Ravnica u suncu. Drveće još bez lišća. Polja smeđa. Kuća razasutih po blagim brdima. Osamnest na zaslonu. S autoputa kroz naplatnu kućicu. Tu čovjek u činovničkoj uniformi. Crvena kravata. Zagledan u fiskalnu kasu. Tri marke. Navigacijom dalje sporo prema centru. Cesta uska. Kuće poširoke. Prozori do ulice. Tiho. Petak. Proljeće. Podne. Na zaslonu plavom linijom do lišnje i crkve još dvanest kilometara.
Kud onda dvije hiljade osamneste nismo još potegli pa iz krakova pravac kijev.
Daleko.
E tamo je bila priča. Osjetilo se. I hemingvej bi tamo bio. I tad i sad.
Bio bi. Što jest jest.
Eno i ovo crkva. Baš takva.
Kakva.
Ima žuto i plavo. To mora bit.
E onda jest. Ovo kaže za drugu valjda.
Po ovom ovuda su tri ukrajinske najmanje.
Još dvanes kilometara tamo neđe naprijed.
Hajmo tu. Da vidimo ovu. Nije džaba farbo u te farbe.
Eo. E eo. Devedeset dva.
Malo viri vamo. Bobu još. E to.
Dobar.
E eto.
Vitara sad naprijed do ohrndane ograde srednje škole. Ivo andrić. Socijalistička zgrada. Ispred poneki đak. Preko ulice kiosk sa sendvičima. Toplo. Niz ulicu ka istoku. Auti sporo. Elektrodistribucija oko nečeg. Prozori na staroj žutoj kući s malim tornjem u sredini struhli. S druge strane uredna nastamba pa jedna ko prazna pa od jedne ostaci. Naprijed iza ograde crkva. Bijela. Na podzidima i pregibima mekana plava i žuta. Čisto dvorište. Klupe do ograde. Kapija otvorena. Nikog. Na pročelju iza metalnog križa u prozoru ishs nika. Ćirilicom. Teška vrata otvorena. Na krilima unutrašnjih vrata dolje s obje strane izrezbaren trozubac. Na zidu do vrata fotografije. Mikita budka. Hiljadu osamsto sedamdeset sedma hiljadu devetsto četrdeset deveta. Biskup u kanadi. Fodorov. Leonid. Osamsto sedamdeset sedma devetsto trideset peta. Velikomučenik. Još dvojica. Da su važni za ukrajince u bosni. Ispod papir s molitvom protiv mrzovolje i praznoslovlja na ukrajinskom i srpskom. Lista hrane pogodne za donaciju ukrajini. Desno uokvirena preslika pisma iz hiljadu devetsto dvaneste pronađenog na temeljima crkve minirane devedeset druge. Daleko od fronta. Obnovljene pomoću ukrajinske vlade dvije hiljadite. Sunce u blagom odsjaju naprijed kroz staklo s križem. Svijetloplava na trijemu. Apostoli s bradama u dugim haljama naslikani bajkovito na zidovima. Jaka tamnocrvena. Žuta. Zlatna. Postavljena oprema za službu. Na visini tornja oslikana marija. Ispod molitva krupnim slovima na ukrajinskom. Duhovni centar iza spuštenih žaluzina. Na zgradi tabla. Nešto o bosanskom dekanu. Kuća uz zatvorena. Prozori otvoreni na kant. Ispred pasat karavan. Koverta u poštanskom pretincu.
Svetosavskom pješke ka centru. Katolička crkva visoka. Spomenik srpskim borcima ispred. Ka centru blago nizbrdo. Stara zgrada opštine. Tri crvenoplavobijele zastave nad njom. Plave table o odjelima administracije. U knjižari lijevo desetak naslova na stalku za okretanje. Prodavačica ljubazno izvolite pogledajte. U radnji ruksaci papiri olovke teke. Među knjigama pekić. Besnilo.
Gdje je ukrajinska crkva u blizini? Piše da je u lišnji.
Aaa. Mislim da ima tamo. Dušiceee. Gde je ukrajinska crkva?
Žena iza polica vamo. Dušica.
A ima. Dve su. Jedna je do druge. Idete u lišnju. Prema banjaluci. Desetak kilometara. Druga je u potočanima.
Dobro da nisu potočari.
Gospođe nasmijane. Oprezne.
Jeste li imali roman kad sam bio hodža.
Ne. Ne znam. Mi uglavnom lagunu držimo.
