Bilješke o odličnom romanu CVII Damira Ovčine
Roman Damira Ovčine CVII donosi isječak iz života intelektualca koji pokušava zadržati vlastito ljudsko i intelektualno dostojanstvo te pronaći smisao i orijentaciju unutar raspadajućeg sustava koji ga ne prepoznaje, niti mu nudi izlaz. Nesposoban za prilagodbu na licemjerje, bez pripadnosti bilo kojoj strani, prepušten je uzaludnom djelovanju u moralno anesteziranom i birokratiziranom okružju. Pozicija nepripadanja s vremenom postaje neizdrživa, a jedino što preostaje jest bijeg – najprije unutarnji, a potom i fizički.
Roman je komponiran od šest cjelina kojima se obuhvaća obična, a zapravo kafkijanski sumorna svakodnevica glavnog junaka – intelektualca, profesora, pisca. Iako vremenski okvir obuhvaća samo šest dana, dojam je da se sve proteže unedogled – u trajanje lišeno svrhe, smjera i razrješenja.
Pripovijedanje je distancirano, gotovo dokumentaristično, s tipom naracije koji pripovjedača posve isključuje iz književnog svijeta. Takav postupak stvara dojam da se događaji predstavljaju mimetički, hiperrealistički precizno, bez komentara, bez uljepšavanja ili nuđenja „pripovjedačeva fokusa“. Sve pojačava osjećaj neumitnosti i sudbinske nezaustavljivosti. Pripovjedna distanca briše subjektivitet te pretvara roman u kroniku dezintegracije birokratiziranog sustava kojim vladaju glupost, korupcija, bezvlašće. U njemu je pojava pojedinca koji misli iznimka, a ne pravilo.
Roman obiluje faktografskim naznakama – datumima, topografijom, likovima s javne scene, zbivanjima – ali su među tim činjenicama prisutni simboli koji otvaraju značenjske praznine. One zamućuje granicu između fikcije i fakcije te pojačavaju osjećaj nesigurnosti i narativne nestabilnosti; čitatelj ostaje rastrgan između dojma o vjerodostojnosti slike zbilje koja mu se nudi i svijesti o tomu da je ono što čita ipak književna konstrukcija.
Prepoznatljivu jezičnu strategiju Ovčina gradi rečenicama bez glagola, sintagmama pisanim bez dosljedne uporabe pravopisnih pravila i interpunkcije te riječima bilježenim fonetskim načelom. Takav stil odražava poziciju intelektualca koji se ne uklapa u zadane jezične, ali i druge norme te svjedoči o njegovu nepristajanju na trule kompromise. Rečenice tog tipa stvaraju atmosferu tjeskobe, osjećaja potpunog otuđenja, ali i snažnog intelektualnog cinizma. Posredovanje slikā prostora i funkcioniranja sustava, kao i dijalogā koji se doimaju uzaludnima, najčešće ide preko imenica, pridjeva te deiktičnih riječi koje se doimaju izrazom duha pasiviziranog čovjeka.
Simbolika brojeva ima posebno značenje: u administrativnom i ispolitiziranom aparatu brojevi su suština. Za glavnog junaka oni postaju simbolima praznih označitelja u kojima se osjeća posvemašnji besmisao. Administrativne oznake i inventarne kodove autor pretače u slova i riječi, a one postaju početak priče o težini života u sveopćem licemjerju, laži, društvenoj i političkoj truleži.
Glavni lik romana pozicioniran je na rubu svega: entitetskih prostorā, vremena, jezika, identiteta. Iskustvo mu oblikuju upravo takve fikcije: brojevi, boje, simboli imaginarnih zastava, deklaracija. Ne pripada nikome. Rijetkima je važan. Uvučen u birokratizirani i politizirani svijet, oslonac pronalazi u marginalcima (sudrugovima, zapravo drugaricama) s kojima dijeli slične vrijednosti i egzistencijalnu nemoć.
Bez obzira na nezavidnu poziciju, on od svojih uvjerenja ne odustaje. Ostaje ustrajni pobunjeni pobornik slobodoumlja. Utočište pronalazi u riječima. One su točka otpora, oruđe koje može načiniti nevidljivu, ali važnu pukotinu u kolektivnim narativima, zavodljivim političkim iluzijama. Upravo ta pukotina – između rečenica, ali i između činjenica i oslobođenog govora – postaje prostor suočavanja sa zastrašujućom prisutnosti banalosti (društvenog i političkog) zla. Ono ravna u romanu opisanim svijetom. Ljudima s moralnim integritetom nastoji saviti kralježnicu. Manje hrabru većinu pretvara u nebitne anonimuse ili sluge sustava („dvonožne papkare“ rekao bi M. Krleža) koji ne pružaju otpor i nema im spasa.
U tom i takvom, kafkijanski tjeskobnom svijetu, bijeg ostaje jedina opcija. Hoće li on donijeti spas – ne zna se. Ono što se ipak pouzdano može reći jest da je CVII izvanredno ispripovijedan roman, turobne atmosfere, nakon kojeg najdojmljivija ostaje bolno autentična slika svijeta u kojem živimo. On je, da citiram autora ovog sjajnog romana, juuuužan (čitaj: ružan), skoro da ne može biti južniji. I tužniji.