foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Vrijeme miljevine

Jako sunce. Cesta u sjeni zelenih brda. Rijeka plitka a brza u dubokom usjeku s imenom na žutoj tabli u dva pisma do puta. Bistrica. Auto s tablicama države učlanjene u evropske zajednice s opuštenim rekvizitima plaže dalje ka jugoistoku. Suzuki lijevo. Spomenik vojnicima ispod crvenoplavobijele zastave. Zgrada s balkonima zagledanim na magistralni put nevesela. Poneki ispijen suncobran na balkonu. Motel miljevina ruševina. Neki na romobilu u sjeni ispred. Do dvokatnice iz pedesetih četripet očerupanih golfova dvojki. Cjepanice ispred barake. Napuštena kuća ko privredna zgrada ko zadruga pa još jedna slična obijene fasade do zemljom prekrivenog puta. Šestsedam povisokih borova. Prašina u vrelom zraku do neba. Zelena blaga brda ispod planine u daljini. Tabla piramide. Druga manastir proroka ilije. Četri džinovska dampera do kapije. Označeni brojevima. Ime firme od sloga prezimena i imena vlasnika. Tamo negdje iz zvornika. Privredno vozilo na gusjenicama veličine tenka dignuto na neki panj. Skinuta zelenocrna tabla s dva ukrštena čekića rudnik mrkog uglja miljevina. Okrenuta naopako naslonjena na zid. Ulica nizbrdo. Gore škola. Vrućina. Zvizdan na neuređenom praznom igralištu. Vremešna lada niva ispred policijske stanice. Do nje stare nekakve stepenice. Nikog. Voda svježa u bari do ulice. Zgrada socrelističkog haman staljinističkog dizajna s masom prozora bez balkona napuštena u prizemlju. Teške prašnjave zavjese na spratu. Ambulanta obojena u tamnožuto. Granap otvoren. Sladoled ispred. Nijedne novoizgrađene kuće. Svaka ko da je ta karamanova. Za silovanje i mučenje. Nigdje bijelih kula s plavkastim krovovima. Nigdje odžaka. Zulfikarpašićevo sjećanje zaziva jezero pred kućom. Ljeta dvadesetih tridesetih. Begovske kuće. Od miljevine. Mekog bijelog kamena. Čengić zulfikarpaša hiljadu osamsto dvaneste tamo preko brda i rijeka nedaleko u crnoj gori s opjevanim smailagom pristiglim s bošnjacima iz gacka smirio situaciju u tim drobnjacima. Tu tešku im godinu tamošnji nazvali godina miljevine. Zulfikarpašić u drugoj slici iz četrdeset druge dandva poslije pokolja fočanskih muslimana ovuda ka gradu. Spaljeno. Na potoku hrpa pobijenih. Tako tada na konju u partizanskoj uniformi s titovim poslanjem kroz sela do čaršije nad ćehotinom i drinom. Sad auto magistralom kroz tunele u mraku ka gradu. Sunce nepokretno ka jugu. Još je do podneva. Žuti široki most na zelenkastom rijekom. Preko. Općina iza plavožute i crvenoplavobijelenzastave. Spomenik u parku. Plavobijela fasada stanice milicije. Nekoliko oktavija i dustera ispred. Slastičarna.  Sportska odjeća. Naprijed samoposluga kort. Ruski lanac. Unutra iza stakala naroda pri kafi. Enelbe banka. Penzioneri do spomenika u hladu. Most nad ćehotinom. Oesceova vozila na suncu. U hladu starog parka zauzeta mjesta. Do mosta manja ulica. Automotosavez. Ispred mjesta u neoznačenoj sjeni. Plava tabla ulica meše selimovića. Neki dan iščitani stihovi jednog zaljubljenika četništva njemu u čast. U njima slika selimovića skoro mrtvog s glavom na postelji ko giljotinji dok ga plahte tope a ovaj mu šapće pobedio si osvetio se životu svi bi se živi menjali s tobom. Zavrijedio da se sahrani uspravno. Sahraniti znači sačuvati. Ustihovano tako povodom otkrivanja selimovićevog kipa u mjestu nazidanom u čast andrićevog srpstva četrdesetak kilometara niz drinu četrdeset godina nakon mešine smrti u beogradskom nekom