim sivim ćelijama – to ne bi bilo baš najbolje po mentalno zdravlje.

Brana Petrović pevao je kako su zaboravu dželatu pale šaka subote njegove lepe, umivene, neumivene, petkovi njegovi namršteni, svi pesnikovi dani kad sme da se umre, a ne sme da se plače. Kad glavoseča zaborav nema milosti prema takvim danima, nema razloga da njegova oštra sekira zaobilazi neke davnašnje izlive primitivizma ovdašnjeg političkog bašibozuka.

Radikalska kletvenica

Lutajući po bespućima povijesne zbiljnosti sopstvenog hard diska naleteo sam na satirični tekst pod naslovom „Traži se tumač“, pisan verovatno 2008. godine. Laki komad sa rimovanjem i gađenjem govori o funkcionerki Srpske radikalne stranke Vjerici Radeti, osobi koja se proslavila kletvama, psovkama, ruganjem majkama Srebrenice, nekrofilskim nastupima, igranjem moravca na grobovima žrtava koje su stradale od radikalske ideologije i sličnim šešeljoidnim izlivima mentalne kanalizacije.

Jeste da je dotični tekst mojih ruku delo, ali u prvi mah nisam mogao da se setim na šta se tačno odnosi, šta je bio konkretan povod za njegov nastanak. Vidim da je u pitanju neka kletva pomenute gospođe radikalke, ali nisam baš siguran koja tačno, bilo ih je iha-haj u vreme kad se Radeta uspinjala od gliba do zvezda. A možda je bilo i više njih, akumulirale se kletve u svesti, nakupilo se nehotice pokupljenog đubreta u mozgu, pa je tekst nastao u procesu redovnog čišćenja mentalnih prostorija.

Te 2008. godine radikalska kletvenica nije škrtarila na bacanju anatema i ostalih čini. Na skupštinskom zasedanje početkom septembra, Radeta je poručila partijskim kolegama: „Proklet bio svaki radikal, proklet mu bio i rod i porod, koji se ikada sastao s Borisom Tadićem posle njegove sramne isporuke Radovana Karadžića Haškom tribunalu“. Nekoliko meseci ranije, u julu iste godine, održana je konferencija Srpske radikalne stranke na kojoj je Radeta poručila tadašnjem predsedniku Srbije Borisu Tadiću da se „izdaja u Srbiji ne prašta“, te da to „nije pretnja, već upozorenje na prokletstvo koje je izdajnike pratilo u srpskoj istoriji“.

Valjda po uzoru na Lazarevu kletvu koju je smislio anonimni epski pesnik, pa se zato drži za neprikosnovenu istorijsku činjenicu. Radikalka je podsetila i na „krah dinastije Obrenovića“, zaista pravi šešeljevski eufemizam za kasapljenje kraljevskog bračnog para u režiji Crne ruke. Radeta je poručila ondašnjim ljudima na vlasti da možda neće svi imati „sreću” Zorana Đinđića, jer „Bog kažnjava do sedmog kolena, a po nekima i do jedanaestog kolena“. Od ove neprobavljive smeše sujeverja, mržnje, zločinoljublja, magijskih rituala, antibasmi i još ponečeg nastala je rimovana igrarija na koju sam potpuno zaboravio, a onda je nekim čudom izronila iz tame D particije.

