Živim dijabolični hedonizam. Maestralno derem dno. Ništa nemam i to ništa sam izgubio. Zdrmao me mirnodopski PTSP.
Bapci uplaćuju grobno mjesto. Ja sam uplatio tiket u kladionici. Cijeli prokleti dan sam izvan kuće, tumaram ulicama ko po tundri. Sjedim u kutu kafane, nijem. Tople su noći. Otkidam na pečeno kestenje, fišek kestenja je više nego efektna večera. Čađav sam oko usta, jezikom se oblizujem. Živim grozno i veličanstveno. Mračni tunel kroz koji bazam dug je predug, svjetla me strah, strah me ove patvorine od svijeta. Znam da sam kuko, sad vidim da sam i heroj bez ordenja. Riječi koje čujem mozak šmirglaju. Strah me srdačnih podlaca, vidim ubice u njima. Vidim da sam ništavan u svojoj veličini. Ne slušam muziku, ne slušam Stravinskog, posebno opalim na Vltavu Bedžiha Smetane, padam u trans. Naprosto nemam nikakav uređaj, to ne doživljavam kao hendikep. Zurim u zid, stan nije okrečen, naprosto nije bilo novaca za molere.
Palim plazmu u mozgu, gledam film sklopljenih očiju. Naga djeca spuštaju lijes u grob, starci u togama s crvenim šeširima na glavama sjede na stolicama, podsjećaju na siluete sna. Ispod zelenog neba žena s dijademom pored groba svira na flauti. Povorka grbavih ljudi odlazi s groblja, jednooka starica velikim zubima žvače komade prijesnog mesa. U daljini čuje se zvuk fanfara. Ovu fantazmagoriju prekida zvuk mobilnog, šepav odlazim u kupatilo da vidim je li mašina završila pranje.
U vrijeme osmoljetke sa škvadrom krhao sam se drvenim mačem s neprijateljem iz drugoga kvarta. Odlazili kućama, istrčavali iz haustora s kriškom namazanom paštetom u ruci. U džepovima su zvonili klikeri, svi od reda smo bili u jeftinim gumenim čizmama. Ispred garaže stršilo je brdo čelične žice smotane u rolne. Rupe u žici idealna osmatračnica za praćenje dešavanja na frontu. Sakriveni u rupama, pred noć, ugledali smo čovjeka, pred garažom, sa ženom u kratkoj suknji. Tip je odostraga penetrirao, mi smo buljili, niko od nas nije mogao da skonta šta se dešava. Žena s čovjekom se udaljavala ulicom, mi smo kao hipnotisani hodali za njima. Slučaj X bio je rebus koji nismo mogli riješiti. Škljocaju slajdovi prošlosti. Vrte se izblijedjela, gotovo zaboravljena lica. Kvart u kojem sam proveo prelijepe dane, grobnica je prošlih dana. Samo se sjećam. Volim da sanjam, buđenja me strah.
Od književnih radionica iskaču mi plikovi na ušima. Solventni roditelji šalju napuderisanu djecu u školu pisanja. No comment. Pisanje je najljepši pakao koji se može zamisliti. U stihozbirci minijatura napisao sam tercinu:
Dođi da vidiš
Ništa ne vidim
Zato sam te zvao
Zajeban sam filozof.