Starinski hotel novi nacional naprijed a ispod njega novi city. U parku velikim kamenim slovima prnjavor. Iza fontana. Prema kružnom toku gradska džamija. Porušena pa obnovljena dvije hiljade pete. Tri auta ispred. Unutra niko. Na oglasnoj ploči osmrtnica. Zemka. Sedamdeset osam godina. Iz lišnje. Izlistane rodbina bez imena. Preko ulice pumpa krajina petrol. Bezolovni dva deveset pet. Devedeset osam oktanski benzin dva šezdeset šest. Dizel tri i nešto. Na trgu dvjetričetri bašte. Kafa nako. Zgrade tihe.
Vitara na kružnom desno ka banjaluci. Plava linija naprijed cestom. Sa strane skladišta i poneka ko proizvodnja. Lišnja. Do puta crkva. Iza nje škola. Parking prazan. Prema brijegu igralište. Crkva apostola marka. Srpska. Okolo uredno. Vrata zaključana. Škola sa žutom i plavom. Na tabli ćirilicom ko nekim crkvenim fontom područna škola meša selimović lišnja. Navigacija na drugom uređaju nazad petsto metara. Od ceste blago penjanje. Veliko dvorište. Lijevo u kamenu trozubac. Spomenik otvaranju ukrajinske biblioteke krajem devetnestog vijeka. Crkva skladna. Klupa sa strane. Vreće za smeće složene. Trava jaka. Tiho. Dolje putem poneki auto. Iznutra ko da je usisivač. Prozori mali. Vrata na drugoj strani otvorena. Mantija na stolici. Unutra žena s usisivačem zagledana u svoje.
Izvinite.
Oh. Prepala sam se.
Mi došli vidjet crkvu.
Aaa.
Ima li sveštenik?
Otišo je u potočane. Radi na crkvi tamo. Možete njega pitat. Tamo je on.
Ima li kolko ukrajinaca ovdje?
Bude tridesetak ljudi na službi. Inače žive okolo.
Kuda do te crkve?
Ravno do pumpe pa lijevo do male pumpe. Tu je to. Crkvena se zove.
Vokali joj neobični. Suglasnici ko umekšani. Suzuki na zapad pa nadvožnjakom preko autoputa deveti januar. Od pumpe slavuljica za tablom crkvena potočani. Do puta sređene kuće ko austrijske. Zatvorene. Na brijegu džamija. Druga pumpa neugledna. Do nje kafana. Iza manja drvena crkva. Zahrđala mašina u čistom dvorištu. Razastrt alat okolo. Iza golf dvojka. Na merdevinama čovjek. Ivan otišo po letve. To mu zet. Dobar je ko zet. Može puno pričat. To je glavno i za popa i za advokata. Nema više od nekoliko kuća ukrajinaca. Glavni bio somborski. Ova tu kuća. Prošle godine umro. Ima na groblju puno prezimena ukrajinskih. On sam je iz laktaša. Tamo odakle i dodik. Ovo je prnjavorska opština. Od hrvaćana je opština laktaši. Onda banjaluka. Rascvjetan ruzmarin u dvorištu. Mirisan. Ljubičasta na zelenoj.
Izvinite. Šta da kažem ivanu? Ko je bio?
Ja sam damir ovčina. Pišem o ukrajincima u bosni.
Aaa. Dobro. Sretan vam put.
U pameti slike s kijevskog trga oko nove dvije hiljade četrneste. Noć s vatrama. Zastave. Ženski glas neku pjesmu. U njoj ko da je dubina jednog naroda. U hiljadama tamo ko da je tuga zbog gladomore. Zbog logora. Siromaštva. Straha. Zbog sedamdeset godina zatvora. Po navigaciji da je do trnopolja sedamdeset četri kilometra. Sat i četri minute. Devet mjeseci od te priče. U snazi ljeta. U trenutku neke nagle neopravdane vedrine. Nije se vidjelo da je od trnopolja do mariopolja tren. Marijino polje. Od krajiške ravnice s logorskom žicom devedeset druge do mariopoljske opsade daleko na azovskom moru. Slikano s neba samo obrisi zgrada gađanih tamo teškim raketama. S mora. Iz zraka. Iz tenkova. Ista ideja svijeta. Ista služba nacrtala opsadu mariopolja i sarajeva i logore u krajini. Opsadu ukrajine. Tamo ipak već osam godina oficiri jednedvije obavještajne službe vježbaju grupe u napadu. U gađanju tenkova. U korištenju pameti naspram oklopa. S oklopima lakše nego sa staljinizmom u svakom danu. U nacionalnovjerski osvještenom staljinizmu blagih simptoma. U svim pravilnicima. U opsadi života birokratskih bezveznjaka. Eno ih hiljade po institucijama za raspamećivanje i uzimanje. Upregnuti u vlastitu bezveznost i strah. U državu što daje i uzima.