betonskom kokošinjcu. Navodno u trenutku utakmice španija jugoslavija. U tuđini svjesno odabranoj. Ko da je i sad prisutan tamo u sarajevskoj alipašinoj ulici u jednoj ružnoj staljinističkoj zgradi sa slikom brata šefkije streljanog nizašta u svakom buđenju. Auto sad u debeloj sjeni starog stabla. Iza suhozida park. Velik. Pokošena trava. Otvorena kapija džamije. U avliji troje u slikanju. Tiho. Munara do plavetnila. Ko skrojena. Na portalu obojeni detalji. Blago zelena s ornamentima. Crvenkasta i bijela. Tamnoplava i tamnocrvena. Linija zlatne. Kamen bijel i smirujući. Vrata teška a lako se otvaraju. Šarena. Aladža. Kupola u lebdenju. Otvori gore puni svjetla. U sredini naradžasta sa zlatnom. Okolo plava s crvenom. Bijela. Do stubova crvenkasta. Hiljade detalja a svaki na mjestu. Željezni luster s desetinama svjetiljki u tričetri reda vjetar kroz odškrinuta vrata i prozore jedva primjetno pomjera. Dolje debeli svjetloplavi ako nije tirkizni ćilim. Mihrab s narandžastoplavom. Oko prozora isprepletene plavasivazelenazlatnabijelacfvenanarandžasta. U stotinama poteza kistom a ko da je jedan. Stotinjak stopedeset kvadrata tla u četri zida s kupolom na nebu a prijatno ko kuća. Kao kod rodbine. Hiljadu petsto pedesete napravljeno. U kupoli trag ajasofije a u njoj dva rimska carstva i aristotel i homer i heraklit i tukidid negdje u nečemu njenom. Sve zidano poslije bio nazadak. Kamen u vanjskim zidovima šupljikav a jak. Sedra. Blaga na dodir. U haremu stari nišani. Iza zida poružna kuća islamske zajednice u izgradnji. Dva suncobrana u dvorištu. Unutra stolice i klupe. Nikog. Do džamije ćehotina. Jaka zelena brza. Odozgo s jugoistoka s visokih planina. Nad njom most. S druge strane stadion. Sutjeska. Fudbalski klub. Tribine obojadisane u napornu plavu. Ulica poslije mosta uska ka džamiji na brijegu. Dvjetri neinventivne radnje. Na njima prezime. Čančar. Kaldrma među kućama. Poneka ostala šarmantna ko u gostima stješnjena među naklepanim spratovima. Sokak oblikom još odoljeva. Prazna pijaca. Okrenuti stolovi. Dugo nikog. Samo željezo i beton. Prijeka čaršija. Nad pijacom podzid. Borovi ispred. Drveni stubovi jaki. Nad njima drveni trijem. Bijela kamena munara visoko u julsko nebo. Dvorište zamandaljeno. Na zidu tabla tika. Džamija sultana bajazita. Hiljadu petstota. Sravljena devedeset druge pa obnovljena dvije hiljade sedamneste. Jedva dobivena dozvola. U dvorištu pokošena i ostavljena trava među nišanima. Iza ograde ružne kuće do džamije pitbul ljut i bučan. Vlasnik podozriv na balkonu. Mahala ko alifakovac. Čelebija hiljadu šesto šezdesete napiso da je u foči sedamnest mahala s dvije hiljade i nešto kuća na sprat. Sedamnest bogomolja. Trgovina jaka. Obrada kože. Tako valjda sve počelo. Od koža na rijekama uvijek jakim i hladnim. Vjetar svježinu pod borove na tren. Dolje grad ko spokojan. Oko dvorišta spržena trava i prašina. Ostavljen plavi sportski mercedes do zida. Na njemu još austrijske table. Dolje u čaršiji vrućina nalegla. Isplavio jugočeterespet kaldrmom uzbrdo. Žmigavac mu još uključen. Radnje zatvorene škurama prazne. Uskom ulicom ka sahat kuli. Džamija i poneka kuća ko u tuđini u čekanju vremena radosti. Naprijed ružne zgrade. Na livadi iza radnji kostur stare zgrade. Medresa mehmedpaše kukavice. Bila i džamija i han njegovi. Ostao ćošak u kamenu. Drvene grede još podupiru porušene zidove. Na livadi naslagano kamenje medrese. Trava trnovita. Pred mene čovjek. U civilu. Pružena mu ruka. Ko pripit.