Traži se tumač

Gospođa Radeta Vjerica,
ljuta radikalska perjanica,
prava etnička čistunica,
ekspertkinja za spaljivanje veštica,
u svom već tradicionalnom lovu na felu izdajica,
uz uvreženi navijački poklič: Nož, žica, Srebrenica,
u rodoljubnoj nameri da ih zbriše sa zemlje lica,
da im se zatre i seme i klica,
da od njih ne ostane ni kučina ni trica,
da postradaju ne samo oni već i njihova sitna dečica,
jer gospođa Vjerica čvrsto veruje da postoji nasledna krivica,
da svaki čin izdaje ostavlja na generacije buduće mnoštvo kobnih posledica,
jer izdaja može da bude čudnovata menica
koja stiže na naplatu tek kroz mnogo godinica,
sve to zna gospođa Vjerica,
samo je muči jedna mala majušna, od makovog zrna manja nedoumica,
jedna minijaturna sitnica:
do kog tačno kolena srpski bog kažnjava potomke izdajica,
petog, devetog ili jedanaestog, gospođa Radeta Vjerica
zna da je u pitanju neka neparna brojkica,
ali da je ubiješ ne može da se seti koje tačno beše to koleno, da ne kažem kolenica.
Zato uvažena gospođa Radeta Vjerica,
partijska funkcionerka i narodna poslanica,
traži tumača ovlašćenog ili koga drugog od sveštenih lica,
da je prosvetli nestvorenom svetlošću božanskoga lica,
da je uputi u poznanje ezoteričnih činjenica,
da za nju kazna bez zločina više ne bude nepoznanica.
Prednost ima gistropolit Amfilohije ili neka slična zlica,
kojoj ispod epitrahilja svetog blista bodeža oštrica,
koji bi da crkva postane tržnica
gde može da se namakne koja vreća parica,
a sve u slavu boga ubogih, nevoljnih i siromašica.
Dužnost sveštenog lica
koje se prihvati tolkovanja što ga u ime SRS-a nudi Radeta Vjerica,
jeste i da izdajnike izopšti iz SPC-a,
zbog utamničenja heroja srpskih zarad kog srpske elite tmica
kuka kano sinja kukavica,
da anatemu baci na dotična izdajnička lica,
da im kosovska kletva stigne decu i dečja kolica,
da opet stradaju nevini u najboljoj tradiciji naših radikalskih ratnika i retkih ratnica.
Ponude slati na adresu: Magistrat, Avenija masovnih ubica,
Donja Zemunica.

Živeti u lošoj fikciji

Povod za pisanje teksta je nekako utvrđen, postoji velika verovatnoća da su baš citirane kletve poslužile kao okidač i predložak za satirizaciju ionako preko svake mere izopačene, sumanute i sumasisavše stvarnosti. Međutim, ipak ima nekih nerazrešenih nedoumica. Ne poklapa se broj budućih generacija koje će ispaštati za grehove predaka, što ne mora ništa da znači, možda je radikalska vračara varirala brojke, ionako su proizvoljne, a možda sam malo dorađivao stvarnosni original.

Ono čega ne mogu da se setim, a ne mogu ni da pronađem neki izvor na netu jeste da li je Radeta zaista tražila od crkvenog osoblja da joj kažu zvanično teološko tumačenje do kog kolena doseže Božja kazna, ili sam to prosto izmislio, sledeći duh i zloduh onog što je radikalska zloća izgovorila. I jedno i drugo je podjednako verovatno, mada tipujem na domišljanje i razvijanje osnovnog motiva. Takođe nisam siguran da li je radikalskoj vračari palo na pamet da predloži crkvenu anatemu za izdajnike koji izručuju nacionalne heroje (srpsko-hrvatski: ratne zločince) haškoj aždaji, ili sam i to izmislio, po istoj liniji neznatne hiperbolizacije datog predloška. Verovatnije je ovo drugo, mada me ne bi iznenadilo da su radikali tražili od crkve izopštenje nepoćudnih elemenata.

Nije sve to ni mnogo bitno, jer ovo nije nikakav antologijski tekst, već obična stilska vežba, malo satirično poigravanje na mučnu temu, koje spada u folder „grehota da se baci“. Ono što je zanimljivo jeste konfuzija koju tekst izaziva. Kad prođe neko vreme, kad stare gadosti budu preplavljene novim gnusobama, teško je čak i iz najbenignijeg satiričnog teksta razabrati šta je stvarnost, a šta fikcija, šta je realni događaj, a šta satirično preterivanje.

Podjednako je verovatno da su elementi satiričnog teksta prepisani iz realnosti i da su puka izmišljotina. Stara je teza da je naša izokrenuta realnost odavno prevazišla i najluđu satiru, ali je pomalo zastrašujuće kad se u to uveriš na primeru sopstvenog zaboravljenog teksta. Iz čega bi se moglo zaključiti da živimo u lošoj fikciji, drugačije ne može ni da bude, s obzirom kakvi su nam mrčitelji hartije trasirali stvarnost.

Tuđice, go home!

