foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Bosnaekspresom

Guardia civil. U zelenkastim uniformama. Sredstvo veze na prsima. Dvoje. Naoružani. Kape četvrtasta sa šiltom. Majice s rukavima od drugog materijala. Ljudi s koferima na točkovima u redu. Bolničar u mantilu pokretom gdje je testiranje. Na šalterima dvojica. Skenerom preko papira s kuar kodom. Uredu. Astrazeneka prihvaćena glatko. Izlaz tamo okolo iza stepenica. Napolju mrak. Pola devet. Taksiji naprijed u dvostrukom redu. Do štanda mladić u kaputu. Neočekivano moje ime i prezime. Onda iz torbe knjigu s neđaričkim lipama na omotu. Ko sam ti ja. Student u madridu. Ljetos mu roman isporučen na trolejbuskoj kod stadiona. Na jezeru. Tojota prius u crnožutoj prva u redu taksija. Vozač ko da je pakistanac. Na displeju šest sedamdeset. Na mobitelu postavljenom na držač svijetleće mape. Tridesetak eura do hotela. Carrera de la disputacio sto. Nedelja. Mirno.

Ispred hotela leonardo crnožuti taksi seat toledo. Toplo. Ponedjeljak. Zgrade stare. Prozori i vrata bez balkona. Jedna lijevo s balkonima. Na terasi na prvom više pekare kuhinjska stolica. Na četvrtompetom katu žutocrvena zastava s trokutom. Tamo još jedna. Poredane višekatnice pravilno u cijelom kvartu. Ko da je stostopedeset godina star. Unutra dvorišta. U seatu provjera pasoša i stvari. Jakna ostala. Auto već duboko u gužvi a voz ubrzo. Lucia da će je ona kasnije. Nekako ćemo s jednim plavim kratkim kaputom i zelenom čohanom košuljom. Plus dvije adidasove dukserice. Napolju vjetrovito. Jugo. Barcelona sants. Red. Žena karte skenerom s ekrana daunlodovane na vocap. Gužva. Nije taj red. Čovjek s britanskim akcentom rukom na manji red. Za madrid tamo. Policajac gledajući u pasoše da mu je naš jezik težak.

Coche nula šest. Madrid atocha šest tri nula četri na displeju. Ko bosnaekspresom nekad preko banjaluke i prijedora do zagreba. Od šest i dvadeset s dremljive stanice tada ranih osamdesetih do pola dva. Sjedišta u tom vozilu ko u autobusu. Na televizoru dolibel. Ljetos u trnopolju tišina napuštene stanice i crvena zemlja oko tračnica. Na šinama dvatri teška teretna vagona decenijama u mirovanju. Dva sedam pet dva devet četri tri nula dva jedan sedam osam km kroz h ovdje i sad na ekranu. Najčešće dva osam nešto dva devet nešto. Plavim slovima avlo. Na susjednom ekranu ljubičasta reklama. Vokali okolo obzirno izgovoreni a ko umekšani. Puno esova u riječima spojenim u duge cjeline. Puno članova. Određeni valjda oblici imenica i pridjeva. Napolju negdje kuća u bijelosivoj. Blaga razmaknuta brda. Za juriš usamljenog viteza. Ko vjetrenjače ogromni pretvarači vjetra u struju. Rješenje stoposto u manjem. Elegantnijem. U reaktoru nekom skoro pokretnom. Trideset grama uranijuma za godinu energije. Namjesto plina iz afrike. I ćumura iz dubina kod kaknja. Nafte s osam hiljada metara ispod mora. Masa mala dosta jer energija jednaka proizvodu mase i kvadrata brzine svjetlosti. Gram ogromno. Svog tog svjetskog otpada od nuklearki navodno za pet fudbalskih terena. To sve. Struja voz na tristo na sat sad. Utičnice na ruku za punjenje mobitela ispod naslona za ruke. Androidi u dobroj formi. Onda stanica pirineji. Oblačan dan. Paket putovanja aktiviran u nedjelju popodne dobar. Skoro pošten. Deset maraka za šesto šezdeset megabajta. I nešto poziva i esemesova na svim haman evropskim mrežama. Narandžasta aplikacija da je skoro petnest hiljada petsto megabajta još dostupno do šestog dvanestog u devet pedeset devet. Iznad da je osam zarez devedeset sedam maraka na raspolaganju do devetnestog petog dvije hiljade dvadeset druge u trinest nula devet. Marka od deset potrošena na internet. Aktivni dokupi. Misli u drijemanju. Kroz pamet naša ljeta. Sva masa sunčanih dana. Ko u snu da su bila. Onaj ustihovani djelić novog početka iza kojeg je možda roman. Ti stihovi stalno kroz pamet pamtljivi ko tuđi.

naš tren vječnosti u ljetu
ko jednom s njom na mljetu
mi u snazi u naletu
iza stakla u pokretu

Pa još nešto pa dalje u osmercu.

svaka misao o ratu
stara muzika u autu
na nebu soko u letu
negdje pčela na cvijetu
mi ko sami na svijetu.

Tako nekako u dokumentu sto trideset sedam u folderu na telefonu. Dokumentu privlačnom i zahtjevnom. U njemu put za negdje u sebe i svijet još samo naslućivan. U atochi atrij pun biljaka. Zgrada ko muzej pun života. Naroda u koloni ka izlazu. Nije dolje. Gore uz stepenice. Gore ambasadorica. Danka. Draga na prvi susret. Prado tamo. Guernica u onoj zgradi. Zeleni zid pun razraslog drveća na zgradi. U hotelu mor soba taman. Kartica od dvaest eura za internet ostavljena na recepciji s pozdravnom kartom alicie mog izdavača iz kuće automatika editor malo teže. U restoranu niz ulicu puno svijeta. Napolju kiša pojaka. Deset do tri. Opušteno. Ljudi ko na pauzi za ručak. Danka da je senad dobro. Supa gusta. Paelja u maloj tavi ko domaća.