Ja sam radović. A vi. Gospodine.
Damir Ovčina.
Aaaa.
Da.
Jeste odavde.
Ne.
Obilazite.
Gledam. Ćejf mi.
Treba foču obilazit.

On niz sokak. Meni u pamet da nisam odavde al ko da jesam. Ko da sam odrasto u svakom ovakvom mjestu. Ko da su duboko i daleko u meni. Naprijed u strani poružne socijalističke višespartnice. Na zadnjem jednom balkonu pleksiglas do krova. Konzum zatvoren nedjeljom. Samoborska na tabli. Severna armija i grb crvene zvezde obojadisani na prilazu. Czrs ćirilicom. Delije. Na zidu naslikan čovjek u mantiji. Amfilohije. Radović. Stihovi pisanom ćirilicom tvoje duše mi smo brojanica tvoja đeca tvoja porodica zbogom oče putuj domu svome vječan pomen u carstvu vječnome. Stariji čovjek mlađoj ženi u prolazu ljubazno evo dobro je. Na zidu niže oslikan četnički prvak. Draža mihailović. Zagledan. Danas negdje nerijetko mu pomen. Godišnjica pogubljenja. Odozdo od ulice čovjek s kesom namirnica. Majica vojničkizelena. Na njoj ćirilično z. Ispod ruskim armija rosija. Nizbrdo kroz zaparu ka drini i ćehotini. Ispred slastičarne troje oko sladoleda. Svift ulicom pored ćehotine pa desnom obalom rijeke usmjerene na sjever. Željezni most. Karlov. Zulfikarpašić četrdeset druge na njemu vidi sleđenu krv u ledenicama. Pobijene u rijeci. Osam hiljada u nekoliko dana. Bošnjaka. Od trideset sedam hiljada muslimana tog sreza dvanest propalica prišlo pavelićevoj vojsci i odveli tridesetak viđenijih mladića. Pobili negdje. Ipak u gradu muslimani uglednici sprječili pogrom srpskog naroda. Bunili se protiv endehaovskih zločina. Sedamosam mjeseci kasnije talijani i domobrani se povukli a četnici upali. Vodio neki rus sergej mihajlović kakoli. Nekav kočović. Svi učestvovali lokalni skoro. Onda ih primilo u partizane valjda redom. Devedeset prve u augustu na mitingu zaklinjanje da se više neće nikad desit. Dvije godine kasnije opet. Tu na mostu. Tamo u sportskom centru partizan. Tek ih nekoliko osuđeno za silovanja i ubistva. Po kućama. U zatvoru do rijeke ispred kojeg je policajac s prijavnice maloprije dovikno da je nedozvoljeno zaustavljanje. Po internetu nekom dvije hiljade sedamsto sedam ubijenih i nestalih. Zulfikarpašić onomad četrdeset druge kod tita sreo jednog od organizatora pokolja. Upisan u partizane. U endehaziji adil zulfikarpašić uhvaćen ko partizanski ilegalac u sarajevu. Mučen i osuđen na smrt. Pa pomilovan i upućen na dvadeset godina robije. Ugledni bošnjaci izmolili to od pavelića. I zbog zulfikarpašićevog ubijenog brata i zbog slave porodice. S robije pobjego. S partizanima dočeko kraj rata. Četrdesetšeste zgađen tek stasalim komunizmom i nepravdom džipom u italiju. Pa austriju i švicarsku. Tamo se raščuo sa svog bogatstva. Stečenog pameću. Dostojanstvom. Nečim ponesenim iz kuće tu u foči. Podijelio milione. Nagledo se svega. Onih pred njim niskih a u drugoj sobi gordih. S njim u neprivlačno opremljenoj knjizi priča milovan đilas. Lično. Malo li je. Đilas odmjeren gospodstven samozatajan. Od ludila vlasti spašen davno kad je iselio navodno na volovskim kolima s dedinja i u zatvor. Stvorio jugoslaviju kao vlastitu tamnicu. Pričaju ravnopravno. Zulfikarpašić se sjeća propasti begovskih porodica kao početka uništavanja bošnjaka. Presuđenih zbog pripadanja osmanskom carstvu. Toj americi šestnestog i sedamnestog vijeka. Pamti te bogate nekad porodice satjerene u kuće u kojima doslovno gladuju. U velikim kućama s otetom zemljom. Proganjani zavišću koja je svu nepravdu svijeta natovarila ovom narodu. Biva turcima. Biva eksploatatorima. Svaki progoniteljima staljinizam poslije dobar. Svaka kina i sjeverna koreja može. Svaki milošević i lukašenko. Svaki kastro i maduro i nerijetki komunistički satrap simpatičan. Al osmansko carstvo im najveće zlo koje se mora uništit. Unazad. Prema sjeveru niz drinu goražde. Naprednije. Otvorenije. Da je još stoput otvorenije i hiljadu puta naprednije malo bi bilo kolko može. Eno mahalskih debelih hinja muških i općinskog ološa ženskog a odvratnog od neki dan kako blijede u sjećanju. Eno nepismenih petljanaca ženskih na stolicama zaduženim za napredak. Njih prepoznat ko budale doušnike lažove nije teško. To je crni jeftini ugalj ćumur površinskog kopa miljevina. Alat za napredak jednostavan. I alat i cilj isti. Sloboda. Za govorit i radit. Od nje bi stvaranjem a ne otimanjem opet mogle iznić bijele kule od mekog kamena miljevine nad bistricom ćehotinom drinom.

sedamnestog jula dvije hiljade dvadeset druge

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja
Ovčina: Dubina
Ovčina: Brdo orlova
Ovčina: Bosnaekspresom
Ovčina: Zlato
Ovčina: Patton
Ovčina: Djelić tebe

Žujo: Ignaz Linhart
Latifić: 2022/23 kreni!