Uostalom, ima u ovoj našoj SAO Halucinaciji i ćaknutijih ludorija na liniji satira-realnost. Pre desetak godina napisao sam tekst „Tuđice, go home!“, sprdajući se sa jezičkim purizmom i nacionalističkom odbranom i zaštitom srpskog jezika. U tekstu sam izmislio kako je Skupština Srbije usvojila Zakon o odbrani i zaštiti ugroženog srpskog jezika od tuđica svih rasa, vera i boja, koji je predložilo Udruženje palacavih lingvista “Dvokraki jezik roda mog”. Zakon je donet u rodoljubnoj nameri da, nakon propasti projekta Velika Srbija, kad već nismo sačuvali srpske zemlje na okupu, bar sohranimo i u riznice uma pohranimo ovo malo jezika što nam je preteklo, te najveće tvrđave u kojoj već vekovima opstajemo i odolevamo mučkim napadima varvara i njihovih varvarizama, čak i kad ropćemo pod njihovim čizmama.

Fiktivni zakon je predviđao proterivanje stranih reči, te posrbljavanje svih stranih izraza, pa je tako naloženo da neke firme promene imena: trgovinski lanac “Maxi” od sada će se zvati “Naj”, “Nikola’s” – “Nikolino” (eventualno “Nidžino”), “Zara” – “Žare”, “Replay” – “Sviraj to ponovo”, “Greenet” – “Nešto zeleno u toplom, crnom napitku brazilskog porekla”, “Tehnomanija” – “Opsednutost veštinom”, “Dis” – “Vladislav”, “Mango” – “Šljiva ranka” (eventualno “Kruška karamanka”) itd. Popularni brendovi takođe podležu zakonu: “All stars” menja ime u “Sve zvezde” (ili, poetskije, “Mlečni put”), “Dolce & Gabbana” u „Kolce i kafana“, “Lacoste” u „Kost i koža“, “Levi's” u “Desni's”…

Treće oko Treće Srbije

Ne prođe mnogo, a nacionalni dušebrižnici među lingvistima počeše da pozivaju na “jedinstvo srpskih političara i filologa, da bi bilo očuvano jedinstvo srpskog jezika, a preko njega i jedinstvo srpskog naroda bez obzira na to da li on živi u istoj ili u različitim državama“, što je varijacija na satiričnu temu i navedenu rodoljubnu nameru. Prošle godine, na novoproglašeni Dan srpskog jedinstva, donet je Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma. Tuđice za sada nisu proterane, ali se zato latinici crno piše, idemo korak po korak, sasvim u duhu navedene satire.

Zato je akcija „Jezik čuva granice“ koju je 2014. godine organizovala Treća Srbija (partija nastala odvajanjem od Dveri) bukvalno prepisana iz satiričnog teksta. Štampali su letak sa ovim naslovom, na kojem je pisalo „Ovo nije flajer, ovo je letak“, tu je bila mapa Srbije, a na granici su odštampani parovi reči sačinjeni od precrtanih tuđica i njihovih domaćih parnjaka. Nije sajt nego strana, nije gril već je roštilj, nije diler nego preprodavac, nije lider nego vođa, nije hamburger već je pljeskavica i tako redom. Bilo je i par zabavnih posrbica, na primer: ne kaže se iskulirati nego – ne delovati, a nije ni hot lajn, no je direktna linija.

Sreća da Treća Srbija nije bila previše uspešna u političkoj borbi, inače bismo danas stvarno imali onaj Zakon o odbrani i zaštiti ugroženog srpskog jezika od tuđica svih rasa, vera i boja. Što ne znači da nekoj drugoj šatro patriotskoj stranci sutra neće nešto slično pasti na pamet. Mnogo toga nam fali, ali zato bar u ksenofobnim pokretima i sumanutim idejama ne oskudevamo. Najbolji komentar na našu posvemašnju katastrofu bila bi narodna izreka „Ko nas je kleo, nije dangubio“, samo da nije nezgodnih asocijacija na radikalske anatemnike.

Tomislav Marković

Marković: Babunske reči
Marković: Večno prokletstvo
Marković: Vašar privida
Marković: Debate o Evropi
Marković: Niotkuda vrata
Marković: Đavolje pleme
Marković: Vremensko nevreme
Marković: Lice i naličje
Marković: Vera i osećajnost
Marković: Četnički apokrifi

Brecht: Nepobedivi natpis
Rodić: Bijeg
Batinić: Izgubljena mjera