Alicia lopez u foajeu hotela u pola četri. Poduzetna. Novinar španskog državnog radija s njom. Emilio s alicom. Nasmijan uz laptop u narandžastocrvenoj kariranoj košulji. Ja u mikrofon na pitanje o jugoslaviji. Djelovala naša. Sigurna. Ko djetinjstvo. Ko kulisa porušena u trenu. Kulisa pristojnosti. Države. Ljudskosti. Pristojnost privid stalno svugdje. U foajeu i drugi novinar. Mlad. Sad iz galicije vozom zbog ovog razgovora. Vedre radoznale oči iza maske. Pitanja o odnosu protagoniste i stvarnosti. Jugoslavije i rata. Fikcije i dokumenata. Iskustva i imaginacije. Četrdeset minuta. Sat. Plave mu tenisice. Napolju kiša još jače. Onda novinar makar duplo stariji od prethodnog. Brzo kamerom lumica u moje lice. Promišljeno o rečenicama i snazi. O godinama i pisanju. O čitanju i shvatanju. O ratu. Jel moguć opet. Na stolu kafa u kartonskoj čaši.

Taksi kroz kišu. Skoro sedam. Alberti libreria. Dario suvlasnik automatike i alicin muž kako je to kultno mjesto. Okupljalište slobodno mislećih još u francovo doba. U izlogu i moja knjiga. Unutra bijele police. Rusi nijemci španci amerikanci. Eno i saramaga. Gore desno kutak za djecu. Dolje desno stolice. Nekoliko lica iz sarajeva. Riječi o nama. O ovom ovdje. Jedna naša žena s blagim španskim akcentom o iznenađenju krajem hodže. Neočekivano joj i neprihvatljivo ono onako pred kraj. Do mene dolje desetak minuta kasnije miguel. Desno ognjenka. S koševskog brda. Davno ona otamo vamo. Ispred nas tridesetak ljudi na stolicama i stepenicama. Razgovor o pisanju. Čitanju. O ratu. O sarajevu. O rečenicama. O likovima. Nastavku. Nastavku romana. Nastavku rata. O jednom krovu pod snijegom. O životu i slikama poredanim od sebe između te dvije slike tog krova pod snijegom.

Lucia s nama pored stare zgrade univerziteta ka moru. Srijeda. Vjetrovito s kišom. Plava poljska jakna sad u punom zamahu. Naprijed lijevo knjižara. Finestre. Tek tad jasno. Poneštre. Prozori. Čovjek neki raščuven bogatstvom od lijekova i nekretnina ne žaleći para napravio nedavno. Unutra narandžasto i bijelo. Mala kancelarija u staklu. Poneka fotelja. Dvijetri tamnozelene. Četiri tamnosmeđe. Ukusne lampe. Hiljade knjiga. Svega. Sve pomno odabrano i složeno. S druge strane unutrašnje dvorište. Kafa i hrana i stolovi  za rad ispod zelenog zida punog biljaka. Sad kišovito pa prazno. Svako veče programi i promocije. Moja knjiga s preporukom osoblja napisanom rukom na kartonu. Tad mi kroz pamet ono da je književnost bila jedini izbor za sto života. Nije bilo drugog puta. Ni sad ga nema. Iz knjižare ka moru pored katedrala ispod gotičkih zgrada. Raznovrsnog naroda. Na plaži vjetra. Pijeska. Uzbukano more. Na balkonima plavožute zastave. Barceloneta. Žutocrvene. Katalunja.

Skoro ponoć. U kafani improviziran namještaj. Predstavljanje dobro prošlo. Za stolom društvo. Desno lucia i dario. S njima maja drnda. Iz bosanskog broda. Dugo ovdje. Christianova žena. Posvećena našem boravku. Našem svijetu. Lijevo christian i marc i njegova cura. Lektorica u zadru. Marcov bosanski odličan. Upoznali se njih dvoje u sarajevu. To je njihov grad. Christian zaslužan za prevode hodže. Odmjeren. Do njega tad čovjek naših godina. Veli izvinite moj bosanski nije dobar. Na stolovima meza. Španska. Mesa. Sira. Ribe. Peciva. Odlična hrana. Dario raspoložen i nesebičan. Večeras je iz madrida vozom a sutra će nazad. Hulio advokat. Tumač sudski za ruski i srpski. Lagano onda o bosni. O kolekciji ploča balkanskih. O kalesijskim zvucima. O omeru pobriću. Safetu isoviću. Himzi polovini. Mulićima kod visokog. Hašimu iz srebrenika. O pjevanju sevdalinki s omerom u bekaceu. Prepjevanih na španski. S antom prkačinom i harisom silajdžićem. Ja se smijem sebi. Kristijan tiho osmjehnut. Kažem huliju da je iznenađenje dana. Mjeseca. Godine. Znano mu naše. Marcu isto. Christianu.  Zezanje im naše. Pa nešto nekom na španskom. Onda opet opušteno na bosanskom. Ko bosnaekspresom. Oooo moje misli sa njom.

trideseti novembar dvije hiljade dvadeset prve

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja
Ovčina: Dubina
Ovčina: Brdo orlova
Ovčina: Zlato
Ovčina: Patton
Ovčina: Djelić tebe
Ovčina: Boje zmaja
Ovčina: Danijela ozme